1. CILJ I ZADACI METODIKE LIKOVNE KULTURE
Metodika ne određuje cilj nastave i aktivnosti, ali ga analizira, objašnjava i konkretizuje
kako bi postali primjenjivi u ustanovama za predškolsku i školsku djecu. Naziv likovna
kultura ukazuje na cilj ove nastavne oblasti, ali da bi on bio određen potrebno je ukazati na
znacaj ovog termina. U širem smislu označava dostignuće jednog naroda u oblasti likovnih
umjetnosti – crtanje, slikanje, vajanje, arhitekturi i dr.
U užem smislu termin ,,likovna kultura” označava stepen likovno-estetskog vaspitanja i
obrazovanja koji svaki pojedinac društvene zajednice postigne i koji je dio njegove opšte
kulture (Lekić, 155).
Među najznačajnijim faktorima formiranjima likovne kulture isticu se : neposredno
likovno stvaralaštvo (slikanje, crtanje), sticanje odgovarajućeg znanja i posjećivanje izložbi.
Kao što se muzika može slušati uhom, duhom i sluhom tako se i likovna djela mogu
posmatrati pasivno (letimično gledanje radova, snobovi koji na izložbe dolaze da bi bili
zapaženi), aktivno(nastojanje da se djelo pomnije posmatra uz sticanje odgovarajućih
informacija) i kreativno (udubljivanje, nastojanje da se ponikne u umjetnikovu ideju).
Cilj nastave (aktivnosti) likovne kulture je plansko i sistematsko djelovanje na djecu
da bi se ostvarijo određeni nivo njihove lične likovne kulture poštujući zakone
programskog sadržaja i uzrasta djece.
Zadaci nastave (aktivnosti) likovne kulture proističu iz cilja i samo su njegova
konkretizacija.
Likovno-estetski zadaci
– neposredno doprinose ostarenju cilja likovnog
vaspitanja. Doprinose svestranom i harmoničnom razvoju, osamostaljivanju, socijalizaciji.
Formiranje lične likovne kulture predstavlja primarni uslov, a preko nje i cjelokupno
kulturno nasleđe.
Pedagoško-psihološki zadaci
– odnose se na razvoj i vaspitanje pojedinih
sposobnosti djece i njegove ličnosti u cjelini (vizuelno pamćenje, bogaćenje predstava,
stvaralačko mišljenje, samostalnost, doslednost.
Radno-praktični zadaci
– osposobljavanje djece da ovladaju sredstvima i
tehnikama likovnog izražavanja prema uzrastima, da umjeća i navike stečene u likovnom
radu primjenjuju pri praktičnim radnjama (uređenje svoje sobe, radnog prostora i sl.)
2. POMOĆNE NAUKE U METODICI PREDŠKOLSKE LIKOVNE KULTURE
Metodika likovnog vaspitanja svoja istraživanja počinje na osnovu utvrđenih
zakonitosti u drugim naukama. Veza između ovih nauka i metodike likovnog vaspitanja je
neophodna. A te nauke su:
Estetika
– pomaže u određivanju vrijednosti i suštine umjetničkog djela, kao nauka
o lijepom. Ona daje sigurniji kriterijum za pravilno estetsko usmjeravanje likovnog
vaspitanja.
Dijalektički materijalizam
– doprinosi pravilnom proučavanju problema likovnog
vaspitanja, sigurnije dolazi do rezultata i ovom metodom provjerava i svoje rezultate.
Psihologija
– odnosi se na uočavanje zakonitosti stvaranja i zakonitosti u razvoju
dječijih sposobnosti, koje je neophodno poznavati kako bi rad u likovnom vaspitanju, kao i
rad u drugim područjima bio potpuniji i najefikasniji
Pedagogija
– nauka koja nam kao polazište pruža ciljeve i zadatke vaspitanja koji su
neophodni u planiranju, programiranju i realizaciji vaspitno-obrazovnih zadataka.
3. PRINCIPI U NASTAVI LIKOVNE KULTURE
Principi su pravila, načela, smijernice kojima se rukovodimo u organizaciji rada sa
predškolskom djecom. Svi ovi principi su povezani i oni se uslovljavaju.
Najčešće se primjenjuju :
Vaspitna usmjerenost
- nastava likovnog vaspitanja treba da se oslanja na našu
stvarnost, jer se ona kao i u umjetnosti cijeni i u likovnom vaspitanju.
Kvalitet znanja i sredstava
–
ovaj princip nalaže da se kvalitet sadržaja i kvalitet
umjetničkog djela koje se pokazuje djeci, bude bez sumnje na najvišem nivou. Posmatrajući
spontano otkriva liniju, trag svog djelovanja. U početku ono osjeća zadovoljstvo u ritmu
pokreta ruke koja povlači pisaljku, ne obraćajući pažnju na tragove, pa se kaže da je
prvobitna grafička aktivnost djeteta odraz motoričke pokretljivosti ruke i uopšte dječije
potrebe za kretanjem. Crtanjem dijete ostavlja tragove koji su po svom izgledu slični
strukturi njegovog kretanja u prostoru, pa je zato ovaj dječiji likovni izraz vrlo živ i
dinamičan, ali prije da predstavlja duševno stanje djeteta nego namjere da se predmetno
obilježe.
Slikanje
– tečna boja je veoma privlačan materijal za dijete predškolskog uzrasta.
Većina djece se tek u predškolskim ustanovama prvi put sreće sa tečnom bojom, a onda želi
da je upozna, ne preko kista, četke, već svojim prstima. Zato djeci treba omogućiti da u nju
zamoče prst ili cijelu šaku, da je razmažu po ruci i na taj način je prenose na podlogu. Odnos
predškolskog djeteta prema boji kao likovnom materijalu, u prvim fazama njegovog
likovnog izražavanja je takav da poistovjećuje boju i olovku. Pri početnom slikanju dijete
bojom povlači linije i koristi je kao crtačko sredstvo, i ako pred sobom ima više boja ono
upotrebljava jednu. Kasnije se događa da dijete, spontano se igrajući, koju na papir nanosi
prstima ili četkom, počne slagati šare u površine različitog oblika na osnovu nekog ličnog
osjećanja. U tom slučaju se može reći da ono koristi boje na slikarski način, ali ono u ovoj
fazi uopšte ne obraća pažnju na to kakvi su objekti u stvarnosti već upotrebljava za njihovo
predstavljanje onu boju koja mu se sviđa. Djeca na predškolskom uzrastu radi i često u
svojim slikama upotrebljavaju intenzivne boje koje spontano usklađuju po principu
kontrasta.
Vajanje
– Ono se razvija paralelno sa grafičkim izrazom, sa kojim se često i dopunjuje.
Djeca u najranijim fazama svoga razvoja pokazuju interes za trodimenzionalne predmete,
teže rukovanju njima i unošenju promjena. Oni često lakše oblikuju razne materijale nego
što crtaju ili slikaju po papiru. Kada dijete oblikuje plastične materije (glinu, plastelin,
tijesto, glinamol) ono stvara dvodimenzionalne i trodimenzionalne forme koje komponuje
na njemu svojstven način. Prvo stvara manje dijelove koje kasnije povezuje u veće cjeline.
Poneseno masom materijala ono često oblikuje neproporcionalne dijelove neke
kompozicije, a razlog može biti u želji da se nešto važno naglasi i istakne, a zanemari nešto
što je njemu nebitno.
