POLJOPRIVREDNI FAKULTET
ISTOČNO SARAJEVO
SKRIPTA IZ LJEKOVITOG BILJA
-OPŠTI DIO-
STUDIJSKI PROGRAM: ŠUMARSTVO
VLASENICA
Mart, 2012
26
ISTORIJAT KORIŠĆENJA LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA
Ljekovitost biIja iz spontane flore i njegova primjena u terapijske svrhe, poznati su od
davnina. Jos su drevni narodi znali za ljekovita svojstva raznog bilja. Zbog istih tih svojstava ono
se koristi i u savremenoj civilizaciji. Arheološka istraživanja su pokazala da su Vavilonci i Asirci
primjenjivali ljekovite biljke, među njima i one koje se i danas koriste u medicinske svrhe
(velebilje, tatula, lan, itd.). Mnoga saznanja o ljekovitim biljkama iz Asirije su doprla u Egipat,
gdje je skoro 4000 godina p.n.e. opisano nekoliko stotina ljekovitih biljaka. Najveći
staroegipatski papirus - Ebersov Papirus (datira iz1550 godine p. n.e.) sadržao je neku vrstu prve
farmakopeje. Egipćani su bili poznati po vještini balsamovanja, destilovanju mirisnih voda i
izradi parfema od aromatičnog bilja, i pri tome su primjenjivali mnoge ljekovite biljke koje su i
danas u upotrebi (aloja, nana, bokvica, mak, bunika, anis ... ). Prvi pisani podaci
o
korišćenju
ljekovitih biljaka u kineskoj narodnoj medicini potiču iz trećeg milenijuma p.n.e. Imperator Kin
Nong poznavao je preko 100 ljekovitih biljaka. Shen Nung, imperator iz Shen Nung dinastije
(poznat iz mitologije kao bog vjetra i zaštitnik farmacije) gajio je, upotrebljavao i napravio
kolekciju samoniklog ljekovitog bilja. Njemu se pripisuje otkriće čaja. Legenda kaže da je Shen
Nung stalno pio vruću vodu vjerujući da će ga ona zastititi od bolesti. Jednog dana obilazeći neku
svoju provinciju naredio je slugama da mu pripreme ključalu vodu. Vatra je potpaljivana
granama kamelije i nekoliko listova je upalo u ključalu vodu i obojio je. Kada je probao tečnost
znao je da je otkrio nešto veoma važno. Oko 2600 godine p.n.e. u Kini se pojavila knjiga pod
nazivom Nej Czin sa opisom čak oko 900 vrsta ljekovitih biljaka. Poznavanje ljekovitog bilja i
njegove upotrebe bilo je, u doba starih civilizacija,vezano za misticizam i vjerske obrede. Vršioci
ovih obreda, vračevi i sveštenici, uživali su najviše privilegije i počasti. Zbog toga je pripremanje
ljekovitih napitaka i melema čuvano kao tajna.
Sveukupnim razvitkom prirodnih nauka i filozofije u Staroj Grčkoj, farmacija se posmatra na nov
način, bez misticizma. Veliki grčki filozofi PIaton (427-327 p.n.e.) i Aristotel (384-322 p.n.e.)
bili su takođe ljekari i prodavali su lijekove. Znali su za djelovanje opijuma, kičice, pelina.
Hipokrat (460-377 p. n.e.) je najslavniji anticki ljekar i nosi ime "oca medicine". Pripadao je
ljekarskom staležu koji je, kako se vjerovalo, osnovao Eskulap, grčki bog zdravlja. Hipokratova
26
Sredozemnog mora a kasnije i u ostale dijelove svijeta). Zbog Indije i ostalih tropskih zemalja
Azije, vođeni su krvavi, imperijalistički ratovi. Pobjeđeni su dažbine morali da plaćaju zlatom, ali
i raznim začinima, ljekovitim i aromatičnim, u to vrijeme izuzetno skupocjenim biljem. U
srednjem vijeku gajenje i upotreba ljekovitog bilja se povlači u manastire, u čijim riznicama se i
danas čuvaju izuzetno vrijedni zapisi iskustava u liječenju biljem, koji datiraju iz Antičkog doba.
U Srednjoj Evropi Benediktinci su u ranom srednjem vijeku širili znanje o ljekovitim biljkama i
njihovoj primjeni. Gajili su brojne ljekovite biljke u samostanskim vrtovima i ispitivali njihova
dejstva .
Njihov trud su podržavali Karlo Veliki (742-814) i Ludvig Pobožni (778-840), čijim su zakonima
- Kapitularijima
(Capitulare de vilis)
date smjernice za gajenje ljekovitog bilja i njihovu
upotrebu. I u ovom za nauku mračnom dobu bilo je pojedinaca koji su ipak doprinijeli učenju o
ljekovitim biljkama.
Ime "kralj ljekara", zaslužno je dobio Ibn Sina koji je oko 1000, godine napisao detaljan
medicinski udžbenik
"Canon medicinae"
koji je predstavljao najbolju knjigu iz područja
medicine do kraja XVvijeka. Prelaz iz XV u XVI vijek obiljležavaju brojna putovanja i otkrića
novih svjetova, kada su upoznate mnoge nove ljekovite biljke, sirovine, biljni lijekovi i začini,
Portugalci i Španci su otkrivali mnoge afričke i južnoameričke krajeve. U novootkrivenim
krajevima istraživači su našli nove biljne vrste: čaj, kakao, bambus, opijumski mak, đumbir,
rabarbaru i mnoge druge. U XVIII vijeku profesor anatomije i medicine, kasnije profesor
botanike na Univerzitetu u Upsali (Švedska), Carl Von Linne (1707-1778) izvršio je
sistematizaciju u botanici. U svom djelu
Systema Naturae
(1735) uvodi binomnu nomenklaturu
(svakoj biljci daje naziv roda i naziv vrste na latinskom) i botanički sistem za određivanje vrsta,
koji se zbog svoje preglednosti održao do današnjih dana. Nakon revolucije u Francuskoj
započinje razvoj naučne farmacije, a sa njom i razvoj nauke
o
ljekovitom bilju. Ovde treba
pomenuti poznate farmaceute kao što su: Lavoisier u Francukoj, Schoole u Švedskoj i Priestly u
Engleskoj. Njemački apotekar Serturner izolovao je morfin iz opijuma, tako da je time obilježen
početak naučne farmakognozije, na hemijskoj osnovi. Potom slede značajna otkrića u vezi sa
izolovanjem alkaloida, čiji su autori bili: J.B. Pelletier, J.B.Caventou i P.J. Robiquet. Tokom
XIX i XX vijeka mnogi poznati farmakognosti, kao D. Planchon, R. Wasicky i V.A. Tihomirov,
26
bavili su se proučavanjem biljnih ljekovitih sirovina, te su time značajno doprinijeli boljem
poznavanju aktivnih sastojaka u njima, što je bio bitan uslov za njihovu primjenu u terapiji.
ISTORIJAT KORIŠĆENJA LJEKOVITOG BILJA U NAŠIM KRAJEVIMA
Priprema ljekovitog bilja i vještina liječenja čine značajni dio kulturne istorije čovječanstva.
Poznato je da su Stari Sloveni imali razvijen kult bilja. Luj Leze u
Slovenskoj mitologiji
opisuje
mnoga vjerovanja u ljekovito svojstvo bilja i njihovu primjenu u liječenju. Koliko je bilje bilo
važno u njihovom životu govori činjenica da su ime svog vrhovnog boga Peruna dali biljci
(perunika). Nažalost
o
tom istorijskom periodu, kao i onom što slijedi, istorijskih podataka
gotovo da i nema. Ipak, zasigurno možemo vjerovati da su Sloveni svoje kultove, običaje i
božanstva donijeli na Balkan. Pisana svjedočanstva, koja nam omogućavaju da pratimo
kontinuitet vjerovanja u ljekovitost bilja, jesu spisi koji datiraju iz srednjeg vijeka. Kao
najznačajnije treba spomenuti najstariji kodeks srpske svetovne medicine iz XIV vijeka -
Hodoški Kodeks u kome se pominje raznovrsna upotreba kima, aloje, tamjana, lanenog i repinog
sjemena, korijandra, cveklinog soka, vrbe i raznog drugog bilja. U XV ili XVI vijeku nastao je
Hilandarski Medicinski Kodeks broj 517 u kom se navodi upotreba perunike, kukurjeka, kamfora
i drugih ljekovitih biljaka. Manastiri su bili centri razvoja medicine. Monaški život, pun
odricanja, dugih postova i napornog rada, zahtjevao je i liječenje. Jedini način liječenja koji im je
bio poznat, osim molitve upućene Bogu, bila je primjena ljekovitog bilja. Neki manastiri su bili
sjedišta tek osnovanih bolnica. Počeci osnivanja zdravstvenih ustanova u Srbiji vezuju se za kraj
XII i pocetak XIII vijeka, odnosno za period djelovanja Svetog Save i Stefana Prvovjenčanog. U
manastirskim bibliotekama nalazili su se medicinski priručnici koji su sadržali stručno znanje
počev od antike, Hipokrata i Galena, do iskustava i liječenja u vizantijskoj medicini - mada nije
uvijek jednostavno razlučiti šta je bila narodna a šta stručna medicina.
Prodor Turaka zaustavio je razvoj srpske države i kulture. Dok su se na Zapadu medicina i ostale
nauke neometano razvijale, naš narod je nastavio da koristi stara iskustva obogaćena turskom
tradicijom. U tom period sastavljene su "ljekaruše" znanih i neznanih pisaca u kojima je osnova
liječenja ljekovito bilje. I
o
ovom periodu malo je literature, ali nam on neće ostati nepoznat
zahvaljujući narodnoj tradiciji. Narodne pjesme predstavljaju bogat izvor za poznavanje narodne
26
(Agrimonia eupatoria
L.) i kantarion
(Hypericum perforatum
L.) a od aromatičnih, hajdučku
travu
(Achillea millefolium
L.), majčinu dušicu
(Thymus serpyllum
L.).
Prilikom nabrajanja
ljekovitog bilja po pojedinim oblastima, nismo imali pretenzija da pomenemo sve biljne vrste u
određenom kraju niti da damo redosled po značaju biljaka. Želja nam je da na primjeru istaknemo
raznovrsnost i bogatstvo naše flore.
Treba naglasiti da u našoj zemlji žive narodi koji su u prošlosti prolazili različitim istorijskim i
društveno-ekonomskim razvojnim putevima. Etnogeneza, materijalna i duhovna kultura, navike i
običaji različiti kod različitih naroda, spojeni u jednu cjelinu čine, i kod ljekovitog bilja,
kvalitativno nov, obogaćen sadržaj, što uostalom
"Materia medica"
uvijek iziskuje. Ovo je od
velikog značaja i u primjeni ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja u ishrani, odnosno
kulinarstvu, prehrambenoj industriji, kozmetici. Veliki prirodni resursi ljekovitog bilja naših
prostora omogućuju njihovu eksploataciju, a u isto vrijeme propisuju neophodne mjere zaštite od
neracionalne eksploatacije. Tako su neke biljke (npr.
Adonis vernal is
L.,
Gentiana
lutea
L.)
usled neracionalne eksploatacije sa njihovih prirodnih staništa, mjestimično proređene, pa čak i
uništene, pa su stavljene pod zaštitu. U budućnosti, akcenat će biti stavljen na zaštitu i očuvanje
genetičkog potencijala i divergentnosti ovih biljaka. Formiranjem Banke biljnih gena, stiču se
uslovi za pravilno i kvalitetno očuvanje genetičkih resursa ljekovitog bilja.
OSNOVNI POJMOVI O BILJNIM LJEKOVITIM SIROVINAMA
Pojam i podjela biljnih ljekovitih sirovina
Ljekovite sirovine ili droge (francuski
drogue,
engleski
drug,
njemački
droge)
vode porijeklo iz
prirode i mogu biti: biljne ili vegetabilne, životinjske ili animalne i mineralne. Nauka koja se bavi
proučavanjem ljekovitih sirovina porijeklom iz prirode i njihovim ljekovitim sastojcima naziva se
Farmakognozija. Naziv ove naučne discipline vodi porijeklo od grčkih riječi
pharmakon
(lijek,
otrov) i
gnosis
(znanje),
što će reći da ova nauka predstavlja znanje o lijekovima. U okviru uže
naučne
oblasti ljekovito
bilje proučavaju se prirodne organske sirovine biljnog porijekla sa
biotehničkih pozicija (ekologija i agrotehnika biljaka, genetički resursi, selekcija i introdukcija i
26
