1. UVOD
Kupoprodaja se u rimskom pravu kao i u pravima drugih naroda razvila iz trampe, oblika
trgovine u kome se stvari (roba) menjaju za druge stvari (robu), bez upotrebe novca. Ona
potiče iz vremena kada u Rimu novac nije postojao. Pojava novca u Rimu omogućila je i
pojavu kupoprodaje, koja je vremenom potiskivala trampu. Trampa nikada nije iščezla iz
rimskog prava, već je postojala uporedo sa kupoprodajom. Kupoprodaja (empatio-venditio) je
jedan od konsensualni kontrakata, kojim se jedna strana, prodavac (venditor), obavezuje da
prenese cjelovito raspolaganje na određene stvari koje su predmet kupoprodaje. Dok će druga
strana, kupac (emptor), za zauzvrat preniejti određenu količinu novca (pretium), što je također
jedan od elemenata kupoprodaje. Samim tim možemo zaključiti da za zaključivanje
kupoprodaje moraju postojati dvije strane. Za zaključenje ugovora o kupoprodaji dovoljan je
sporazum volja stranaka (consensus). Ako uzmemo u obzir sklapanja ugovora o kupoprodaji,
prema rimskom klasičnom pravu, stranke mogu samo da zahtevaju jedna od druge da
međusobno ispune svoje obaveze. Odnosno, da jedna izvrši predaju stvari (traditio), a druga
da isplati cijenu (pretium). Ugovor o kupoprodaji u klasičnom pravu je kauzalni, teretni,
komutativni i konsensualni ugovor ‘’bona fidei’’, što bi značilo u dobroj vjeri. U ranije doba
rimska kupoprodaja, kao i kupoprodaja u antičkim pravima, obavljala se u obliku
mancipacije. Mancipacija je dovodila do prenosa vlasništva. Mancipacija je predstavljala
svečani prenos svojine koji se obavljao na Forumu u prisustvu obje stranke, najmanje pet
svedoka i zvaničnog mjerača s vagom (libripens). Ovaj strogo formalan postupak, predviđen
je Zakonom XII tablica, primjenjivao se samo ukoliko se radilo o sticanju privatne svojine
nad osnovnim stredstvima za proizvodnju (res mancipi), u koje su spadale zemljišta u okolini
Rima, kasnije i cijele Italije, robovi, stoka i četiri službenosti vezane za kroištenje tuđeg
zemljišta. Obzirom da je kupoprodaja imala veoma veliku važnost u svakodnevnom životu, u
toku II vijeka, prije nove ere, dobila je samostalnu pravnu zaštitu, pa je time bila uzdignuta u
red kontrakata. Elementi savremene evidencije nepokretnosti postoje već u rimsko doba, a to
su: katastri, javne (cenzorske) knjige i pisane isprave o pravnim poslovima prometa
nepokretnosti, posebno u ugovoru o kupoprodaji. Pri prodaji nepokretnosti osnov evidencije
promjene poreskog obveznika bio je ugovor o kupoprodaji. Ako bi neko prodao nešto iz svoje
registrovane imovine, kupac bi bio kao njegov pravni sljedbenik, te na sebe preuzeo poresku
obavezu. To je bilo tako već u Ulpijanovo vrijeme.
(kupac, emptor) mirno uživanje neke stvari, a druga strana se obavezuje platiti kupovnu
cijenu.
1
Ugovor o kupo-prodaji je nesumnjivo najvažniji obligacioni odnos i vjerovatno smo barem
jednom bili potpisnici ili svedoci potpisivanja takvog ugovora. Počev od najstarijih vremena,
pa kroz cijelu rimsku istoriju, on je imao široku primjenu. Zbog tako široke prmjene, imao je
bogatu istoriju i bio do najmanjih detalja razrađen i regulisan. Njegovi prvi počeci nalaze se
trampi, U vrijeme kada Rimljani nisu poznavali novac, razmjena se vršila zamjenom stvari za
stvar. Tragovi ovog prvog oblika korz koji je prošla kupo-prodaja zadržali su se vrlo dugo.
Međutim, neposredna razmjena stvari za stvar kod Rimljana je bio isključivi oblik razmjene
daleko prije perioda koji smatramo početkom rimske istorije, tj. sredine VIII vijeka prije nove
ere. U navedenom periodu Rimljani su kao sredstvo razmjene koristili ponajviše stoku, koja je
imala ulogu novca u tadašnje vrijeme. Otuda i nastaje riječ pecunia
2
, što je rimski naziv za
novac. Kako se razmjena razvijala, postojala je potreba da novac bude manjih dimenzija i
lakši za transport, pa se ubrzo pojavljuje nova vrijednos u obliku bakrenih šipki. Pomenuti
bakar se priliko svake razmjene morao mjeriti, pa su zbog toga stranke, pošto su se
sporazumjele o kupoprodaji, obavezno pri njenom izvršavanju pribjegavale mancipaciji.
3
Pojavom novca mancipacija je postala svečana forma za prenos svojine. Pomenuta potiskuje
značaj prethodnog sporazuma stranaka i efektivne isplate cijene i pokriva ih značajem svoje
svečane forme. Tako da se kupoprodaja utapa i gubi u mancipaciji i izjednačuje se sa njom. U
aktu mancipacije sadržano je zaključivanje ugovora, prenos svojine i priznanje prodavca da je
primio ispaltu cijene. Kako se novac sve češće koristio kao sredstvo za razmjenu, učešće
libripensa
4
polako gubi na značaju, prestaje da bude nužno u svakom slučaju kupoprodaje. Do
pomenute transfomacije u razmjeni je došlo zbog nepotrebnosti da se vaga bakar. Promet res
nec mancipi
5
je postao skoro svakodnevna pojava, a privatna svojina na njima se potpuno
učvrstila. Samim tim više nije bilo nužno da svakoj kupoprodaji ovakvih stvari prisustvuju
1
Šarac, Lučić,Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006. Godine. Str. 241.
2
Riječ pecunia predstavlja pokretnine, kao što je stoka; Koncept imovine u rimskom pravu
;
Dr. sc. Henrik-Riko
Held; strana: 563.
3
mancipacija
(lat.
mancipatio:
uzimanje rukom, formalistički prijenos vlasništva), u antičkom rim. pravu, jedan
od derivativnih načina stjecanja vlasništva; podatak preuzet sa int. stranice:
http://www.enciklopedija.hr
;
datum pristupa: 04.04.2018. godine.
4
U rimskom zakonu. Držač vaganja ili bilance. Osoba koja je održavala nepristojnu ravnotežu u svečanosti
emancipacije
;
podatak preuzet sa int. stranice https://dictionary.thelaw.com/libripens/; datum pristupa:
04.04.2018. godine. prevedeno pomoći google translate-a
5
Res nec mancipi-tu su spadale sve ostale stvari i mogle su se prenositi neformalnom predajom; preuzet sa int.
stranice http://ius-romanorum.blogspot.ba/2007/10/pojam-i-podjela-stvari.html /; datum pristupa:
04.04.2018. godine
svjedoci koji treba da odobre prodaju. Zato se češće dešava da ljudi ne pribjegavaju
mancipaciji pri kupoprodaji res nec mancipi. Prodaja se obavlja uz prostu saglasnost volja
obje strane i prostu predaju (traditio) stvari. Razvijanjem kupoprodaje dolazi do najrazličitijih
modifikacija u pogledu rokova i uslova predaje stvari i isplate cijene. Pritom su se stranke
oslanjale na bona fides
6
i u slučaju spora povjeravale ga arbitrium-u boni viri. Samo u slučaju
ako je predmet kupoprodaje res mancipi, stranke su nužno pribjegavale mancipaciji ili in iure
cessio.
7
Obzirom da u ovakvim slučajevima nema posebnog sredstva zaštite, isti se ne mogu
svrstati u kategoriju kontrakata. Ako su obje strane neposredno izvršile obaveze, niej bilo
potreba da se postavlja pitanje zaštite putem tužbe. Također, ako se posao obavljao između
građana na čiju se bona fides može računati. Pitanej zaštite se postavljalo samo u slučaju
ročnih ugovora, odnosno ugovora sa peregrinima ili ako su stranke građani na čiju se bona
fides nije moglo računati. U slučaju takvih kupoprodaja bilo je nužno pribjeći sredstvima za
obezbjeđenje koje je tadašnje pravo pružalo. To se činilo ili na taj način što je jedna stranka
izvršila svoju činidbu, a druga se stipulacijom ili ekspensilacijom obavezala da če izvršiti
kontra činidbu, ili su se obe stranke obavezivale da će u nekom roku izvršiti svaka svoju
činidbu. Tada je bilo potrebno izvršiti dvije uzajamne stipulacije ili ekspensilacije. Gdje bi
stipulacija bila jednostrano obavezujući formalistički apstraktni kontrakt, koj ije zaključivan
svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i odgovorom budućeg dužnika, a ekspensilacija
unošenje podataka koliko je isplaćeno, kada i kome u rubriku rashodi, bez navođenja pravnog
osnova.
Tek sa razvitkom trgovine, kupoprodaja dobija svoju posebnu zaštitu. Naročito sa
peregrinima i prodiranjem bona fides u ius civile i shvatanjem da je moguća civilna zaštita i
prostih neformalnih sporazuma stranaka. Skupa sa ostalim konsensualnim kontraktima,
pojavnjuju se i posebne tužbe iz kupoprodaje, a (sredinom II vijeka prije nove ere) imamo
potpuno formiran konsesnsualni kontrakt bonae fidei (emptio-venditio). Od tadašnejg
pojavljivanja, emptio-venditio je u osnovi ostao uvijek konsensualni kontrakt. Ali u
postklasičnom pravu uobičajeno je da se pri zaključenju ugovora sastavlja pismena isprava.
Ukoliko se stranke unaprijed dogovore da sastave ovakvu ispravu, ista je postepeno dobila
značaj forme, bez čijeg ispunjenja ne nastaje kontrakt. Justinijan je ovu praksu sankcionisao.
6
Gdje bi ''bona fides'' predstavljalo dobru vjeru, poštenje; u pravnom prometu predstavlja uvjerenje posjednika
o ispravnosti i zakonitosti njegovog posjedovanja
7
Res mancipi-posebna skupina stvari. To su sredstva za proizvodnju (italska zemljišta, zgrade, stoka, robovi).
Pravo vlasništva nad ovim stvarima se moglo prenijeti putem macipatio ili in jure cessio (vrlo formalan proces)
podatak preuzet sa int.
http://ius-romanorum.blogspot.ba/search?q=res+mancipi
; datum pristupa: 04.04.2018.
godine.
