1. Lombardno tržište
Lombardni poslovi su posebna vrsta kreditnih poslova, gdje se bonitet zajmoprimca
utvrđuje ne njegovom kreditnom spsobnošću, već vrijednošću njegovog zaloga koji daje
povjeriocu. Lombard, ili zalog, može biti u obliku plemenitih metala, vrijednosnih papira,
raznih roba ili drugog. Obično se kredit odobrava u procentno manjoj vrijednosti od
stvarne vrijednosti zaloge. Zalog ostaje do roka vraćanja kredita ili izvršenja nekog posla
kod povjerioca, a on može, radi dobijanja efektivnog novca, da ga dalje založi. Takav
posao zove se
relombard
. Lombardni kredit je shodno tome bankarski posao, koji
podrazumijeva izdavanje kratkoročnih kredita na osnovu zaloge pokretnih stvari (HOV i
dragocjenosti).
Predmet zaloge na lombardnom tržištu mogu biti:
Hartije od vrijednosti (akcije, obveznice , blagajnički zapisi, komercijalni zapisi i
razni certifikati)
Zlato i druge dragocjenosti (zlatni nakit, zlatne poluge i zlatnici.... kao i
dragocjenosti: plemeniti metali, drago kamenje, umjetničke slike, skupocjeni
tepisi i sl.)
Roba koja je uskladištena u javnom skladištu
Roba koja se nalazi na putu
Lombardni kredit je dobio ime po italijanskoj pokrajini Lombardiji, jer su upravo tamo
banke prve počele davati kredit po osnovu zaloga, što su kasnije prihvatile i ostale banke
širom svijeta.
Kada se zalažu hartije od vrijednosti, one se procenjuju po tržišnoj vrijednosti, ali se
lombardni kredit odobrava ispod te vrijednosti i to obično 60 do 80 posto od tržišne
vrijednosti založenih hartija. Kada se zalaže roba, ona se čuva u javnim skladištima, a
skladišnica
1
se predaje banci u zalog. Lombardni kredit se i u ovom slučaju odobrava
ispod tržišne vrijednosti robe uskladištene u javnom skladištu. Ugovorom o založnom
kreditu, između ostalog, korisnik kredita se obavezuje da zalog dopuni novim hartijama
od vrijednosti, odnosno novom robom, ukoliko prije vraćanja založnog kredita padne
tržišna vrijednost založenih hartija od vrijednosti, odnosno založene robe, a kreditor se
ovlašćuje da zalog proda ukoliko dužnik ne vrati kredit.
Treba praviti razliku između lombardne i ručne zaloge. Najvažnije razlike su:
1
Skladišnica je hartija od vrijednosti koju javni skladištar izdaje deponentu robe i služi kao dokaz da je
navedenu robu primio na čuvanje, tj. uskladištenje. Skladišnica obavezuje skladištara da po proteku roka
čuvanja robe izda robu legitimnom imaocu skladišnice. Skladišnica se sastoji iz dva dijela: 1.priznanica -
služi za prenos svojine na uskladištenoj robi i 2. založnica ili varant - koristi se radi zalaganja uskladištene
robe u cilju obezbjeđenja kredita i zajmova.
Ručna zaloga se prenosi direktno kod davaoca kredita (lombardna ne, već se vrši
prenos po osnovu dokumenata kao što su skladišnica, tovarni list
2
i konosman
3
, a
zaloga ostaje kod dužnika)
Ručna zaloga obuhvata svu robu i pokretne stvari koje se nalaze u prometu
(lombardna: robu u skladištu i na putu)
Razlika između lombardne zaloge i ručne zaloge je u činjenici da lombard
predstavlja oblik bankarskog posla, dok ručna zaloga predstavlja oblik
obezbjeđenja kredita.
Ručna zaloga može biti: ugovorena, zakonska i sudska
Kod izdavanja lombardnog kredita, pravi se ugovor koji ima sledeće elemente:
◦
Naznaku HOV koja je predmet zaloge
◦
Naziv firme i sjedište imaoca HOV
◦
Iznos i uslovi odobravanja kredita
◦
Iznos i vrijednost HOV
◦
Rokovi i način otplate kredita
◦
Vrste i visina drugih troškova kreditiranja
◦
Elemente posebne zaštite davaoca kredita.
Lombardni kredit se odobrava na vremenski period od 3 do 6 mjeseci, a vraća se
jednokratno sa kamatom o roku dospjeća.
Založene pokretne stvari banke mogu prodati samo putem javne prodaje. Zaštita davaoca
kredita se može realizovati i putem mehanizma relombarda. Relombard se realizuje na
bazi ugovora koji zaključuju dvije banke, pri čemu prva banka (koja posjeduje zalogu)
prenosi zalogu na drugu banku uz povlačenje novčanih sredstava od te druge banke.
Najčešce se u praksi kao druga banka pojavljuje centralna banka, koja relombarduje
založene HOV.
Generalno, lombardno tržište obuhvata trgovinu lombardnog materijala, koji može biti
robnog karaktera (skladišnica, tovarni list, konosman) i nerobnog karaktera (npr.HOV).
2
Tovarni list potvrđuje da je roba primnjena na prevoz, odnosno da će se roba prevesti do određenog
mjesta, uz naplatu vozarine od pošiljaoca, kao i da će se u određenom mjestu, destinaciji gdje će se prevoz
okončati, isporučiti roba imaocu tovarnog lista.
3
Konosman je dokument koji služi kao dokaz da je ugovor o prevozu zaključen i da je roba utovarena na
brod. Konosman, ili teretnica, ima tri značajne funkcije: dokazuje da je sklopljen ugovor o prevozu robe, da
je roba utovarena na brod radi transporta i on predstavlja hartiju od vrijednosti koja se, po osnovu
utovarene robe, može prenositi (prodati). Razlikuju se dvije osnovne vrste konosmana: čist i nečist. Pod
čistim konosmanom se podrazumeva dokument koji dokazuje da je roba koja je utovarena na brod u
potpunosti ispravna, što se utvrđuje prethodnim pregledom robe od strane brodara. Kod nečistog
konosmana, roba koja je utovarena u brod nije u potpunosti ispravna, a sve uočene nedostatke brodar unosi
u konosman. Za nedostatke u robi, koji nisu uočeni i zapisani u konosmanu, odgovara brodar.
Mjenica je hartija od vrijednosti po naredbi.
Mjenica je prezentaciona hartija od vrijednosti.
Mjenične obaveze su apstraktnog karakera.
Mjenične obaveze su stroge i fiksnog karaktera.
Najvažnija mjenična načela su:
Načelo pismenosti ili formalnosti
Načelo pismenosti (formalnosti) mjenice je načelo zajedničko za sve hartije od
vrijednosti koje su punovažne jedino onda ako su u pismenom obliku. Mjenica je strogo
formalna hartija od vrijednosti. Ona ne može biti izdata usmeno, već samo sastavljena u
pisanoj formi.
Načelo inkorporacije
Ovo načelo polazi od činjenice da se mjenične izjave ne mogu davati odvojeno od same
mjenice. Dakle, sve mjenične radnje i izjave čine jednu cjelinu. Nijedan mjenični
povjerilac ne može ostvariti svoja prava iz mjenice ako ne podnese dužniku samu
mjenicu. Saglasno tome, svako odvajanje izjave od mjeničnog pismena – davanje
mjenične izjave van mjeničnog pismena, u zasebnom aktu – može imati za posledicu
ništavnost mjenice ili pojedinih njenih izjava.
Načelo konstantne mjenične obaveze
Ovo načelo se temelji na činjenici da pisane mjenične obaveze ostaju nepromjenjive,
odnosno da mjenični dužnici moraju regulisati svoje obaveze po roku dospijeća mjenice.
Načelo samostalne mjenične obaveze
Načelo se sastoji u tome da se svaka mjenična izjava cijeni u pogledu njene ispravnosti,
nezavisno od ostalih mjeničnih izjava. Na primer: a) ako je potpis izdavaoca mjenice
nevažeći iz bilo kog razloga, ostali mjenični potpisnici ostaju u punoj mjeničnoj obavezi
ili, b) ako je na mjenici bilo koji od potpisa lažan, svi potpisnici čiji je potpis ispravan
ostaju u obavezi.
Načelo mjenične solidarnosti
Načelo mjenične solidarnosti ukazuje da za obaveze po mjenici odgovaraju svi mjenični
dužnici solidarno. To znači da svaki potpisnik na mjenici jemči da će mjenica biti
isplaćena o roku, od strane glavnog dužnika i da će je svaki isplatiti sam u punom iznosu,
ukoliko to ne učini glavni dužnik.
Načelo neposrednosti
