Kultura rada
1
KULTURA
Nesumnjivo je da je kultura jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija karakteristika
čoveka i ljudskog društva uopšte. To je jasno pošto ni jedna druga vrsta ne poseduje
kulturu. Isto tako je jasno da kultura može da dođe do izražaja tek onda ako se
posmatra s obzirom na društvenu sredinu i u njihovoj uzajamnoj interakciji. To nipošto
ne znači da kultura i kulturne pojave ne sadrže komponentu individualnosti pojedine
ličnosti, već da je kultura u celini i po svome smislu bitno društveni fenomen.
Međutim, kako se već na prvi pogled vidi da je kultura veoma složena kategorija,
potrebno je da se bliže odredi šta se podrazumeva pod pojmom kulture, a osim toga
pošto se kultura može definisati sa stanovišta raznih nauka i disciplina (antropologija,
filozofija, istorija i mnoge druge), potrebno je da se ovde istaknu baš oni momenti koji
označavaju
prvenstveno
karakter
kulture.
Termin kultura je latinskog porekla (altus-gajenje, obrada polja) i govori o čovekovoj
vezanosti za prirodu, za obradu polja. I danas se još u jeziku susreće termin
''poljoprivredna kultura''. Ovaj je među prvima upotrebio rimski filozof Ciceron, ali se
sve više počeo koristiti i za označavanje ''kulture duha'', u smislu obrazovanja, obrade
duha.
Prvo treba naglasiti da postoji veliki broj definicija kulture koje možemo sresti u
redovima građanskih teoretičara ali trebamo naglasiti da takođe postoji veliki broj
grešaka koje ih čine ne prihvatljivim sa jedno strožijeg naučnog i kritičkog stanovišta.
Definicija koja bi dijalektrički prevazišla te greške u određivanju pojma kulture glasi:
''
POD KULTUROM PODRAZUMEVAMO SKUP SVIH ONIH PROCESA, PROMENA
I TVOREVINA KOJE SU NASTALE KAO POSLEDICA DUHOVNE INTERVENCIJE I
LJUDSKOG DRUŠTVA
''.
Osnovni smisao kulture sastoji se u tome da olakša održanje, produženje i napredak
ljudskog društva.
Prednosti ovakve definicije kulture su:
1) Pomoću nje se pojam kulture obuhvata tako da podrazumeva kako materijalnu tako i
duhovnu kulturu, te na taj način izbegava metafizičke i idealističke devijacije ove vrste.
2) Kultura se na ovaj način razume kao istorijska i dinamička, dakle, razvojna kategorija
koja treba da se izučava sa obzirom na vremenske i prostorne promene.
3) Ovakvom definicijom iz pojma kulture isključuju se svi oni procesi i tvorevine koje
nemaju za cilj ili ne doprinose.
4) Ovom definicijom se ističe uloga rada a posebno svesnog rada za kulturni razvoj i
čovečanstva i stvaranje povoljnih uslova za život.
2
Prethodnim analizama su pruženi samo najnužniji elementi za određivanje složenog
pojma kulture. Za sociološku definiciju kulture, međutim od značaja je još i činjenica
da su fizički nosioci kulture određeni pojedinci ili određene grupe, koje mogu biti uže
ili šire.
Poznato nam je da možemo razlikovati osim opšteg pojma kultura tj. osim univerzalne
ljudske kulture još i neke druge konkretne oblike i manifestacije kulture koje su
specifične za pojedine društvene grupe i koje mi nazivamo podkulturama ili
subkulturama. Tako recimo pored kulture uopšte, čiji je nosilac čovečanstvo u celini
možemo razlikovati i određene nacionale, klasne, profesionalne kulture kao i niz drugih
specifičnosti čiji su nosioci pojedini delovi čovečanstva.
Ovako shvaćene podkulture mogu da se klasifikuju prema različitim kriterijima:
1) Ako se radi o pojedinim oblastima kulture možemo razlikovati npr. jezik, umetnost,
nauku, modu, religiju, sport i druge oblike podkulture.
2) Nekada se podkulture mogu razlikovati s obzirom na vremensku dimenziju kad obično
govorimo o antičkoj srednjovekovnoj, modernoj, renesansnoj itd.
3) S‘obzirom na društvene nosioce ponekad govorimo o takvim podkulturama kao što su:
omladinska, seoska, gradska, radnička, istočnjačka, mediteranska, kolonijalistička.
POJEDINAC I KULTURA
Odnos između kulture i pojedinca nije jednosmerno zbivanje. Kultura utiče na
pojedinca na moćan i prodoran način i tako doprinosi stabilnosti društva i njegove
kulture; pojedinac takođe, utiče na kulturu i tako doprinosi da se društvo menja.
Pojedinac i njegova kultura kompleksno su povezani. On može da deluje kao tvorevina
kulture svoje grupe, a takođe i kao nosilac, realizator, stvaralac svoje kulture.
Kao tvorevina kulture, pojedinac je jako motivisan da se ponaša na prikladan način u
svakoj situaciji. Kao nosilac kulture, pojedinac igra aktivniju i pozitivniju ulogu. Bori
se da pokaže poželjnost sankcionisanih načina postupanja i da druge obučava da ih
usvoje.
Kao korisnik kulture koristi se zajedničkim stavovima, vrednostima i obrascima
ponašanja da unapredi svoje vlastite interese. A kao stvaraoc, pojedinac služi kao
nosilac
kulturne
promene.
Glavna vrednost ovakvog opisa (uloge pojedinca u odnosu na kulturu) je u
naglašavanju da je odnos između pojedinca i njegove kulture aktivan odnos davanja i
uzimanja.

4
c) Inkulturacija
U fazi inkulturacije ličnost se prema ponuđenom kulturnom nasleđu odnosi aktivno.
Ona ga stvaralački usvaja u zavisnosti od svojih najdubljih unutrašnjih opredeljenja,
specifičnih sklonosti senzibiliteta. Dakle, ličnost istupa kao stvaralačka egzistencija.
d) Korelacija
Završna i najpoželjnija faza u razvoju ličnosti unutar vlastitog kulturnog sistema je
postizanje najveće moguće autonome i stvaralačke slobode, iz čega proizilaze stvaranje
novih simbolističkih, kulturnih vrednosti.
PROBLEM SOCIJALIZACIJE
Samim tim što se kultura prenosi s generacije na generaciju, ona se neposredno prenosi
i na pojedince. Tako dolazimo do problema socijalizacije, koja spada među osnovne
društvene procese. U procesima socijalizacije prenosi se sa starijih na mlađe generacije,
a time (u većoj ili manjoj meri) i na sve njihove pripadnike, postojeća kultura, shvaćena
u sociološkom značenju reci, znanja i vrednosti, načini ponašanja, postupanja i
odgovarajuće norme, naučna i filozofska saznanja, umetnička vrednovanja, verovanja,
ideologija itd. Zbog toga neki sociolozi nazivaju procese socijalizacije i procesima
kulturalizacije.
Najznačajnija institucija u kojoj se vrše procesi socijalizacije jeste porodica.
Najznačajnija je zbog toga što procesi socijalizacije u njoj zahvataju čoveka od samog
njegovog rođenja i u njegovoj najranijoj mladosti, na onom stupnju njegovog
individualnog razvoja na kome se formiraju osnovne crte njegove kasnije društvene
ličnosti. Naravno, socijalizacija čoveka se ne vrši samo u porodici, već se nastavlja i u
drugim institucijama. Među njima su najvažnije škole (najrazličitijih vrsta i stepena).
Socijalizacija se ne završava ni u tim institucijama, već se vrši i u najrazličitijim
društvenim sredinama, kakve su, npr., različite društvene grupe, radna mesta, čovekovi
kontakti s drugim ljudima u raznim okolnostima. Kratko rečeno, socijalizacija prati
čoveka od rođenja do smrti, a po suštini znači čovekovo podruštvaljavanje, njegovo
urastanje u društvo kome pripada i u kulturu tog društva. Zbog sveobuhvatnosti procesa
socijalizacije, potrebno je da se pravi razlika između formalne i neformalne
socijalizacije.
Formalna nastaje u institucijama specijalizovanim za tu svrhu, naročito u školama
svih vrsta i stupnjeva
Neformalna u drugim društvenim sredinama, pre svega u porodici, društvenim
grupama i raznim drugim okolnostima.
5
Iz ovog proizilazi, da naročito proces formalnosti socijalizacije prati i poseban sistem
sankcija, kao npr., ocenjivanje znanja u školi, nagrade, kazne... Sa stanovišta pojedinca
zahvaćenog procesima socijalizacije, ti procesi su učenje uzeto u najširem značenju:
čovek stalno uči (ne samo u školi već i pored nje i poslije nje). I upravo tim učenjem on
prima kulturno nasleđe zajedno s kulturom svog društva i tako postaje društveni čovek,
socijalna
ličnost.
Prema tome čovekova ličnost je rezultat procesa socijalizacije. Sa stanovišta ovih
procesa i formiranja čovekove ličnosti u njima treba, isto tako, sociološki rešavati i
pitanje odnosa između pojedinca i društva, pitanje oko koga su nauka o društvu i
filozofiji vekovima lomile koplja, pa ni danas još nisu načisto s njima. O tom pitanju su
se
dugo
održavala
dva
pogrešna
shvatanja:
Jedno je naglašavalo potpunu, vandruštvenu ili naddruštvenu autonomiju ličnosti
(nemački novokantovski filozof Wilhelm Dilthey,1833-1911), a drugo potpuno utapa
ličnost u društvu i u čoveku ne vidi nikakve samostalnosti ( austrijski sociolog Ludvig
Gumplovič ).
Prvo shvatanje je pogrešno zbog toga što predviđa veliki, pa i restriktivni uticaj društva
na pojedinca upravo kroz proces socijalizacije i sistem socijalne kontrole, a drugo zbog
toga što zanemaruje uticaj relativno slobodnog, svesnog delovanja ljudi, njihovu
društvenu praksu, kojom ljudi menjaju ne samo prirodnu već i društvenu sredinu i sami
sebe
u
njoj.
Kroz proces socijalizacije čovek se integriše u društvo i njegovu kulturu. Međutim on
se pri tome nikako ne ''utapa'' potpuno u celini u postojeću, odnosno važeću kulturu,
već je prihvata specifičnošću svoje individualne strukture ličnosti, koja je uveliko
posledica njegovih psihofizičkih svojstava. Ovo individualno prihvatanje važeće
kulture kroz proces socijalizacije neki naučnici nazivaju internalizacijom kulture.
VREDNOSTI I VREDNOVANJE U KULTURI,
KULTURNE NORME, PREMISE I VEROVANJE
Kulturne vrednosti su posebno značajna vrsta verovanja članova društva ili tipičnih
imalaca raznih položaja u društvu o onome što je poželjno-što treba da bude i što je
nepoželjno. Npr. tipičan Amerikanac pridaje vrednost jednakosti ljudi; za tipičnog
lekara zdravlje je poželjno; tipičan nastavnik podržava ideju da je intelektualna
kompetencija ''ono što treba da bude''.
Vrednosti su pozitivne i negativne; pozitivne vrednosti su poželjne, negativne vrednosti
su
nepoželjne.
Ono što osoba priznaje kao poželjno, njene vrednosti, nisu obavezno i njene želje :
S’odmicanjem godina ljudi se kulturno menjaju, poželjno postaje željno - vrednost se
pretvara u cilj.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti