1
UNIVERZITET U TRAVNIKU
Pravni fakultet
ODSJEK/SMJER: Opće pravo
---- Ljudsko dostojanstvo kao pretpostavka pravnog poretka ----
- esej -
Kandidat:
Mentor:
Prof. dr. Mensur Kustura
Benjamin Nuredini
Broj indeksa:
I-2172/16
2
Sadržaj
1. Uvod 3
2. Dürigovo tumačenje dostojanstva 4
2.1. Objektivni poredak vrijednosti 4
2.2. Bitni sadržaj prava, a ne posebno pravo 5
2.3. Problem potencijalnog konflikta prava 7
2.3.1. Problem unutrašnjeg sukoba dostojanstva 7
2.3.2. Dürigovo rješenje: dostojanstvo kao osnovni pravac države 7
2.3.3. Egzistencijalni minimum i dostojanstvo 8
2.4. Personalna etika kao okvir interpretacije dostojanstva 9
2.5. Objekt-formula i konkretizacije dostojanstva 11
2.6. Čast, ugled i dostojanstvo 12
2.7. Ljudsko dostojanstvo i sloboda 13
3. Zaključna razmatranja 15
4. Literatura 17
4
napomenuti da je u Njemačkoj, a sve više i u svijetu, i dalje živa rasprava o autentičnom
filozofskom i pravnom značenju ljudskog dostojanstva, kao i da za njen tok i razumijevanje
još uvijek veliku važnost ima shvaćanje ideje dostojanstva koje prati »Dürigovu paradigmu«.
U ovom radu će biti razvijeni smisao i bitne tačke Dürigove interpretacije ideje
dostojanstva, uz istovremeno sagledavanje njegovog pravnog, kao i filozofskog, stajališta. To
će biti učinjeno ekspliciranjem nekih pretpostavki njegove pozicije, njenih implikacija,
nedorečenosti i problema s kojima se suočava.
2. Dürigovo tumačenje dostojanstva
2.1. Objektivni poredak vrijednosti
Kao razlog pozicioniranja kataloga prava na početak Ustava, a ljudskog dostojanstva
na njegov vrh, uobičajeno se navodi poslijeratna duhovna situaciji u Njemačkoj i suočenost sa
strahovitim zločinima iz neposredne prošlosti. Uvid da prava više ne smiju biti samo načelno
zagarantovana kao u Weimarskom ustavu,10 nego da moraju biti bitno zaštićena, rezultirao je
i navedenom garancijom ljudskog dostojanstva. U području filozofije prava ova se spoznaja
pojavila kao ideja da novi ustav ne smije počivati na stajalištu punog relativizma.
U poziciji relativizma, na kojoj se utemeljuje pravni pozitivizam, opasnost je uvidio i
Gustav Radbruch, koji je i sam nakon Drugog svjetskog rata sastavio čuvenu »formulu« kao
odgovor na ovaj problem. On je, nasuprot svom ranijem gledištu, zaključio da zakoni ne
mogu u »nepodnošljivoj mjeri« proturječiti ideji pravde a da ne izgube svoju pravnu prirodu.
Suprotstavljanje relativizmu u pravu u ovo je vrijeme značajno dobilo na snazi. Često je
izjednačavano s obnovom ideje prirodnog prava, koliko god potonji termin bio višeznačan, pa
je tako i poslijeratno pisanje Osnovnog zakona nerijetko označavano kao poduhvat pod
snažnim utjecajem prirodnopravne teorije.
5
2.2. Bitni sadržaj prava, a ne posebno pravo
Imajući u vidu specifičnost područja prava, sama juridizacija pojma ljudskog
dostojanstva podrazumijeva postojanje mogućnosti da se ono na neki način bliže odredi i
operacionalizira. U domeni prava se, prema Dürigovom mišljenju, vrijednosti mogu iskazati
samo ako se pretoče u zahtjeve ponašanja. Tako on smatra da se vrijednost ljudskog
dostojanstva realizira pomoću članaka 2 i 3 Osnovnog zakona, to jest pravom na slobodu i
pravom na jednakost. U načelu, Dürig vidi ljudska prava kao juristički izraz dostojanstva
(Dürig,1998: XI). Zaštita prava, prema njegovom sudu, uvijek predstavlja zaštitu izvjesnog
vida harmonije slobode i jednakosti. Ukoliko bi se odustalo od njihove harmonije, i ako bi
trebalo jednu od te dvije vrijednosti do kraja zaštititi, druga bi morala biti odbačena, a s njom
uvijek i ideja dostojanstva (Dürig,1998: XIV). Ipak, Dürig vjeruje da u odnosu ove dvije
vrijednosti sloboda mora imati prednost, jer bi »u suprotnom ustav učinio sve jednako
neslobodnim« (Dürig, 1998: XIV).
Dürig smatra da je ljudsko dostojanstvo bitni sadržaj ljudskih prava. Prema njegovom
mišljenju, stavku 1 članka 1 pozitivnopravno korespondira stavak 2 članka 19: »Ni u kom
slučaju osnovno pravo ne smije biti povrijeđeno u njegovom bitnom sadržaju (der
Wesensgehalt).« (Osnovni zakon, čl. 19. st. 2.)
Ljudsko dostojanstvo, shvaćeno kao bitni sadržaj prava, prema njegovom sudu, tako
predstavlja osnovni predmet ustavne zaštite. Međutim, on ne dozvoljava neposredno
pozivanje na dostojanstvo i isključuje ustavne žalbe koje bi se direktno pozivale na ovu ideju
(Dürig, 1956: 119). Dürig smatra da sâmo ljudsko dostojanstvo nije osnovno pravo i da se ne
može podvrgavati odmjeravanju s drugim pravima. Ono je, prema njegovom mišljenju,
najviši ustavni princip koji u sebi čuva sadržaj ljudskih prava. Budući da je najapstraktniji
ustavni princip, ono je, smatra Dürig, ujedno i prvi ustavni princip. Ipak, on naglašava da
odnos ljudskog dostojanstva prema pravima nije deduktivnog karaktera, baš kao što misli i da
je odnos pojedinačnih sloboda i prava na slobodu odnos primjene, ali ne i odnos logičke
dedukcije. Pojedinačna prava ne mogu se neposredno deducirati iz ideje ljudskog
dostojanstva. U ovom uvjerenju, on piše: »Ustav polazi od prethodno danih ‘ljudskih prava’,
koja ne stvara, nego (deklarativno) priznaje.« (Dürig, 1998: XI)
Dürig smatra da ljudsko dostojanstvo nije rodni pojam ljudskih prava, nego da je ono
njihova vrijednosna bit. Imajući to u vidu, kao i njegov stav da ljudsko dostojanstvo nije neko
obuhvatno ljudsko pravo, može se zaključiti da je na djelu teleološko rezoniranje koje u
