1

LABORATORIJSKA DIJAGNOSTIKA

Laboratorijske pretrage koriste se kako bi se potvrdile ili odbacile kliničke impresije, pri čemu se 
vrlo često odluke moraju donositi u trenu. U određenim akutnim stanjima, rezultati laboratorijskih 
pretraga neophodni su unutar nekoliko minuta, dok u drugim slučajevima vrijeme potrebno za 
laboratorijsku obradu (eng. Turn Around Time, TAT), u trajanju od jednog do dva sata, može biti 
prihvatljivo.

Laboratorijske pretrage se u okviru potrebe urgentne dijagnostike mogu podijeliti u tri kategorije:

1. pretrage prve kategorije ili vrlo hitne pretrage;
2. pretrage druge kategorije ili hitne pretrage;
3. pretrage treće kategorije ili uvjetno hitne pretrage.

Pretrage prve kategorije ili vrlo hitne pretrage – uključuju pretrage čiji rezultati su neophodni unutar 
vrlo kratkog vremena, tj. unutar nekoliko minuta. Rezultati ovih pretraga od kritične su važnosti za 
vođenje liječenja u prvim presudnim minutama nakon hitnog prijema. Pretrage prve kategorije 
predstavljaju marker uzroka stanja ili učinka na stanje neposredne opasnosti za život. Na temelju 
njihovih vrijednosti, započinju se specifični i neposredni terapijski zahvati, a vremenski slijed i 
pouzdanost rezultata ovih pretraga od kritične su važnosti.

Pretrage druge kategorije ili hitne pretrage – uključuju širok raspon pretraga čiji rezultati moraju biti 
na raspolaganju unutar jednog sata. Njihove su vrijednosti bitne za dijagnozu, trijažu i praćenje 
učinaka liječenja hitnog pacijenta. Pretrage iz ove kategorije mogu uputiti na definitivnu dijagnozu i 
odrediti specifičnu terapiju, a vremenski slijed praćenja također predstavlja ključni faktor.

Pretrage treće kategorije ili uvjetno hitne pretrage – pružaju dijagnostičku informaciju nakon što je 
hitni pacijent stabiliziran, a vrijeme izvođenja laboratorijske pretrage može biti duže od jednog sata. 
Važno je napomenuti da rezultati ovih pretraga mogu otkriti medicinski problem koji leži u osnovi 
hitnog stanja pacijenta.

Bitno je naglasiti da za svaku traženu hitnu pretragu treba postojati opravdani razlog, a to su 
dijagnoza, procjena težine bolesti i prognoza, te praćenje uspješnosti liječenja hitnog pacijenta.

.

2

VRSTE DOPUNSKIH PREGLEDA

Vrstu   dopunskog   pegleda   odredjuje   ljekar   koji   liječi   bolesnika   ali   i   medicinska   sestra 

odgovara     za   pravilno   uzimanje     i   slanje   materijala   za   laboratorijske   analize.Za   laboratorijske 
analize  kod raznih oboljenja uzima se onaj materijal  u kome se mogu naći izazivači  oboljenja te 
se takav materijal naziva dijagnostički materijal

Dijagnostički   materijal     kao   krv,   stolica,   urin   povraćene   sadržine   uzima   sestra     Ostale 

dobijene punkcijama   uzima ljekar   ali medicinska   odgovara za njegovo pripremanje i slanje u 
laboratoriju. Od pravilnog uzimanja i pripremanja zavisi  tačnost dobijenih rezultata zato se sestra 
mora pridržavati sledećeg—da se materijal uzima   u ono vrijeme kada   se smatra da se izazivač 
nalazi u njemu, da se iz materijala uzima   najsumnjiviji i najkarakteristični dio   da se materijal 
najbržim i najkraćim putem  odmah nakon uzimanja dopremi  do laboratorije. 

Materijal se uzima u odgovarajuće laboratorijske posude  koje prema vrsti  pregleda moraju 

biti sterilni  ili hemijski čisti. Uz materijal ide i propratnica sa bolesnikovim podacima. Rezultati 
dobijeni iz laboratorije daju se ljekaru  koji liječi bolesnika i oni se čuvaju sa ostalom medicinskom  
dokumentacijom u istoriji bolesti. 

OPSTA UPUTSTVA ZA PRIPREMU PACIJENTA PRE UZIMANJA KRVI

• 1 dan prije uzimanja uzorka krvi izbjegavati intenzivnu fizičku aktivnost.   ne jesti premasnu 
hranu.

 • veče prije davanja krvi, nakon 22 sata ne jesti, piti alkohol, ne pušiti. 

• upotrebu lijekova za koje se zna da značajno utiču na koncentraciju mjerenog analita, ako je 
moguće i u dogovoru sa ljekarom treba izbjegavati dva dana prije vađenja krvi. 

Određivanje gvoždja

dva dana prije uzimanja krvi ne piti sokove obogaćene vitaminima  ukoliko je pacijent pod 

terapijom preparatima gvožđa, kontrola gvožđa u serumu izvodi se najmaje nedelju dana 

nakon   peroralnog   uzimanja   preparata   gvožđa,   tri   dana   nakon   primanja   intravenoznih 

preparata, mjesec dana nakon intramuskularnog primanja gvožđa. 

background image

4

POTREBNA OPREMA

Rukavice za jednokratnu upotrebu 

tupferi vate sa dezinfekcionim sredstvom ( 70% alkohol) 

stalak sa potrebnim epruvetama- zavisno od vrste analize za koju se uzima uzorak krvi 

adapter

vacutainer  igle

Esmarhova poveska 

kompresa ili papirna vata 

bubrežnjak ( za odlaganje upotrebljenog materijala)

POSTUPAK  UZIMANJA  UZORKA  VENSKE  KRVI

Nakon pripreme pribora, popunjavanja uputa, pripreme medicinske sestre ( oprati ruke i navući 
rukavice), identifikacije pacijenta ( kome se objasni cilj intervencije), pristupa se uzimanju krvi za 
analizu.   Preporučuje   se   uzimanje   krvi   pomoću   vacutainer   sistema,   ali   ukoliko   to   nije   moguće 
( slaba vena) krv se može uzeti špricem i iglom ili baby sistemom. 

 Prije uboda izvršiti procjenu koja je vena najpogodnija za punkciju, dobro je palpirati, nakon toga 
izvršiti dezinfekciju mjesta uboda i pažljivo punktirati. Kroz iglu adaptera može se na isti ubod 
uzeti krv u više epruveta zavisno od vrste analiza koje se zahtevaju. 

Ukoliko se krv uzima pomoću šprica, prije ubacivanja krvi u epruvetu promijeniti iglu i ne ubacivati 
krv pod pritiskom ( pustiti da se krv sliva niz zid epruvete) i ne na silu, zbog moguće hemolize. 
Nakon uzimanja uzorka krvi zbrinuti pacijenta i reći mu da pritisne mjesto uboda par minuta u cilju 
zaustavljanja krvarenja. 

Raspremiti  upotrebljeni materijal i  propisno  ukloniti  upotrijebljene  igle.  Poslati  uzorak  krvi uz 
propisno popunjen uput u laboratoriju.

5

POSTUPAK UZIMANJA UZORKA KAPILARNE KRVI

Kapilarna krv se dobija ubodom: vrha domalog prsta   ruke jagodice   uva, stopala – lateralna ili 
medijalna   površina stopala ( kod  novorođenčadi i male dece). Ubodno mjesto prebriše se 70% 
alkoholom, sačeka se da se osuši i izvrši ubod lancetom na dubini od 2.5 mm. Krv se uzima u 
mikrotube ili cjevčice ( za određivanje krvne slike, glikemije i dr.) 

Slika 2. Kapilarno uzorkovanje krvi

POSTUPAK UZIMANJA UZORKA ARTERIJSKE KRVI

Z a određivanje acido-bazne ravnoteže (gasne analize) krv se uzima punkcijom arterija ili arteriola 

Arterijska krv se dobija punkcijom: radijalne arterije – najčešće, brahijalne ili femoralne arterije 

POSTUPAK  UZIMANJA  KRVI ZA  HEMOKULTURU

Postoje tri vrste podloga (bočica ) za hemokulturu: 

1. Podloga za aerobnu hemokulturu 

2. Podloge za anaerobnu hemokulturu 

3. Podloge za hemokulturu kod djece i kod osoba kod kojih se ne može uzeti dovoljna količina krvi. 

background image

7

Bris ždrijela

 

 

Postupak

 

•   Pacijent   sjedi   ili   leži   sa   blago   zabačenom   glavom.   Objasniti   mu   proceduru   i   zamoliti   ga   za 
saradnju- da jako otvori usta. • Mala djeca sjede u krilu roditelja koji mu pridržava glavu. • Pažljivo 
otvoriti bris epruvetu i izvaditi štapić vodeći računa da se ne desteriliše. Nedominantnom rukom 
jezik   pritiskati   nadole   pomoću   sterilne   špatule.   Pri   uzimanju   brisa   štapić   rotirati   oko   osovine 
uzimajući   materijal   ne   samo   sa   površine,   već   i   iz   dubljih   slojeva   –   naslaga.   •   Raspremiti 
upotrebljeni materijal. • Intervenciju upisati na listu. 

Bris nosa 

• Pacijent sjedi ili leži sa blago zabačenom glavom. • Objasniti mu proceduru i zamoliti ga za 
saradnju.  •  Mala  djeca  sjede u  krilu  roditelja koji mu  pridržava glavu.  •  Pažljivo  otvoriti  bris 
epruvetu i izvaditi štapić vodeći računa da se ne desteriliše. • Pri uzimanju brisa štapić rotirati oko 
osovine uzimajući materijal iz nosnih šupljina. • Raspremiti upotrijebljeni materijal. • Intervenciju 
upisati na listu. 

Bris rane 

Bris   rane   uzeti   samo   kada   smo   u   nemogućnosti   da   uzmemo   uzorak   tkiva   ili   aspirat   (koji   su 
pogodniji za izolaciju uzročnika infekcije). Naj prije površinski eksudat prebrisati sterilnim brisom 
natopljenim sterilnim 0,9% Na Cl. • Uzorak uzeti prebrisavanjem iz dubine lezije, sa dna rane ili 
tkiva uz  ivicu  rane,  pazeći  da se  ne  dotakne okolina kože i  uzorak  kontaminira.  •   Raspremiti 
upotrebljeni materijal. • Intervenciju upisati na listu. 

Bris vežnjače 

•Bris ovlažiti sterilnim 0,9% NaCl –om . •Uzorkovati sadržaj iz konjuktivalne kese, vodeći računa 
da se ne dotakne koža kapaka. Za svako oko koristiti posebnu bris epruvetu. •Poželjno je da kod 
infekcije jednog oka uzmemo bris i drugog oka. •Raspremiti upotrebljeni materijal. •Intervenciju 
upisati na listu. 

. Bris spoljašnjeg ušnog kanala 

Brisom navlaženim sterilnim 0,9 % NaCl očistiti kruste i izumrle ćelije iz ušnog kanala  Drugim 
brisom   uzeti   uzorak   rotiranjem   po   koži   ušnog   kanala.   •   Raspremiti   upotrebljeni   materijal.   • 
Intervenciju upisati na listu

8

PLASIRANJE  SONDE, ISPIRANJE ŽELUCA

CILJ:   Putem   plasirane   sonde   omogućiti   eliminaciju   (aspiraciju)   želudačnog   sadržaja,   ispiranje 
želuca ( kod akutnih intoksikacija), ishranu ili unos medikamenta . Intervenciju izvodi lekar, sestra 
asistira. Izuzetno intervenciju može obaviti i iskusna i edukovana medicinska sestra. U slučaju 
postojanja anamnestičkih podataka o anomalijama ili devijacijama intervenciju isključivo   izvodi 
lekar. 

Slika 3. Plasiranje sonde

MERE PREDOSTROŽNOSTI

• Provjeriti da li pacijent ima zubnu protezu ili vještačku vilicu. 

• Provjeriti eventualno postojanje devijacije nosa. Kontraindikacija za postavljanje sonde su teže 
povrede lica ili vilica.

 • Ukoliko je pacijent poremećene svijesti ili jako uznemiren obezbediti pomoć druge osobe. • Da bi 
se   izbjeglo   savijanje   sonde   najbolje   je   da   sonda   bude   hladna   (   držati   je   prije   postavljanja   u 
frižideru).

 • Utvrditi da li se postavlja gastrična ili nazogastrična sonda.

 • Ako pri postavljanju sonde pacijent počne da kašlje i pomodri momentalno je odstraniti, jer je 
sonda zapala u disajne puteve.

background image

10

LABORATORIJSKE TEHNIKE

Centrifuga

Ova metoda u   laboratoriji   je   posebno   korisna   prilikom   dobijanja smeše pri   kojoj   je 
jedna supstanca sitno dispergovana u   drugoj,   odnosno   u rastvaraču.   Praktično   postoje   dva   tipa 
centrifuga: sitaste i sedimentacione.   U   laboratoriji   se   češće   koriste   ove   druge.   Moć   odvajanja 
centrifuge zavisi od broja njenih obrtaja. Ručnim centrifugama se može postići do 1.000 obrtaja u 
minuti, dok se centrifugama koje rade uz pomoć struje može postići deset puta više obrtaja. Ovakve 
centrifuge su, za razliku od ručnih, zaštićene i predviđen je oprez u radu sa njima. Postoje i ultra-
centrifuge
 koje se primenjuju pri istraživanju proteina i virusa, na primer i one mogu dostići i do 
60.000 obrtaja u minuti

Gasna hromatografija

Gasna   hromatografija

 (GC)   ili 

Gasno-tečna   hromatografija

 (GLC),   je hromatografska metoda 

razdvajanja i detekcije organskih jedinjenja. Kod ove instrumentalne metode mobilna faza je i 
ujedno noseći gas, obično inertan (najčešće argon ilihelijum) ili gas koji ne reaguje sa ispitivanim 
uzorkom (najčešće azot) a stacionarna faza je lepeza izbora od molekulskog sita pa do kapilarnih 
kolona presvučenih viskoznom tečnošću ili mikroskopskim slojevima polimera

[1]

. Instrument koji se 

koristi kod ovih tehnika, gasno hromatografskog razdvajanja i analize, se naziva 

gasni hromatograf

.

Gasna hromatografija je različita tehnika od drugih vrsta hromatografije kao što su HPLC ili TLC
Osnovna razlika je u načinu prolaska ispitivane supstance kroz kolonu, uzorak je uvek u gasnom 
stanju. Kod punjenih kolona uzorak prolazi kroz stacionarnu fazu i komponente uzorka bivaju 
zadržane različito vreme u koloni u zavisnosti od veličine molekula. Kod kapilarnih kolona je 
veoma   slično,   samo   što   se   vreme   zadržavanja   reguliše   sa   zidovima   kolone   koje   mogu   biti 
presvučene sa različitom vrstom stacionarnih faza i na taj način komponente uzorka bivaju zadržane 
i razdvojene jedno od druge i to vreme zadržavanja (vreme detektovanja) se zove retenciono vreme

Gasni   hromatograf   je   instrument   koji   se   u   hemijskoj   analizi   koristi   za   razdvajanje 

komponenti iz smeše datog uzorka. Princip gasno hromatografske analize je u prolasku uzorka 
(nošen gasom nosačem) kroz kolonu koja razdvaja uzorak na komponente u zavisnosti od fizičkih i 
hemijskih   osobina   komponenti   i   njihovih   mogućih   uzajamnih   odnosa   sa   stacionarnom   fazom, 
kolumskim punjenjem. Razdvajanjem komponenata smeše, različitim vremenskim zadržavanjem 
komponenti u koloni (svaka komponenta ima svoje retenciono vreme) i njihovom detekcijom se 
vrši   identifikacija   pojedinih   komponenti.   Na   kraju   kolone   je   detektor   koji   električnim   putem 
registruje   pojedine   komponente   uzorka.   Brzina   prolaska   uzorka   kroz   kolonu   se   određuje 
temperaturom kolone u peći i podešavanjem brzine prolaska nosećeg gasa(flow rate).

11

Prilikom   gasno   hromatografske   analize   preko   injektora   se   u   kolonu 

sa mikro špricem ubacuje tačno poznata zapremina uzorka (zapremina je izražena u mikrolitrima 
(µL). Tu dalje ulogu nosioca preuzima gas nosač, koji uzorak pronosi kroz kolonu. Protok gasa 
nosača je i dalje stabilan ali uzorak se razlaže na sastavne delove zbog različitih adsorbcionih 
sposobnosti pojedinih komponenti uzorka. Povećavanjem dužine kretanja pojedinih komponenti 
kroz kolonu, povećava se i distanca između njih, tako da u idealnom slučaju, prilikom izlaska 
uzorka   iz   kolone   i   stizanja   do   detektora,   sve   komponente   uzorka   su   jasno   razdvojene   i   svaka 
posebno nailazi na detektor. Pomoću detektora, i vremena izlaženja, se identifikuje svaka pojedina 
komponenta i koncentracija svake u datom uzorku.

Autosempler   ili   automatsko   uzorkovanje   može   biti   ili   je   deo   gasnog   hromatografa   koji 

automatski   uzima   uzorak   koji   se   ispituje   i   ubacuje   ga   u   injektor.   Prednost   autosemplera   nad 
manualnim uzorkovanjem je u ponovljivosti i optimizaciji vremena, što je jedan od bitnih faktora za 
određivanje prirode ispitivanog uzorka i njenih komponenti.

Postoji veliki broj različitih autosemplera i oni se dele po:

kapacitetu (preciznosti ili ponovljivisti),

tehnologijskoj upotrebi (XYZ robot VS rotating/SCARA-robot) ili

po prirodi analize koja može biti:

Tečna

Sa statičnom glavom — tehnologija sa brizgalicama

Sa dinamičkom glavom — tehnolohija sa promenljivom uzorkivačkim linijama

SPME

 

 (Solid   phase   microextraction),   tehnika   razvijena   na   Univerzitetu 

u Vaterlu (University of Waterloo,UW), Ontario, Kanada tokom 1990.ih.

Delovi gasnog hromatogrfa:

Boca sa gasem nosačem

Ventil, regulator pritiska

Injektor

Peć, regulator temperature

Kolona

Detektor

Monitor ili štampač

Injektor,   kolona   i   detektor   se   moraju   nalaziti   u   kontrolisanom   termostatičnom   delu   gasnog 
hromatografa

background image

13

Biološki bezbedni kabineti klase II Kako je uptreba kultura ćelija i tkiva u svrhe širenja virusa i 
druge   svrhe   rasla,   nije   se   više   smatralo   zadovoljavajućim   da   nesterilisani   vazduh   iz   prostorije 
prelazi preko radne površine. Biološki bezbedni kabinet klase II dizajniran je ne samo da pruži 
osoblju zaštitu, već i da zaštiti materijale sa radne površine od kontaminiranog vazduha prostorije. 
Biološki bezbedni kabineti klase II, kojih ima četiri vrste (A1, A2, B1 i B2), razlikiuju se od 
biološki bezbednih kabineta klase I u tome što dozvoljavaju da jedino vazduh propušten kroz HEPA 
filter (sterilan) prelazi preko radne površine. Biološki bezbedni kabineti klase II mogu se upotrebiti 
za rad sa infektivnim agensima grupe rizika 2 i 3. Biološki bezbedni kabineti klase II mogu se  
upotrebiti za rad sa infektivnim agensima rizične grupe 4 kada se koriste odela sa pozitivnim 
pritiskom. Biološki bezbedni kabinet klase II tipa A1 

Biološki bezbedni kabinet klase II tipa A1 

Unutrašnji ventilator uvlači vazduh iz prostorije (vazduh dotoka) u kabinet kroz prednji 

otvor i na prednju prijemnu rešetku. Brzina uvlačenja ovog vazduha treba da iznosi najmanje 38 m/s 
na prednjoj strani prednjeg otovra. Vazduh dotoka onda prolazi kroz HEPA filter pre nego što krene 
nadole preko radne površine. 

Dok vazduh teče nadole on se ‘deli’ na oko 6-10 cm od radne površine, pri čemu jedna 

polovina vazduha koji teče nadole prolazi kroz prednju ispusnu rešetku, a druga prolazi kroz zadnji 
ispusna rešetka. Bilo koje čestice aerosola nastale na radnoj površini hvataju se ovim mlazom 
vazduha nadole i propuštaju kroz prednju ili zadnu ispusnu rešetku, pružajući tako nijviši nivo 
zaštite proizvoda. Vazduh se potom ispušta kroz zadnji plenum u prostor između ulaznog i ispusnog 
filtera smešten na vrhu kabineta. Zahvaljujući relativnoj veličini ovih filtera, oko 70% vazduha 
ponovo cirkuliše kroz ulazni HEPA filter nazad u radni prostor; preostalih 30% prolazi kroz ispusni 
filter u prostoriju ili napolje. Ispusni vazduh iz biološki bezbednog kabineta klase II tipa A1 može 
se ponovo vratiti u prostoriju ili ispustiti van zgrade kroz a prstenastu vezu prema određenom 
kanalu   ili   kroz   sistem   za   ispust   vazduha   zgrade.   Ponovo   cirkulisanje   ispusnog   vazduha   kroz 
prostoriju ima tu predost da smanjuje

Klasa II tipa A2 sa ispustom napolje B1 i B2 biološki bezbedni kabineti Klasa IIA2 sa ispustom 
napolje, IIB1 i IIB2

  Biološki   bezbedni   kabineti   su   varijacije   tipa   IIA1.   Njihove   karakteristike,   zajedno   sa 

karakteristikama klase I i klase III biološki bezbednih kabineta, prikazane su u tabeli 9. Svaka 
varijacija omogućuje da se biološki bezbedni kabinet upotrebi u specijalne svrhe (vidi tabelu 8). Ovi 
biološki  bezbedni kabineti razlikuju  se jedan  od  drugog  u  nekoliko  aspekata:  brzina uvlačenja 
vazduha   kroz   prednji   otvor;   količina   ponovo   cirkulisanog   vazduha   preko   radne   površine   i 
ispuštenog iz kabineta; ispusni sistem, koji određuje da li se vazduh iz kabineta ispušta u prostoriju, 
ili napolje, kroz namenjeni ispusni sistem ili kroz ispusni sistem zgrade; i određivanje pritiska (da li 
kabineti imaju imaju biološki kontaminirane cevi i plenume pod negativnim pritiskom, ili imaju 
biološki kontaminirane cevi i plenume okružene cevima i plenumima sa negativnim pritiskom). 
Detaljan opis različitih biološki bezbednih kabineta klase IIA i II B može se dobiti iz referenci (7) i 
(8), kao i iz brošura proizvođača

14

Biološki bezbedni kabinet klase III 

Ovaj tip  pruža najviši nivo lične zaštite i koristi se za agense rizične grupe 4. Svi otvori su 

hermetički zatvoreni. Dovodni vazduh je propušten kroz HEPA filter a ispusni vazduh prolazi kroz 
dva HEPA filtera. Tok vazduha održava se ispusnim sistemom koji je van kabineta, i koji održava 
negativni pritisak u unutrašnjosti kabineta (oko 124.5 Pa).

 Pristup radnoj površini obavlja se uz pomoć debljih, nepoderivih gumenih rukavica, koje su 

prikačene za otvore u kabinetu. Biološki bezbedni kabinet klase III treba da ima prikačenu prolaznu 
kutiju koja se može sterilisati i koja je opremljena HEPA filtriranim ispustom. Kabinet klase III 
može se povezati na autoklav sa duplim vratima koji se koristi za dekontaminaciju svih materijala 
koji   ulaze   ili   izlaze   iz   kabineta.   Nekoliko   kutija   sa   rukavicama   može   se   prikačiti   kako   bi   se 
produžila   radna   površina.   o   prečnika   2.5   cm   se   ostavlja   između   prstena   i   kućišta   za   ispust   iz 
kabineta.

Ovaj mali otvor omogućuje da vazduh iz prostorije takođe bude usisan u sistem za ispust 

vazduha zgrade. Kapacitet ispusta vazduha mora biti dovoljan da obuhvati kako vazduh iz prostorije 
tako   i   ispust   iz   kabineta.   Prsten   mora   biri   pokretljiv   ili   projektovan   da   omogući   testiranje 
funkcionisanja kabineta. U principu, na učinak prstenasto vezanog biološki bezbednog kabineta 
fluktuiranja vazduha zgrade ne utiču mnogo. 

Biološki bezbedni kabineti klase IIB1 i II B2 su čvrsto povezani na ventilacioni kanal, tj. 

čvrsto povezani bez ikakvih otvora, na sistem za ispust vazduha zgrade, ili po mogućstvu, na 
posebni izduvni sistem. Sistem za ispust vazduha zgrade mora tačno da odgovra zahtevima protoka 
vazduha   koje   je   naveo   proizvođač,   kako   za   zapreminu,   tako   i   za   statički   pritisak.   Izdavanje 
sertifikata za rad biološki bezbednih kabineta čvrsto povezanih na ventilacioni kanal zahteva više 
vremena nego što je to slučaj kod biološki bezbednih kabineta koji recikliraju vazduh u prostoriju ili 
koji su povezani preko prstenaste veze. Izbor biološki bezbednog kabineta 

Treba obezbediti 30cm čistog prostora iza i sa svake strane kabineta kad god je to moguće 

da bi se omogućio lak pristup i održavanje. Da bi se omogućilo precizno merenje brzine vazduha 
kroz ispusni filter i zamene ispusnog filtera može biti potreban prostor od 30 do 35 cm iznad 
kabineta. Operateri 

Ukoliko se biološki bezbedni kabineti ne koriste propisno, koristi od njihove zaštite mogu 

biti u velikoj meri smanjene. Operateri treba da budu pažljivi i održavaju integritet dotoka vazduha 
sa prednje strane kada stavljaju ruke u kabinete i izvlače ih. Ruke treba uvlačiti i izvlačiti polako, 
vertikalno u odnosu na prednji otvor. Rukovanje materijalima - 58 - unutar biološki bezbednih 
kabineta treba započeti oko 1 minut posle uunutar biološki bezbednih kabineta treba započeti oko 1 
minut posle uvlačenja šaka i ruku da bi se kabinetu omogućilo da se prilagodi i ‘vazduhom očisti’  
površinu šaka i ruku. 

Broj pokreta preko prednjeg otvora teba smanjiti na minimalni i to tako što sve neophodne 

predmete treba uneti u kabinet pre početka rada. Postavljanje materijala Prednja ulazna rešetka 
biološki bezbednih kabineta klase II ne sme se blokirati papirom, opremom ili drugim predmetima. 
Materijale koje treba uneti u kabinet treba površinski dekontaminirati 70% alkoholom. Rad se može 

background image

16

Želiš da pročitaš svih 1 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti