UNIVERZITET U BIHAĆU
PEDAGOŠKI FAKULTET
ODSJEK ZA TJELESNI ODGOJ I SPORT
LJUDSKA LIČNOST I SPORTSKA KULTURA
(seminarski rad)
STUDENT: Begić Ismail MENTOR: mr.sc. Natalija Kurtović. vs.as
Bihać 2014
1
1. UVOD
Za shvatanje i razumijevanje sportske kulture, potrebno je imati na umu da je covjek biološko
i društveno biće pa zato i podliježe,kako biološkim, tako i društvenim zakonima.
Ideja sporta kao etike i ujedinjujuće snage, kao sredstva ličnog i opšteg razvoja, kao vid
kulture povezana je sa imenom Pjer de Kuberten (otac obnovljene Olimpijade) koji se zalagao
da sport bude nosilac modernizovanog obrazovanja, a koje treba da omogući razvoj
demokratije, promovisanje saradnje, solidarnosti, uzajamnog poštovanja i miroljubivost kao
opšte ljudske vrijednosti.
„Sport u savremenom društvu podrazumijeva ulaganje napora, upornost, uživanje,
razvijanje
takmičarskog duha, izgradnju i jačanje kolektiva. Sve ove aktivnosti pojedinac radi na sebi
svojstven način, tj. preko izgradnje moralno-vrijednosnog kodeksa.“ (Ivanova, Stojanoska, T.
2012)
2
2
.
LJUDSKA LIČNOST I SPORTSKA KULTURA
Kvalitetna promjena u čovjekovom razvitku, tj. prelaz s biološkog na društveno biće,
nastupila je onda kada je ruka postala organ rada i kada se zahvaljujući njoj ustvari i počela
razvijati svijest. Pojavom svijesti čovjek počinje sve uspješnije da mijenja spoljašnje uslove
prema svojim potrebama i da postepeno ovlada prirodom uopšte, što nam očigledno pokazuje
pogotovo savremena otkrića u nauci i tehnici. Pojavom svijesti čovjek je spontano sportsko
vježbanje, pretvorio u svjesnu ljudsku aktivnost.
To mu omogućava da biološke zakonitosti iskoristi do najveće moguće mjere za svoj
napredak, naravno u granicama elementarnih, prirodnih uslova, proizvodnih snaga i
proizvodnih odnosa.
Za razliku od čovjeka, aktivnost životinja i nadalje proizilazi iz osnovnih bioloških potreba za
hranom, množenjem i drugim i ogleda se u upravljenosti prema neposredno datim ciljevima.
Izdašno kretanje, koje je ranije bilo zastupljeno u većoj mjeri ili čak u velikoj mjeri, sada je
sve više zapostavljeno.
Uporedo sa razvitkom svoje svijesti, ili tačnije rečeno svojih intelektualnih sposobnosti,
čovjek je sve više povećao broj sredstava za proizvodnju i ta sredstva usavršavao, a pomoću
njihovog korištenja ujedno i smanjivao vlastito naprezanje.
Ovo se naročito primjećuje u SAD, gdje je 1850 godine fizički rad radnika u proizvodnji
iznosio 92%, a stotinu godina kasnije, tj. 1950. Godine svega 17%.
U isto vrijeme povećan je rad mašinske proizvodnje od 8% na čak 83%. Na osnovu
dosadašnjeg historijskog razvitka, kao i sadašnjih zbivanja, možemo zaključiti da nije daleko
vrijeme kada će čovjek svoju radnu i svakidašnju aktivnost mehanizovati do tako visokog
stepena, da će uopšte uzeto biti oslobođen svakog većeg fizičkog napora.
Ovo je za nas veoma važno, jer znamo da se nedovoljna fizička aktivnost negativno odražava
na čovjeka, za koga i dalje važe osnovni biološki zakoni, kao za svako drugo biće. Svakom
organu, koji vrši ma koju funkciju u urganizmu, potrebna je određena, pravilno dozirana i
redovna aktivnost.
