1.1.
Šta je to penologija?
Otud dolazimo do zaključka da se kriminalna politika bavi izučavanjem sprječavanja i suzbijanja
kriminaliteta kao masovne ili individualne pojave, pa je stoga tako tjesno povezana sa kriminalnom
etiologijom, odnosno sa kriminološkim istraživanjima, koja bi trebala da pruže materijal za
kriminalno-političke akcije. Penologija ima za predmet izučavanje izvršenja krivičnih sankcija, u cilju
postizanja resocijalizacije osuđenih lica, koja se smatra značajnom stranom suzbijanja kriminaliteta.
Kao takva ona se ograničava na postojeće izvršioce krivičnih djela, sa težnjom da preko njihovog
popravljanja i prevaspitavanja, utiče na suzbijanje ove pojave.
U ranijem periodu penologija se svoju pažnju fokusirala na ustanovu, a ne ličnost. Kasnije početkom
XX stoljeća, proširuje se predmet njenog interesovanja i na izučavanje funkcije kazne u društvu.
S vremenom se težište penološke nauke pomjera i koncentriše na probleme tretmana sa prevaspitnim
dejstvom, na njihovo izučavanje i razvijanje, na izučavanje drugih penoloških problema i prakse sa
stanovišta postizanja cilja prevaspitanja - jednom riječju, na polje resocijalizacije. U skladu sa tom
savremenom orijentacijom, neki savremeni pisci nazivaju penologiju naukom o tretmanu, o
korekcionom radu, o resocijalizaciji i slično.
Mi ćemo definisati penologiju naukom o izvršenju krivičnih sankcija i resocijalizaciji osuđenika.
1.2.
Društvene reakcije na kriminalno ponašanje - razvoj penološke misli
Ako posmatramo najstarije, primitivne zajednice, možemo reći da su one bile homogene i kompaktne.
Kao takve, ove zajdnice su se oslanjale na nepisane društvene norme, čvrsto usađene u svijst ljudi, pa
su ih stoga poštovali svi članovi društva. To poštovanje često je značilo opstanak tih zajednica, a
nepoštovanje je dovodilo u opasnost kolektivni život zajednice, njen tradicionalni napredak, integritet i
opsatanak.
Ukoliko bi došlo do ponašanja koja su narušila tradicionalni poredak i ravnotežu u zajednici, pred
“kaznom” je stajao zadatak da uspostavi poremećeni red i obnovi izgubljenu ravnotežu. Može se reći
da je to bila osnovna funkcija društvene reakcije, odnosno kazen u primitivnim društvima.
Kao što vidimo, u primitivnim zajednicama težište brige leži na zejdnici a ne na pojedincu. Njegova
ličnost se ovdje ne uzima u obzir, ona ne dolazi bitnije do izražaja, pa stoga nije bitna ni na planu
odgovornosti. Namjera učinitelja nije uzimana u obzir, pa tako ni odgovornost nije mogla biti
individualizirana i lična. Tako sama kazna nije bila uperena toliko protiv učinitelja, koliko protiv
ponašanja koje dovodi u pitanje ravnotežu zajednice. Preciznije, društveno reagovanje i odgovronost
bili su kolektivni. Primitivno društvena reakcija na opasna ponašanja počivala je na osveti i odmazdi,
koje imaju privatno- plemenski karakter.
II
ULOGA KRIMINALITETA U DRUŠTVU
Prema Dirkheimu i drugim teoretičarima, uloga kriminaliteta u društvu ogleda se u sljedećem:
1.
Kriminalitet oblikuje mjerila za mjerenje dobrog i lošeg društva.
2.
Kriminalitet je velika industrija.
3.
Kriminalitet spaja različite dijelove populacije.
4.
Kriminalitet može doprinijeti učinkovitosti društvenog života.
5.
Kriminalitet je upozorenje, da je u društvu nešto naopako.
6.
Kriminalitet je upozorenje da je nešto naopako sa društvenom organizacijom u zajednici.
7.
Određena količina kriminalnih pojava djeluje kao ventil osiguranja u društvu.
PAGE * MERGEFORMAT 13
.1.
Društvene reakcije organizovanog društva/ pojava kaznene reakcije
U kasnijim društvima, sa pojavom klasne historije, dolazi do promjene u karakteru društvene reakcije
na društveno opasna ponašanja. Dolazi do pojave krivičnih djela, koja se predviđaju već u najstarijim
krivičnim normama. Među tim djelima javljaju se ubistva, koja su uvijek popraćena sa većom
emocionalnom reakcijom, zatim rodoskrvnuće i najzad, sa pojavom privatne svojine, javljaju se i
krivična djela protiv imovine koja su strogo kažnjavana.
Adekvatno tome, dolazi do bitne promjene u sistemu odgovornosti, koja se prenosi na ličnost
prestupnika tj, dolazi do
“individualizacije”odgovornosti
,
te
normiranja i regulisanja te odgovornosti
od strane države, kao ustanove javne vlasti. Sa ovakvim pristupom se javlja sistem zastrašivanja, pa
dolazi do velike strogosti prilikom kažnjavanja.
Na toj osnovi se izgrađuje sistem kažnjavanja, u kome kazna treba da izražava “mjeru” odgovornosti
izvršioca za njegovo djelo. Tako se počeo stvarati klasični sistem krivične odgovornosti, koji se do
svremenog doba nije mnogo promjenio u tome pogledu.
Međutim, osveta ostaje i dalje kao oblik reakcije, s tim što ona nije više privatna i plemenska, već se
pretvara u opću, odnosno polujavnu i javnu osvetu. To se događa i sa otkupninom, koju država kasnije
pretvara u novčanu kaznu. Drugim riječima, kazna i kažnjavanje prelaze iz privatnih ruku u nadležnost
državnih, sudskih organa, kao “nepristrane treće strane”. (Hamurabijev zakon, oko 1350. Godine prije
nove ere.
Ranije su dolazili do izražaja prvenstveno odmazda i zastrašivanje, da je ranije prevencija počivala na
tim represivnim načelima i ciljevima, da se ti ciljevi u toku dva posljednja stoljeća sve više potiskuju
prodiranjem humanizacije i ideje prevaspitanja osuđenih lica, koja se zasniva na shvatanju, da se tim
putem društvo najefikasnije zaštićuje od izvršilaca krivičnih djela. Ovaj preventivno rehabilitacioni
koncept dolazi do izražaja posebno nakon Drugog svjetskog rata.
.2.
Pojmovno određenje zakona
Po Schaferu zakon je formalni izraz vrednovanog sistema prevladajuće društvene snage određene
kulture. Zakon osigurava vrijednosti vladajuće društvene snage. Jedna između tih vrijednosti je npr.
obrazovanje djece.
Masters i Roberson
su utvrdili da je, vezano za zakone, mnogo suprotnih mišljenja i navode neke
koncepte:
•
Zakon ima nadprirodni izvor ( izvire iz religioznih doktrina, božij e zapovij edi)
•
Zakon j e pravo ( proizilazi iz grčke filozofij e i traženj a prava)
•
Zakon služi vladaru - suverenu ( služi za vladanj e ljudima)
•
Zakon je utilitaran koncept (koncept se zasniva na utilitarnom načelu, da čovjekovo ponašanje
zavisi od ravnoteže bola i užitka. Ljudi teže ka povećanju užitka i smanjenju bola)
•
Zakon je oruđe vladajuće klase (zakon je ekonomsko oruđe, koje omogućuje vladajućoj klasi
obnavljati moć i održavati daljnje interese)
.2.
Šta je kriminalitet i koja su to njegova bitna svojstva
PAGE * MERGEFORMAT 13
III
PREDMET KRIMINOLOGIJE
Predmet proučavanja kriminologije je delikvent ili sam delikt ili i jedno i drugo.
Lombrozo
je smatrao
da je osnovno pitanje nauke zločinac, a ne njegovo djelo. Drugo stanovište koje je sociološko i pravno
polazi od toga da je predmet kriminologije zločin. Ovo shvatanje potiče od francuskog sociologa
Dirkema
, gdje se pretežna kriminološka istraživanja kreću u dva pravca: posmatranje unutrašnjeg
stanja ličnosti i ispoljavanje slobodne ili prinudne volje, koje su uslovljene socijalnom okolinom.
Garofalo
smatra da nova kriminologija poznaje tri elementa:
1.
ZLOČIN,
2.
ZLOČINCA i
3.
SREDSTVA REPRESIJE.
PREDMET KRIMINOLOGIJE U NAJOPĆIJEM SMISLU je kriminalitet kao individualni čin
društvenih pojava, njegovi uzroci i pojavni oblici.
To podrazumijeva da je PREDMET KRIMINOLOGIJE skup individualnih pojava, što znači skup
delikata koje je počinio pojedinac, to je skup individualnih akata društvene nediscipline sankcionisane
kao krivična djela. Poseban predmet kriminologije je ličnost delikventa, njegova socijalna obilježja,
psihološka i biološka struktura.
.1.
HISTORIJSKI RAZVOJ KRIMINOLOŠKE MISLI/ KRIMINOLOGIJE
.2.
Razvoj kriminologije kao naučnog područja
Djelo Cesara Baccarie “Dei delitti e Delle Penne” (O zločinu i kaznama), je označilo početak
kriminologije. Prije njega je Baptiste della Porta proučavao zločince i pokušavao dokazati povezanost
između tjelesnih karakteristika i niza krivičnih djela.
Pojam kriminologija je prvi upotrijebio Topinard, francuski antropolog.
.3.
Hamurabijev zakonik
Najstariji poznati zakonik ( nastao oko 2100. godine prije nove ere.). Zakonik sadržavao 282 člana.
Sama svrha zakonika je bila spriječiti nasilje moćnih nad slabijim i uništiti zlo, koje je ugrožavalo
društveni život tog perioda. Hamurabijev zakonik je bio prvi društveni pokušaj kodifikacije krivičnog
prava.
Prije Hamurabijevog zakonika, problemi su bili rješavani krvnom osvetom (talionsko načelo).
Jedan od ciljeva zakonika je bio spriječiti krvnu osvetu, kao način rješavanja svađa. Prije tog zakona
nije bilo države ili ublaživača, odnosno medijatora takvih nesporazuma. Ljudi su uzimali pravdu u
svoje ruke.
Kralj Hamurabi je bio šesti kralj prve dinsatije Babilonaca.
Hamurabi je podijelio zakonik u pet djelova:
1. krivični zakon ili zakon zakona;
2. priručnik za sudije, policijske službenike i svejdoke;
3. knjiga prava i dužnosti i obaveza muževa, žena i djece;
4. propisi o uređenju plaća i cjena; i
5. zakon o etici za vladine službenike, trgovce i ljekare.
PAGE * MERGEFORMAT 13
Zakonik je određivao, koje radnje su obavezne, koje su zabranjene, određivao je kazne za pojedina
kršenja. Svrha Zakonika se ogledala u slijedećem:
1. Ojačati moć države (Zakonik označava početak kažnjavanja od strane države,
državljanima je
zabranjeno pravo izmirenja
)
2. Odbraniti slabijeg od snažnijeg (udovicu treba zaštititi od iskorištivača umorne robove se ne smije tući)
3. Obnavljanje jednakosti između žrtve i kršitelja (osveta žrtve je bila zabranjena, nakon odslužene kazne
bilo je tako kao da kršenje u opće nije bilo).
Kada su upitanju kazne, one su bile stroge. Smrt, žigosanje, rezanje udova i protjerivanje su bile
uobičajene kazne.
Zakonik nije odvajao kriminalitet od učinitelja. Radilo se o homogenoj vezi između zle radnje i
učinitelja, koja je posljedica zli sila.
Hamurabijev zakonik je bio za razliku od sadašnjih krivičnih zakona veoma zaštitnički nastrojen
prema žrtvama k.d. Prvi je imao odredbe o nadoknadi štete nanesene žrtvi.
.4.
Antička misao o kriminalitetu - Grci
Misao o zločinu i zločincu stara je koliko i samo društvo, počev od misli iz filozofskih sistema starog
vijeka. SOFISTI su izučavali motiv ljudskog ponašanja u 5. vijeku p.n.e. Teokrat je smatrao da su u
ljudskom ponašanju dominantna tri osnovna motiva: za zadovoljstvom, za bogaćenjem i za čašću.
Prva značajna shvatanja u antičkoj filozofskoj misli sreću se u raspravama
Aristotela i Platona
koja su
posvećena državi. Antički mislilac
Platon
u svom radu “ Državi” ukazuje na dvije vrste zločina:
PSIHOLOŠKE (UNUTRAŠNJE) I FIZIOLOŠKE (SPOLJAŠNJE).
Grčki filozofi su shvatali kriminal kao djela protiv društva i države.
Platon
je tvrdio da će kriminalitet uvijek biti prisutan u društvu zbog pohlepne ljudske prirode. Analiza
njegove “Države” vodi ka zaključku da čovjek slobodno odlučuje uraditi ono što je uredu i ono što je
pogrešno. Smatrao je da je, također, kazna čovjekovo pravo na očišćenje đavola u njemu. U pogledu
kažnjavanja zastupao je tezu o preventivnoj funkciji krivičnih zakona.
Platon zločinca tretira kao izraz bolesne duše sa uzrocima psihološke
i fiziološke prirode. Po Platonu
zločinac je osoba koja djeluje pod uticajem strasti, motiva, koristoljublja, iz neznanja, izvitoperenih
seksualnih pobuda i psihičkog nereda. Takva ličnost u fiziološkom smislu je posebne fizičke
konstrukcije kao izraz biološke degeneracije i za njih je “ jedini lijek” smrtna kazna.
Aristotel je podijelio zakone na dvije vrste:
prirodni zakon, i umjetni zakon.
Prirodni zakon predstavlja vrijednosti koje su univerzalne i prihvaćene kao pravilne i pozitivne.
Umjetni zakoni su oni koje su ljudi prihvatili da bi ostvarili jednakost i pravednost. Aristotel
smatra da
čovjekov razum je onaj koji ga odvaja od životinje. Aristotel je smatrao da je zločinac osoba koja
izvršava djelo jer je pokvaren ili je pod uticajem zločinačkih sklonosti i navika i da na njegovu
konačnu odluku nemaju bitnog uticaja spoljašnji faktori. Zločinci su neprijatelji društva, a društvo je
dužno da ih liječi ili da ih se oslobodi. Mada je vjerovao da na zločince ne utiču nikakvi spoljni
elementi van njihove ličnosti, priznavao je da uzroci kriminogenog ponašanj a mogu biti u nekim
uslovima društvenog života kao na primjer slabost državne organizacije, siromaštvo, problemi u
funkcionisanju pravosuđa.
Smatrao je da u kaznenoj politici radi sprečavanja kriminaliteta treba voditi takvu politiku u kojoj će
potencijalni zločinac vidijeti očigledno više štete nego koristi u sopstvenim postupcima. Sprječavanje
zločinca u namjerama ne treba da bude samo u kaznama već i u liječenju ljudi od egoizma. Po njemu
su ljudi racionalni egoisti pa će sami shvatiti taj odnos i odustati od namjere koju su imali. Za
nepopravljivost je smatrao da treba izvršiti smrtnu kaznu.
PAGE * MERGEFORMAT 13
Raskid sa srednjovjekovnim shvatanjima izvršili su
HUGO GROCIJUS, TOMAS HOBS I DŽON
LOK.
Švicarac Žan Žak Ruso u svom djelu “ Društveni ugovor” smatra da je čovjek, po svojoj prirodi
savršeno biće, ali da se kvari pod uticajem društva kada ono zapadne u ekonomsko i političko ropstvo.
SAŽETAK POGLAVLJA
Kriminologija se počela uspješno razvijatu u 19. stoljeću. Razvila se iz sociologije i psihologije i bila
je pod jakim uticajem pozitivističke naučne misli i perioda realizma. Obrade učinitelja krivičnih djela
na sudu su se zasnivale na pretpostavci o slobodnoj volji.
Kriminologija se razvila iz različitih studija kriminaliteta u Europi u kasnijem 18. stoljeću. Prvi
kriminolozi bili su ljekari, filozofi, fizičari, sociolozi itd. Hamurabijev zakonik je bio prvi veći pokušaj
kodifikacije zakona i označava početak državno-administrativnog kažnjavanja.
Stari Grci, Rimljani i stanovnici stare cjeline (Europe) doprinijeli su teorijskim radovima o
kriminalitetu i uzorcima krivičnih djela. Kriminologija se razvila pod uticajima prosvjetiteljstva.
Klasičnoj krivičnopravnoj školi je slijedio pozitivizam, koji je bio prevladavajući smjer do polovine
20. Stoljeća.
Kriminalna etiologija izvire iz psihologije i sociologije.
Pitanja za ponavljanje:
1.
Obrazložite značaj Hamurabijevog zakonika
2.
Obrazložite razliku između Aristotelovog shvaćanja prirodnih i umjetnih zakona
3.
Kako je Toma Akvinski objašnjavao kriminalitet?
.6.
Kažnjavanje u Starom i Srednjem stoljeću
Počev od donošenja prvih kodeksa kazne su bile veoma okrutne i surove. U najstarijem krivičnom
zakonodavstvu javljaju se smrtna kazna, tjelesne i imovinske kazne, progonstvo iz zajednce, a izuzetno
i zatvaranje, koje je imalo poseban cilj i primjenjivalo se na određene kategorije lica. (oduzimanje kuće
- Hamurabijev zakon)
Novčane kazne se javljaju veoma rano - u procesu transformiranja plemenske osvete u pravo države da
kažnjava. One se javljaju bilo u formi naknade štete odnosno otkupnie ili globe.
Tjelesne kazne su bile osnovni i najčešći vid kažnjavanja. Među njima su najteži oblici smrtna kazna,
sakaćenje i bičevanje. Smrtna kazna je bila predviđena obično za zločine protiv države, a izvršavala se
na različite načine kao što su: bacanje u rijeku, odnosno davljenje u vodi, kamenovaje kod orjentalnih
naroda, spaljivanje na lomači, odsjecanje glave, koje se smatra časnom metodom pogubljenja, vješanja
koje je simboliziralo ljagu i sramotu, nabijanje na kolac...
U Rimu su postojale također razne metode pogubljenja - sahranjivanje živih, spaljivanje, raspinjanje na
križu, odjsecanje glave, ubijanje u areni i drugo. Također u Rimu su lopovima odsjecane ruke,
lažljicima i krivokletnicima jezik, špijunima su vadili oči, seksualnim zločincima su odjecali udove itd.
(poetic justice). Što se tiče bičevanja, ono je također često primjenjivano i predstavlja jedan od veoma
teških oblika tjelesnog kažnjavanja.
Pored ovih kazni primjenjivano je i progonstvo iz zajednice, sa ciljem da se drušvo očisti od opasnh
lica.
Kao blaži oblik kažnjavanja ističe se ponižavanje. Najčešći oblik je žigosanje zločinaca na upadljiv
način. Tako su Rimljani žigosali robove, ratne zarobljenike i zločince pomoću određenih znakova na
