Kriminalistika

KRIMINALISTIKA – ODGOVORI

Krivično=kazneno

Postupovno=procesno

KD = krivično/kazneno djelo

1. Psihologija krivičnog postupka?

Za strukturu krivičnog postupka su važne logika i metodologija. Jednaku važnost ima za to
pitanje i psihologija, kao nauka o psihičkim procesima te mišljenju kao procesu spoznaje.
Psihologija krivičnog postupka je naučna disciplina koja ispituje psihička dešavanja i ponašanja

sudionika krivičnog postupka

. U tom smislu ona je dio sudske psihologije koja se bavi

odgovarajućim pitanjima i u drugim postupcima (građanskom, upravnom) Još uvijek se tom
cijelom kompleksu pretežito daje značenje naučne discipline, a ne samostalne nauke iako o tome
ima i suprotnih uvjerljivih stajališta.

Sudska psihologija ima i širi smisao. Razumijevanje mnogih pitanja sudske psihologije,
pretpostavlja uzimanje u obzir znanja iz nekih drugih psiholoških disciplina ili barem tematskih
područja. To u vezi s psihologijom krivičnog postupka kao dijelom sudske psihologije, vrijedi u
odnosu na :
a) psihologiju zločina (kriminalnu psihologiju)
b) kaznenopopravnu (zakonsku) psihologiju
c) zatvorsku (penologijsku) psihologiju

2. Kriminalna psihologija (psihologija zločina)?

Kriminalna ili psihologija zločina istražuje psihološke osnove i pojave kriminalnog ponašanja
(dinamogene i inhibitorne faktore). Ona svoju pažnju usmjerava na psihološke osnove i pojave
pojedinog zločina, ipak vodeći računa o značajkama zločina kao masovne pojave.

3. Objasniti dvije središnje cjeline oko kojih je ustrojena kriminalna psihologija.

Kriminalna psihologije je ustrojena oko dvije središnje cjeline:
1. Okolnosti psihologijskog razvoja počinitelja zločina
U ovoj tematskoj cjelini se sitražuju faktori razvoja ličnosti počinitelja koji utječu na njegovo

kriminalno postupanje. Tu je kriminalna psihologija tijesno povezana s kriminologijskom
eitologijom. Kriminologija, u istraživanju uzroka zločina primjenjuje psihološki pristup. Iz toga
je primjerice, nastao veći broj psiholoških teorija o uzrocima zločina (motivacijska, frustracijska,
psihoanalitička, psihopatologijska i druge)

2. Psihologija prijelaza na djelo (passage a l’acte)
Prijelaz na djelo uključuje niz psihologisjkih sadržaja: motivacijski process, psihologiju ličnosti,
psihologiju odluke, psihologiju ostvarenja, psihologiju postupaka nakon ostvarenja djela.
Zatim se ona bavi psihološkim kvalifikacijama počinitelja i druim pitanjima.

4. Odnos kriminalne psihologije i kriminalne etiologije?

U tematskoj cjelini pod nazivom okočnosti psihologijskog razvoja počinitelja zločina je
kriminalna psihologija tijesno povezana s kriminologijskom eitologijom. Kriminologija, u
istraživanju uzroka zločina primjenjuje psihološki pristup. Iz toga je primjerice, nastao veći broj
psiholoških teorija o uzrocima zločina (motivacijska, frustracijska, psihoanalitička,
psihopatologijska i druge)

5. Krivičnopravna (zakonska) psihologija?

Zakonska (krivičnoprava) psihologija istražuje psihološke sadržaje pojmova krivičnog prava. To
su prije svega: uračunljivost, svijest, volja, oblici krivnje, psihološki sastojci djela, osnova
isključenja krivnje, zablude, opasnosti pojedinca, namjere, cilja, motiva, posebnih stanja (straha,
prepasti, mržnje) itd. Tu je vrlo značajno kako na ta pitanja gleda pojedina psihologijska struja
itd.

6. Zatvorska psihologija?

Zatvorska psihologija ispituje psihičke pojave kod osoba na izdržavanju kazne. Tu se
prvenstveno razmatra zatvorenički sistem i zatvorenička klima, utjecaj deprivacija itd.

Psihologija kaznenog postupka kao dio sudske psihologije ima zadaću da objasni, predvidi i
utjele na ponašanja sudionika kaznenog postupka, al ii na sam postupak. Stoga ona uspostavlja
tijesnu vezu s postupovnim pravom.

7. Odnos psihologije krivičnog postupka i kriminalistike?

Kriminalistika se u znatnom dijelu svojih razmatranja, oslanja na psihologiju kaznenog postupka.
To posebice vrijedi u odnosu na područje kriminalističke taktike.

Naime, psihologija krivičnog postupka predmetno obuhvaća sljedeće cjeline:

a) psihologiju sikaza u kaznenom postupku
b) opšta i posebna pitanja vjerodostojnosti iskaza
c)psihologiju sudionika krivičnog postupka
d) psihološke aspekte odlučivanja u krivičnom postupku
Toj uovičajnog podjeli valjalo bi dodati tematsku cjelinu psihollogije drugih, poglavito dokaznih
radnji krivičnog ostupka.

8. Zadaća psihologije krivičnog postupka?

Iskaz u kriminalističkoj proceduri je izvor saznanja o činjenicama, dakle dokaz. Da bi se koristio
u postupovne svrhe prvo je potrebno utvrditi njegovu vjerodostojanost, a vjerodostojan je iskaz
onaj koji je rezultat ispravnoga, opažanja, sjećanja i iznošenja sadržaja.

14. Vjerodostojnost iskaza?

Vjerodostojan je iskaz koji je rezultat ispravnoga: opažanja, sjećanja i iznošenja sadržaja. Ako u
nekoj od temeljnih polaznih pretpostavki vjerodostojnosti postoji nedostatak, iskaz nije
vjerodostojan. Nije vjerodostojan iskaz koji je rezultat istinske zablude koa ni onaj čiji je sadržaj
laž. Laž i zabludu ne dijeli stroga granica, nego široki proctor isprepletenih nevjerodostojnih
iskaza “između zablude i laži”. U toj skupini nalaze se pirmjerice slučajevi neprave zablude
(dobronamjerni svjedok koji vjeruje u vlastiti neistinit iskaz), slijepog iskaza (kad svjedok
nesvjesno iznosi neistinu a da ne zna je li iskaz istina ili ne), zatim svi oblici prerade iskaza

15. Navesti i objasniti psihološke procese koji bitno karakteriziraju sve davatelje iskaza?

Sve davatelje iskaza bitno karakterišu psihološki procesi koji tvore iskaz. TO su:
a) poimanje (opažanje, razumijevanje, iskustvo)
b) pamćenje (neposredno i posredno)
c) mišljenje i
d) reproduciranje, priopćavanje

Njihovim posredstvom davatelji iskaza izražavaju psihološke značajke sposobnosti,
temperamenta i karaktera.

16. Najvažnije individualne razlike davatelja iskaza?

Najvažnije individualne razlike davatelja iskaza potječu od njihovih prirodnih osobina
prenstveno od:
a) duševnog stanja
b)spola
c) dobi
d) obrazovanja
e) situacijskih okolnosti
f) uloge u događaju
g) načina saznanja o činjenicama id r.

17. Faktori koji određuju percepciju?

Percepcija ili opažanje je process u kojemu postajemo svjesni predmeta na osnovu njegovog
djelovanja na osjetila. Faktori koji određuju percepciju su fizički, fiziološki i psihološki.
Fizički faktoru uključuju poglavito fizička svojstva stvari, odnosa i osoba koja su takva da se u
konkretnome slučaju utječu na percepciju.
Fiziološki faktori odnose se na svojstva osobe koja daje iskaz, funkcionisanje njenih osjetila i

drugih organa.
Psihološki faktori su u prvome redu ranije iskustvo i postojeći stav, al ii niz drugih (primjerice
javno mišljenje, promidžba i slično). Tu se ukazuju važnima kortikalne funkcije održavanja,
uspoređivanja i modeliranja koje koa cjelina stvaraju unutarnji selekcijski mehnizam.

18. Subjektivni doživljaji i saznajni proces?

Za saznajni process važni su i osjećaji kao doživljaji subjektivnog odnosa prema predmetima,
ljudima i zbivanjima ili vlastitim postupcima. Osnovni su osjećaji ugode i neugode. U krivičnom
postupku važan je i niz drugih osjećaja, i to u odnosu na sve njegove sudionike. Motivi kao
tjelesni i psihološki faktori koji pokreću ili usmjeravaju vladanje čovjeka, također igraju važnu
ulogu u krivičnom postupku i to kako u sklopu djela koa predmeta postupka, tako i u samome
postupku.

19. Pouzdanost iskaza?

Kriminalistika posebnu pažnju pridaje pouzdanosti iskaza, ona se nužno bavi istraživanjem
izvora, pojava i uticaja pogrešaka iskaza. U tom smislu povezuju se saznanja logike,
metodologije, gnoseologije, psihologije i prava;

(Najvažnija su svojstva pamćenja čvrstina i vjernost. Smatra se da one najviše dolaze do izražaja
u iskazu koji ispitaniku omogućuje neometano izlaganje, takvo koje je rezultat asocijativnog
zbivanja koje se samostalno razvija. Objumom je manje od iskaza pribavljenog ispitivanjem
(postavljanjem pitanja), ali je pouzdanošću na višem stupnju, jer sprječava sugestivni utjecaj
pitanja i popunjavanje praznina u sjećanju.)

20. Navesti i objasniti pogreške iskaza.

Učenje o pogreškama u iskazu je vrlo razvijena i obrađena tema.
- smetnje osjetila
-iluzije i halucinacije
- iluzije opažanja i apercepcije
- vidne, slušne, taktilne i mirisne iluzije
- pseudohalucinacije
- halicinacije delirantnih i sličnih stanja
- hipnotičke i sugestivne halucinacije
- negativne halucinacije
- smetnje pažnje

Pogreške mogu biti u svim fazama psihol procesa:
a) Pogreške percepcije (smetnje osjetila, iluzije i halucinacije i dr.)

b) Pogreške pamćenja –zaboravljanje (retroaktivna i proaktivna inhibicija);

cjelinu b) racionalizacija sadržaja zamjenjivanjem nepoznatoga poznatim i stvaranjim
objašnjenja za nepoznato i c) isticanje određenih sadržaja na štetu drugih. Ovo ne važi za osobe
koje posjeduju sposobnost očitih optičkih predodžbi sa svim značajkama osjeta is toga su
iznimno pouzdani svjedoci. (ejdetičari – najčešće mladi u pubertetu

)

22. Odnos pamćenja i zaboravljanja?

Pamćenje je bitno određeno zaboravljanjem, tj. procesom promjena kojemu su izložene
predodžbe o nekom predmetu. Shvaćeno kao individualna sposobnost znatno se razlikuje kod
pojedinih osoba, ali što je praktično važnije, kod iste osobe ovisi o nizu momenata.

Zaboravljanje je također vrlo važno. Jedan od najvažnijih uroka je ometanje ranije naučenoga
kasnijim (retroaktivna inhibicija ali je moguće i uslijed djelatnosti prije učenja (proaktivna
inhibicija) Najveću vrijednost imaju sadržaji koju su “ugrađeni u ličnost” osobe, koji nisu
uobičajni, svakodnevni, koji su takvi da ostavljaju ne samo dublji trag već i odgovarajući stepen
izvjesnosti i sigurnosti. Stoga je vrlo važno na koji se način koriste asocijacije, kkao se provodi
ispitivanje, koliko je ipitanik dodao upotpunjavajućih sadržaja itd.

23. Po čemu se mišljenje izdvaja u odnosu na druge psihičke procese koji označuju iskaz?

U odnosu na druge psihičke procese mišljenje se izdvaja zbog toga jer:
1. Koristi rezultate iskustva kao sredstva, znakove
2. Smjera na to da tim sredstvima riješi problem
3. Spoznaje odnose i povezanost.

24. Okolnosti koje utječu na stvaranje iskaza?*

Sve davatelje iskaza bitno označuju psihologijski procesi koji tvore iskaz. To su: a) poimanje
(opažanje, razumijevanje, iskustvo), b) pamćenje (neposredno i posredno), c) mišljenje i d)
reproduciranje, priopćavanje.

25. Laž u kriminalističkoj proceduri?

Laž je u kriminalističkoj procedure zamislila u vrlo velikome broju odnosa i značenja (kao
neistina koja je predmet iskaza, kao neistinita tvrdnja u istražnoj taktici, izvjavi, prijedlogu itd).
Pojavljuje se u mnnogo različitih oblika (svjesno iznošenje neistine, prikrivanje istine, uskrata
iznošenja iskaza, iskrivljen prikaz, dodavanje neistine istinitom prikazu, oduzimanje istine,
svjesna zamjena struklturnih sastojaka itd.) Porijeklo laži je raznovrsno, složeno a uticajni faktori
su mnogobrojni. Postoje prije sveha osobe okje sui li patološki lažljivci li su sklone iznošenju
laži u pravilu zbog karakternih osobin a( labilnostsugestibilnost, prestrašenost, lakomislensot,
pohlepe, lakovjernost, bezobzirnost, osvetoljubivost, agresivnost, preduvjerenje i sl. Zatim se kao
osnova laži pojavljuju situacijski razlozi, tu dolaze laži iz nužde. Laž može biti funkcijska
značajka djelovanja uslovljena postignućem posebnih ciljeva. Do lažnih sikaza dolazi zbog
odnosa isključivosti spram neke okolnosti, solidarnosti s nekom skupinom, straha od posljedica