UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA
FIZIKALNA TERAPIJA
SEMINARSKI RAD
KVALITET U REHABILITACIJI ZA OSOBE TREĆE ŽIVOTNE DOBI
Mentor: Studenti:
Doc.dr Eldad Kaljić Matea Šteko
Ivana Matić
Sarajevo, 23.12.2019.godine
4
Smanjuje se i preciznost pokreta ruku uz posljedično otežano obavljanje aktivnosti
svakodnevnog života (1).
1.1. Osnove o starosti i starenju
Starenje i starost se jasno razlikuju i dok je starenje prirodan i ireverzibilan fiziološki proces,
koji u pojedinih ljudi napreduje različitom brzinom, sama starost predstavlja određeno životno
razdoblje povezano s kronološkom dobi. S povisivanjem životne dobi događaju se
mnogobrojne promjene organa i organskih sustava, što dovodi do progresivnog slabljenja i
oštećenja njihove funkcije, pa se u starosti učestalije javljaju pojedine kronične bolesti, a time
i funkcionalna onesposobljenost starijeg čovjeka. Po klasifikaciji Ujedinjenih naroda, 65
godina je dobna granica kojom se ljudi smatraju starim ljudima. Starost prema Svjetskoj
zdravstvenoj organizaciji (SZO) dijelimo na: raniju (65‐74 godine), srednju (75‐84 godine)
i duboku starost (od 85 i više godina). 2001. godine, udio ljudi starijih od 65 godina u Bosni i
Hercegovini je 15,6%, u Popisu 2008. godine broj stanovnika starih 65 i više godina iznosio
je 17,7% i po prvi put premašio je broj mladih od 0 do 14 godina koji iznosi 15,2%. U BiH
svaki šesti stanovnik stariji je od 65 godina, svaka peta žena starija je od 65 godina te ih ima
čak 144.722 više nego djevojčica mlađih od 14 godina. Ne postoji istovjetnost biološke i
kronološke starosti, već je ona uvjetovana genotipskom fenotipskom individualnošću čovjeka,
a izražava se u različitim životnim razdobljima. Zbog toga sam proces starenja započinje od
začeća i traje do smrti. Znanstvene spoznaje danas potvrđuju kako se ne može odrediti stvarna
granica između evolucijske i involucijske faze starenja (2).
1.1.1. Teorije starenja
Mnogo je teorija kojima se pokušava protumačiti fenomen starenja čovjeka. Te se teorije
često međusobno isprepliću, dosta je pretpostavaka mnogim teorijama zajedničko, ali u biti ni
jedna ne daje posve zadovoljavajuće objašnjenje toj pojavi. Možda zasada treba dopustiti
mogućnost prihvaćanja više teorija istodobno za pokušaj objašnjenja starenja. Te se teorije
mogu podijeliti u nekoliko skupina: u skupinu genetskih teorija, skupinu fizioloških teorija i
skupinu promjena funkcija organa. U skupinu genetskih teorija ubrajamo:
1. teorija somatske mutacije, smatra se da se u organizmu događaju mutacije koje dovode do
starenja
5
2. teorija pogreške, u prvi plan stavlja DNK i RNK kao genetski informacijski sustav stanica.
Stvorena informacija u tom sustavu je podložna pogrešci, a rezultat te pogreške je nakupljanje
molekula koje ne djeluju pravilno ne mjenu tvari u organizmu. Tako stvorene mutacije i tvari
koji ne podržavaju pravilnu izmjenu tvari u konačnici dovode do poremećaja funkcije stanice,
tkiva, organa i na kraju organizma što definiramo starenjem.
3. teorija programiranog starenja, govori o tome da postoje specifični geni koji dovode do
promjena u stanici, što rezultira starenjem. Prema toj teoriji završetak života je svakom od nas
programiran i sve je zapisano u genima. Ova teorija je imala brojne poklonike dok se nije
počelo pronicati u genetsko ustrojstvo čovjeka i sada se ne čini sve tako crno-bijelo u tom
smislu. Prava istina o starenju je još za znanost prilična tajna, no nedavna otkrića škotskih
znanstvenika daju opet naznake u korist ove teorije.
Fiziološke teorije starenja su:
1. teorija unakrižne povezanosti, ta je teorija bazirana na promjenama molekula, što uključuje
i DNK i RNK. Stvaraju se molekulski agregati i molekula gubi funkciju.
2. teorija nakupljanja otpadnih tvari, zasniva se na stvaranju pigmenta starenjalipofuscina,
koji se nagomilava u tkivu i organima i ometa im funkciju.
3. teorija slobodnih radikala - slobodni su radikali molekule i atomi koji sadržavaju jedan
neparni elektron koji ima tendenciju sparivanja i stvaranja parnog elektrona. Slobodni radikali
stoga su vrlo reaktivni, ali i vrlo kratkog vijeka. Oni koji prodiru u stanice mogu na nju štetno
djelovati. Mogu dovesti do oštećenja informacije koja se prenosi u stanicu, a time i omesti
njenu funkciju. Smatra se da su slobodni radikali odgovorni za mnoge promjene, uključujući
promjene krvnih žila, kolagena, elastina i sl.
Teorije promjene funkcija organa – uključuju imunološke i neuroendokrinološke teorije, koji
se međusobno isprepliću (3).
1.1.2. Gerontologija i gerijatrija
Ljudi starije životne dobi predstavljaju vrlo specifičnu i vulnerabilnu dobnu skupinu čiji se
udio progresivno povećava, što bitno utječe na zdravstvenu, ekonomsku, socijalnu, obrazovnu
i gospodarstvenu strukturu cjelokupnog pučanstva.
7
2. PROCEDURA REHABILITACIJE OSOBA TREĆE ŽIVOTNE DOBI
Rehabilitacija je proces kojim se pomaže osobi da postigne maksimum fizičke, psihičke,
društvene, profesionalne (vokacijske), rekreativne (avokacijske) i edukacijske osposobljenosti
u odnosu na fiziološko ili anatomsko oštećenje, ograničenja okoline, te želje i životne
planove. Pojednostavnjeno, rehabilitacija je proces učenja kako živjeti sa onesposobljenjem u
danom okruženju. Ona predstavlja više od puke fizičke restitucije, kompenzacije, gubitka
funkcije ili privikavanja na fizički gubitak. U procesu rehabilitacije bolesnik, njegova obitelj i
rehabilitacijski tim zajednički postavljaju realističan cilj, planiraju i provode njegovo
ostvarenje, s krajnjim ciljem poboljšanja kakvoće života. Rehabilitacija je proces koji treba
ugraditi u cijeli sustav zdrastvene skrbi, na svim njezinim razinama, jer uključuje prevenciju,
rano prepoznavanje, bolničko i ambulantno liječenje te posebne trajne programe kao što je
rehabilitacija u zajednici (5).
Rehabilitacija starijih bolesnika s bolestima/ozljedama lokomotornog sustava Produžetak
životnog vijeka povećao je prevalenciju mišićno-skeletnih problema i tjelesne invalidnosti
starijih osoba s velikim socioekonomskim opterećenjem za osobu, za obitelj i za zajednicu.
Kod starijih osoba, po učestalosti su najbrojnije degenerativne bolesti zglobova udova
(osteoartroza i spondilartoza) i osteoporoza te upalne reumatske bolesti perifernih zglobova i
kralježnice. Druga grupa problema su ozljede koštano zglobnog sustava, a posebno su to
prijelomi. Bolesnici s prijelomima predstavljaju značajnu i zahtjevnu grupu u
gerontotraumatologiji kao i rehabilitaciji, a među prijelomima je najozbiljniji problem
prijelom kuka. Ako pri hodanju ili padu dođe do prijeloma (često i uz minimalnu traumu),
nakon kliničkog pregleda i dijagnostičke radiološke obrade, slijedi kirurško liječenje.
Kirurško liječenje prijeloma može biti konzervativno (poštedom i imobilizacijom) ili
operativno (različitim stabilizacijskim metodama s korištenjem osteosintetskog materijala), s
ciljem postizanja sanacije prijeloma u anatomskim ili gotovo anatomskim odnosima.
Današnje operativne stabilizacijske metode omogućuju ranu mobilizaciju susjednih zglobova,
brže vraćanje punoj mobilnosti i u nekim slučajevima i mogućnost ranijeg opterećenja
operiranog područja. Rehabilitacija je nezaobilazni dio svakog liječenja prijeloma s ciljem
oporavka funkcije ozlijeđenog područja na nivo prije ozljede. Osnovni cilj rehabilitacije je
umanjiti ili sanirati funkcionalne deficite posljedica prijeloma, s individualno planiranim
ciljanim postupcima fizioterapije. Ako je uzrok ozljede pad, nužno je identificirati uzroke
pada te, ako je moguće, na njih djelovati medicinskim postupcima kao što je korekcija vida,
