Tema: ,,
Licemjerje,siromastvo i ne rad su razarajuce snage drustva ‘’ –
Tartif – Žan Batist Molijer
Seminarski rad
Sadržaj:
Uvod
O piscu
Likovi
Opis likova
Radnja
O dijelu
Mediji o ‘’Tartifu’’
Slučaj Tarif
Zaključak
Literatura
O piscu:
Jean-Baptiste Poquelin
, poznatiji kao
Molière
rođen je u Parizu 15.
januara 1622 a umro je 17. februara 1673.
Bio je francuski scenarist,glumac , književnik kao i jedan od
velikana humoristične satire.
Molijerev otac bio dvorski dekorater i imao je titulu kraljevskog sluge, što je
za jednog građanina u tom vrijemenu predstavljlo značajan društveni uspjeh.
Stoga je porodica je mladom Molieru bila u mogućnosti da pruži srednje i više
obrazovanje, što je u to vrijeme značilo manje ili više osigurana budućnost.
Činjenica da je rođeni Parižanin svakako
nije bez značaja, jer je taj grad jednim
svojim likom u francuskoj kulturi uvijek
predstavljao simbol živog,
pronicljivog,vedrog , kritičkog duha. Od
tada, Moliere kao nemirnog mladića uvijek
je više privlačio svjetlucav sjaj umetničog
života punog borbe i neizvjesnosti od
srećne monotonije građanske sudbine.
Jedan dio njegovog života odvija se u
pokrajini Franuske gdje se potkovao
sirovim, narodskim homorom koji će mu
kasnije mnogo koristiti u radu. 1658 vraća
se u Pariz, gdje je započinje ozbiljnu
glumačku, režisersku i književnu karijeru. U periodu od 1659 do 1673,
napisao je više od 30 dijela, u stvari sva svoja djela . Umro je u 1673.
Pošto je živio u sedamnaestom vijeku, u vijeku političkog i vjerskog
apsolutizma,a takav apsolutizam stvara povoljne uslove za stvaranje licimera,
Moliere dobija nepresušan izvor tema za pisanje ,,Tartifa''.
Likovi:
Likovi u
Tartifu
su:
Orgon
– plemić, Elmirin muž , Marijanin I Damisov otac
Tartif
– licimer, lažni pobožnik, nespretnjaković i smešan čovek.
Gospođa Pernel
– Orgonova majka, konzervativna i tradicionalna.
Elmira
– Orgonova žena, mnogo mlađa od njega.
Damis
– Orgonov sin, po karakteru direktan, pošten i iskren momak,
pomalo uzvrele krvi.
Marijana
– Orgonova mlada i lijepa ćerka. Veoma poslušna i podređena
ocu.
Valerije
– Marijanin verenik.
Kleant
– Orgonov šurak, ozbiljan, pošten, refleksivan i pravedan lik.
Dorina
– Marijanina prijateljica, uživa veliko poverenje porodice i
učestvuje u porodičnim poslovima. Pametna je, vesela i duhovita.
Gospodin Loajal
– sudski izvršitelj
Flipota
– služavka gospođe Pernel
Damis
– On je po
karakteru direktan,
pošten i iskren momak,
pomalo uzvrele krvi.
Pokušava da svome ocu
otkrije Trtifovo pravo
lice , međutim on mu
nevjeruje kao ni ostalim
ukućanima.
Marijana
– Veoma je poslušna i podređena ocu. Međutim kada je otac prisili
na udaju za Tartifa ona se tome protivi I zajedno sa Dorinom smislja plan kako
da ga od toga odgovori.
Valerije
– Ljuti se kada saznaje da Orgon hoće da oženi svoju ćerku sa
Tartifom, ali Dorina uspeva da ih pomiri.
Kleant
– On je ozbiljan, pošten, refleksivan i pravedan lik. Suočava se sa
Orgonom zbog njegove zaslepljenosti Tartifom , daje mu savjete koje Ogron ne
prihvata.
Dorina
–Ona uživa veliko poverenje porodice i učestvuje u porodičnim
poslovima. Pametna je, vesela i duhovita. Ona je prva u kući koja će uvideti
Tartifove namere i zadužena od strane porodice da ga raskrinka. Pomaže
Marijani da odgovori oca od namjere da je uda za Tartifa.
Radnja:
Cela radnja odvija se u kući gospodina Orgona. Komedija počinje sa gospođom
Pernel, koja upućuje pridike Dorini, hvaleći Tartifa kao osobu za primer. Kroz
njenu priču autor nas uvodi u dešavanja i konflikt koji postoji u porodici, zbog
Tartifa.
Orgon je Tartifa upoznao u crkvi. Oduševljen njegovim karakterom i
posvešćenošću Bogu, odlučio je da ga primi u svoju kuću, gde osim što mu je
pružio ugodan život, uz pomoć gospođe Pernel, želi da ga uvede u ugledno
društvo. Siromašan i pohlepan, Tartif, uvidešti slabost svojih zaštitnika,
Orogna i njegove majke i gospođe Pernel, trudi se da istakne svoje vrline,
pobožnost i skromnost, ali istovremeno uživa u ovozemaljskim
zadovoljstvima i udvara se Orgonovoj ženi Elmiri.
U svom oduševljenju Tartifom, Orgon i njegova
majka ostaju toliko zaslepljeni, da i pored
ubeđivanja drugih ukućana, koji su Tartifa odmah
pročitali, nisu u stanju da promene svoj stav. Orgon
želi da uda svoju ćerku Marijanu za Tartufa i ako
ovaj za to nije zainteresovan, a u sukobu oko svojih
stavova izbacuje sina iz kuće, dok na zahtev Tartifa,
ceo imetak prepisuje na njega.
Ovakvo stanje zaslepljenosti ostalo je sve do
trenutka kada, na ženinu inicijtivu, Orgon stavlja
Tartifa na iskušenje. Sakriven ispod stola, lično je
imao prilike da se uvjeri kako se Tartif udvara
njegovoj ženi. Shvativši da je uhvaćen na delu, Tartif preti osvetom. U tom
trenutku, Tartif i Orgon zamenjuju uloge. Tartif, na koga je prepisano imanje
postaje Orgon, a Orgon i cela porodica padaju pod milost Tartifa.
Sudski izvršitelj uručuje zahtev za iseljenje, po Tartifovom nalogu. Tek tada,
kao poslednja u kući, gospođa Pernel, takođe uviđa Tartifove namere. S druge
strane Valerije saznaje kako je Tartif izdejstvovao kod kralja, Orgonovo
hapšenje u vezi utaje nekih dokumenata njegovog prijatelja.
Srećom, umjesto Orgona policajac hapsi Tartifa i oprašta Orgonu,
objašnjavajući kako je kralj od samog početka uvideo da je Tartifov prevarant
i kako je samo čekao pogodan trenutak da ga uhapsi. Orgon zadovoljan, udaje
ćerku za Valerija.
Moliere počinje rat s onim što on kaže Tartuffe. On ne samo da je branio svoju
komada, ali cijeli komedije. Oni se odnose na predanost i kritički komad kao
vrijeđanje vjere i pobožnosti. Idi u tolikoj mjeri da je u 1667, u Parizu
nadbiskup zabrane raditi sa prijeti da će ekskomunicirati svakoga ko je
prikazan, štampane ili pročitajte rad u javnom ili privatno.Po neke istorijske
činjenice o progonu njegov rad je također pridružio organizaciji tajnja
"pričesti" . Jedino ostaje misetrija u kojem Moliere napisao karakter
"Tartuffe"; da li je nadbiskup Pariza, ili članovi tajnog vjerske policije. U ovoj
borbi, Moliere je u više navrata pisao kralju, opravdavaju njihov rad i razloge
za pisanje. On kaže u pismu da ako neko potrudio da ispita čistu namjeru
njegovih komada, vidjet ćete da su njegove namjere nevini i da ona ne treba da
preokrene izrugivanje stvari koje treba poštovati. On je napisao sve svoje
pažnju zahetevala osjetljivosti slučaja i da je stavio sve svoje umjetničke
vještine dobrog klasifikuju ličnosti licimeja ličnost pravedan i pobožan čovjek.
S obzirom da je kroz svoje aktivnosti, a koriste ljudske psihologije vremena, tu
je zanimljiv upis u pismu koje govori o tome kako čovjek lakše podnese
prigovor, ali teško da podsmevanje.
Na sljedećem dijelu
gleda kritike komedije, a
kralj objašnjava da je
najozbiljniji crtanje
moralne pouke mogu
učiniti manje satire. Ne
većina ljudi ne čini jači
od prikazivanja njihovih
grešaka. On navodi
istorijske činjenice da
tokom vremena
najpoznatijih filozofa
pohvalio komediju antičke Grčke pokazuje poštovanje za umjetnost i Arstotelu
koji je postavio temelje komedije, kao što je to bilo u starom Rimu je poštovao
umjetnost.
On je želio svoj rad da pokaže publici kako da živimo u vrijeme vjerskih
apsolutizma, gdje je suočen dvije generacije i dva seta uvjerenja. Njegova
zlikovaca su Tartuffe koji licimer, Orgon i njegova majka gospođa Pernea koji
su zaslijepljeni gluposti i pozitivno svi ostali likovi koji nisu ateisti (kao što je
Hećo da pripiše), ali predstavljaju neku vrstu prirodne religije, što je stranac
na bilo fanatizam. Nakon borbi prije nekoliko godina dobio službene dozvolu
od kralja da javno prikazivanje komada.
Nijedan posao nije Moliere doveo toliko problema, toliko problema i na kraju,
nakon konačnog trijumfa, toliko uspjeha kao "Tartuffe". Kako je Molière bio u
pravu sa Tartuffe Tartuffe i pokazuje primjer koji se dogodio u dvoru kralja.
Osam dana nakon što je "Tartuffe" je zabranjeno, igrao predstave "Pustinjak
Scaramouche", u kojoj je kralj Emerging pitao Grand Duke, "Volio bih da znam
zašto su ljudi toliko sblažnjavaju od Moliere komad, a ne riječi reći o komediji"
Scaramouche "da je princ je odgovorio da je komedija Scaramouche ruga neba
i religije, od kojih su ova gospoda vodi pretjerane brige, i Molière komedija
ismijavajući sebe, i to je ono što ja ne mogu da podnesem.
Slučaj Tartif:
Mnogi kritičari Tartifa
vide istovremeno kao
komediju i kao tragediju.
Vreme u kome je nastala,
bilo je veoma
komplikovano. I pored
toga što
je Francuska potpisala
Nantski edikt (1598), koji
je protestantima garantovala verske slobode, inkvizicija je sprovodila svoj
režim, a katolički poglavari su imali veliki uticaj na sve državne poslove. Ova
situacija, završila se tako što je Luj XIV poništio edikt 1685. godine.
Molijerova ideja u prvom trenutku nije bila da napiše dramu sa srećnim
završetkom. U martu i aprilu 1664. godine Molijer je napisao Tartifa u tri čina,
koji je nedovršen prvi put odigran u Versaju, u sklopu velikih dvorskih
svečanosti 12. maja 1664. godine . Publika je od prvog trenutka bila podeljena.
Iako je autor bio miljenik kralja Luja XIV, odmah po premijeri je zabranjeno
njegovo izvođenje, a jedan od najvećih protivnika bila je Kraljica majka. Period
od prve premijere, do 5. februara 1669, poznat je kao „Slučaj Tartif“.
Tako je Molijer započeo borbu za svoje delo. Njegovi protivnici smatrali su da
se ne radi o komediji, već o kritici i satiri vezanoj za religiju i pobožnost.
Zapravo, u ovoj drami Molijer nije prikazao samo jedan tip licemera, već je
ponudio ogledalo licemerja, kao političkog i ideološkog obrasca staleške
apsolutističke monarhije. Stoga Tartif nije samo tip junaka licemera, već se
njemu ogleda čitavo jedno doba sa svojim nastranostima. Tartif je zapravo
vrlo složen književni lik, jer je, s jedne strane, njegov karakter deformisan
licemerjem, ali sa druge on i sam, u jednom, trenutku, govori u ime svojih
posmatrača.
Iako je bila zabranjena, komedija se i dalje izvodila po kućama. U isto vreme
bila je i osuđivana. Pariski nadbiskup zabranio je djelo sa pretnjom da će
izbaciti iz crkve svakog ko ga bude čitao, štampao ili prikazivao, bilo javno ili
privatno.
Način na koji je autor komedije uspeo da obradi različite karaktere, ostavio je
mnoge nedoumice, jer je ostala nerešena dilama oko toga da li se u Tartifovom
karakteru krio tadašnji pariski nadbiskup ili neki član tajne verske policije. Do
ukidanja zabrane Molijer je čak u tri navrata pisao molbe kralju
[4]
,
opravdavajući svoje delo i razloge pisanja. Pominjao je da je vodio računa o
osetljivosti predmeta kojim se bavio i da je svu svoju umetničku veštinu
upotrebio, kako bi se uvideo kontrast između ličnosti licemera i ličnosti
pravednog i pobožnog čoveka, te da njegov cilj nije bio da vređa religiju, već
sve one koji religiju vide kao način da se drugima okoriste.
U njegovim
molbama nalazi se zanimljiv zapis o tome kako čovek lako podnosi prigovore,
ali ne podsmevanje, te da na većinu ljudi ništa ne deluje jače, nego
prikazivanje sopstvenih grešaka.
Pokušavajući da opravda svoje delo, on
je navodio primere iz istorije, pominjući
najznamenitije filozofe, koji su hvalili
komediju, antičku Grčku,Aristotela kao
osnivača komedije, kao i stari Rim, gde
se ova umetnost posebno poštovala.
U kraljevom odsustvu, 1667. godine
Molijer je preradio Tartifa i pokušao da
ga postavi na scenu pod novim
naslovom, „Varalica“. Međutim, komad
je ponovo zabranjen, pošto je moć
religioznih grupacija koje se protive
pozorištu i dalje bila velika. U pokušaju
da intervenišu protiv zabrane, dva glumca su odlazila kod kralja uFlandriju,
dok se ovaj nalazio u ratnom štabu, ali njihov trud nije urodio plodom.
Tek posle višegodišnje borbe, 1669. Molijer je dobio zvaničnu dozvolu od
kralja za javno prikazivanje komedije, posle čega je komedija postigla veliki
uspeh.
