1
Makijavelijevo shvatanje politike – makijavelizam nekad i sad
Često se kaže da se misao nekog autora može najbolje razumijeti ako se shvati duhovna
situacija doba u kojem živi i stvara. Uvažavanje istorijskog konteksta je u principu krektan
stav, a njegova vrijednost u punoj mjeri dolazi do izražaja u nastojanju da se na pravi način
razumiju Makijaveli i njegovo djelo. Pogotovu je to važno kada se ima u vidu da je kasnija
recepcija Makijavelijevog teorijskog stvaralaštva bila usmjerena prvenstveno na njegov spis
Vladalac, dok je njegovo glavno, najambicioznije i najsveobuhvatnije djelo Rasprava o prvoj
dekadi Tita Livija, ostalo u sijenci poluzaborava. Različita recepcija Makijavelijevih djela
potvrđuje izreku da sudbina svake knjige prvenstveno zavisi od načina svatanja njenih
čitalaca, a ne od želja i namjera njenog autora.
Nikolo Makojaveli(Niccolo Machiavelli, 1469-1527) je imao sreću da pripada izuzetnom
vremenu, kao što će i to vrime ostati markantno obilježeno, između ostalog, i njegovim
djelom i imenom.
Uobičajeno se smatra da je Makijaveli unizio politiku u odnosu na antička shvatanja o njoj,
jer je odvojio moral od politike i dozvolio upotrebu svih sredstava u političkom životu
ukoliko ih opravdava cilj. Na jedan ili drugi način, eksplicitno ili implicitno, mnogi tumače
Makijavelijevo shvatanje politike kao igru moći i sebičnih interesa, koji se mogu analizirati
pragmatičnim i pozitivističkim jezikom empirijske nauke. Nasuprot takvim shvatanjima Hana
Arent piše o Makijaveliju kao jedinom post-klasičnom političkom piscu koji je uložio
izvanredni napor da »obnovi politiku u njenom starom dostojanstvu« (Arendt, 1958: 35).
Makijaveli je prvi pisac za koga bi moglo da se kaže da postavlja najranije i najdublje temelje
za budući nastanak političke sociologije. Kako lijepo primećuje Slobodan Jovanović,
Makijaveli je prije i iznad svega čovek koji umije da vidi glavnu tendenciju političkih
događaja: „njegova moć opažanja nije onakva kakva bi trebala političaru, već onakva kakva
bi trebala sociologu“ (Jovanović, 1935: 150).
Prvo djelo koje s pravom može da se prevashodno odredi kao preteča studija iz političke
sociologije je knjiga
Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima Deca di
Tito Livio).
7 Ovo djelo će, istina, biti štampano tek 1531. godine, četiri godine nakon
Makijavelijeve smrti. Za to svoje djelo sam Makijaveli kaže: „U njemu sam izrekao sve što
znam i što sam dugotrajnim iskustvom i neprestanim čitanjem naučio o zbivanjima u svijetu“
(Machiavelli, 1985: 151). A u predgovoru za prvu knjigu dodaje, da je odlučio sam krenuti
putem kojim još niko nije krenuo i koji će mu možda zato prouzrokovati mnoge neugodnosti i
teškoće (Machiavelli, 1985: 153). Međutim, dok je radio na toj knjizi, on će napraviti jednu
pauzu i kao u jednom dahu napisati, po obimu, mnogo kraće, ali po pokudama i slavi koju mu
je donelo, mnogo poznatije delo
Vladalac (De principatibus,
na latinskom, a
Il Principe,
na
italijanskom). To je tekst koji će dati povoda da se iz autorovog imena stvori nov pojam -
„makijavelizam“, kojim se označava sve ono što je demonsko, lukavo, i bezobzirno u politici i
kojim se za postizanje određenog cilja opravdavaju sva moguća sredstva. Taj rukopis je bio
2
poznat na evropskim dvorovima i pre nego što se pojavio iz štampe (1532. godine, pet godina
nakon Makijavelijeve smrti, a godinu dana nakon
Rasprava
).
Mnogo je diskusija vođeno o odnosu Makijavelijeve i klasične antičke političke teorije, kao i
o odnosu njegova dva glavna dela
Vladaoca
i
Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija
. Nije
slučajno što povezujemo ova dva pitanja, jer se najčešće smatra da je glavni Makijavelijev
otklon od antičke političke teorije upravo izveden u
Vladaocu
, dok u
Raspravama
Makijaveli
uzdiže antičke rimske republikanske vrline.
Osnovna interpretativna dilema u svim ovim raspravama kreće se oko pitanja šta je
Makijaveli uistinu uradio sa konceptom politike: da li je razgradio i razorio ili obnovioi i
afirmisao klasični republikanski pogled na politiku kao umetnost i veštinu institucionalizacije
i očuvanja dobre poilitičke zajednice?
Važan ključ za razrešenje ove dileme nalazi se u odgovorima na pitanje šta je Makijaveli
podrazumevao pod terminima
politika
(
politico), politički život (vivere politico), politički
čovek (politicus vir),
kao i terminima
država (lo stato), zajednica građana (civitas), građanski
život (vivere civile) i građanski poredak (ordine civile).
Svako ko traga za odgovorima na ta
pitanja mora imati u vidu neke ključne principe i shvatanja politike, rasute u celini njegovog
opusa.
Za Makijavelija, kao i njegove republikanske uzore, politika se ne bavi samo formalnom
strukturom konstitucionalnoga poretka. Primarni cilj politike je da oblikuje političku strast
građana i obuči ih za praktičan život u zajednici. Makijaveli više puta ponavlja da grad koji
želi da živi politički, zahteva dobre, vrle i nekorumpirane građane. U tom smislu izraz
politički život (
vivere politico
) bavi se realnim životom grada, ali označava i
etos
grada koji je
renesansni pandan antičkom
prudentia civilis
. Ali za razliku od antičkog
prudentia civilis,
koji je podrazumijevao da građani posvete svoju najveću brigu očuvanju mira i sloge,
Makijaveli naglašava da građani moraju da nauče da očuvaju vivere politico baveći se
društvenim konfliktima zajednice (Viroli, 1993: 157-8). Možda je zanimljivo, mada ne čudi,
što u Vladaocu Makijaveli ni jednom nije upotrebio reč politico. Kao što vlast vladara,
nasledna ili novoosvojena, ne može biti izjednačena sa civitas, tako ni umetnost očuvanja
vlasti princa ne koincidira sa umetnošću institucionalizacije i očuvanja vivere politico
(Viroli,1993: 161).
Makijavelijev savijet za očuvanje i unapređenje političkog života republike je nedvosmislen:
najviši javni položaji (magistrati) moraju biti otvoreni i dostupni najboljim građanima. On tu
slijedi primjer Rimske republike u kojoj je građanska vrlina bila nagrađivana i u kojoj
siromaštvo građana nije bilo nepremostiva prepreka za pristup vlasti i dobijanje visokih
političkih položaja (Machiavelli, 1985: 328). A suštinu Makijavelijevog shvatanja politike
čini mi se da je najpreciznije odredio Slobodan Jovanović, kao vještinu zadovoljavanja
državnih interesa nasuprot svim drugim interesima (Jovanović, 1935: 188).
A
„makijavelizam”
, izraz izveden iz imena autora, upućuje na:
-
prenebregavanje svih normi i pravila
-
postizanje cilja ili osvajanje vlasti putem intriga, prevara;
