MAKROEKONOMIJA
Prof. HADŽIAHMETOVIĆ dr. AZRA
Ekonomski fakultet, II godina
0
POJAM I CILJEVI MAKROEKONOMIJE
Makroekonomija je studija o funkcioniranju nacionalne privrede kao
cjeline, tj. ona se bavi cjelokupnim nivoom nacionalne proizvodnje,
zaposlenosti, cijena i spoljne trgovine.
Mikroekonomija izučava pojedinačne
cijene, količine i tržišta: tako, na primjer, dok mikroekonomija razmatra kako naftni
kartel može odrediti cijenu nafte, makroekonomija izučava skok ili porast cijena
nafte na svjetskom tržištu, uticaj porasta cijena nafte na inflaciju i nezaposlenost
( 1979. godine dogodio se tzv. prvi naftni šok koji je izazvan četverostrukim
povećanjem cijena nafte – to povećanje odrazilo se na privrede razvijenih zemalja,
ali i svih ostalih. Drugi naftni šok dogodio se 1988.godine ), te kako cijene nafte
utiču na pojedine makroekonomske agregate u nacionalnim ekonomijama. Dok se
mikroekonomija bavi istraživanjem pojedinačnih dobara i usluga u izvozu i uvozu,
makroekonomija proučava ukupne tendencije u izvozu i uvozu, praćene
vrijednostima inostranih sredstava plaćanja – prije svega USA dolara i DEM
( najmanja promjena vrijednosti njemačke marke ili američkog dolara odražava se
na cijelu nacionalnu privredu ).
Petrodolar
je količina $ koja se plaća za naftu,
odnosno, to je kontingent dolara koji funkcioniše izvan privrede Sjedinjenih
Američkih Država. Dok mikroekonomija proučava ponašanje pojedinih komponenti
privrede (domaćinstava, firmi, proizvodnih sektora), makroekonomija istražuje nivo i
rast cjelokupne proizvodnje, proučava inflaciju i nezaposlenost, te istražuje zašto se
neke privrede uspješno razvijaju, a neke stagniraju. Danas možemo sa pravom
tvrditi da ni jedno područje ekonomije nije važnije za nacionalni uspjeh od njenih
makroekonomskih efekata, jer i politička, i vojna, i društvena sudbina jedne zemlje
zavisi od njenog privrednog uspjeha. SAD i Japan su jake makroekonomije, nasuprot
njih imamo zemlje koje stagniraju u privrednom rastu i kod kojih se bilježi visoka
inflacija, veliki trgovinski deficit i visoka spoljna zaduženost, što se opet odražava na
nizak životni standard stanovništva. Primjetno je da životni standard stanovnika
jedne države u najvećoj mjeri zavisi od njene makroekonomske politike. Prije XX
vijeka države nisu znale kako suzbijati privredne krize. Pojava cjelovite
makroekonomske teorija
JOHNA MAYNARDA KEYNESA
pomogla je u
objašnjavanju uzroka privrednih fluktuacija, i pronalaženju pristupa za rješavanje
osnovnih ekonomskih problema. Zahvaljujući Keynesu i njegovim sljedbenicima
naučili smo da izborom odgovarajuće makroekonomske politike i mjera koje utiču na
ponudu novca , poreze i državnu potrošnju, zemlja može ubrzati ili usporiti privredni
rast, inicirati ili usporiti rast cijena ( odnosno inflaciju ), proizvesti trgovinski deficit ili
suficit i slično.
U makroekonomskoj analizi susrećemo uvijek nekoliko
ključnih makroekonomskih varijabli, od kojih su najvažnije slijedeće:
1. bruto društveni proizvod ili
GNP
2. stopa nezaposlenosti
3. inflacija
4. neto izvoz
To su ujedno i glavne mjere pomoću kojih se mogu prosuđivati makroekonomski
efekti.
Često se uspješnost politike jedne nacionalne privrede mjeri upravo
kroz posmatranja ova četiri područja: proizvodnje, zaposlenosti, stabilnosti
cijena i međunarodne razmjene. Tako se kao osnovni ciljevi
makroekonomske politike pojavljuju:
1. proizvodnja, i to:
a) visok nivo proizvodnje
b) visok nivo stope rasta
2. zaposlenost, u okviru koje imamo dva podcilja:
1
POTENCIJALNI GNP
REALNI GNP
GNP - JAZ
Veća odstupanja predstavljaju krizu.
2. ZAPOSLENOST
Uobičajeni pokazatelj koji se koristi za mjerenje u makroekonomiji je stopa
nezaposlenosti.
Postotak nezaposlenih jednak je ukupnom broju nezaposlenih
kroz ukupan broj radno sposobnih ( svi zaposleni + nezaposlani ), puta 10.
Stopa nezaposlenosti je, dakle, procenat radne snage koja nema posla, dok
se pod radnom snagom podrazumjevaju svi zaposleni i nezaposleni.
Potrebno je prisjetiti se i nekih karakteristika radne snage:
a) Pojam “radno sposobno stanovništvo” obuhvata sve zdrave ljude od 18
do 65 godina starosti
b) Aktivno stanovništvo je stanovništvo koje radi
c) Izdržavano stanovništvo su sve osobe koje nisu radno sposobne
Stopa nezaposlenosti kao pokazatelj kretanja u ekonomiji ima tendenciju
kretanja kao i privredni ciklus
– kada opada proizvodnja opada i potražnja za
radnom snagaom, odnosno raste nezaposlenost.
3. STABILAN NIVO CIJENA
Stabilnost cijena unutar slobodnog tržišta, želja da se održi slobodno tržište
podrazumijeva da je tržišna privreda najefikasniji način organizovanja većine
privrednih aktivnosti.
Na slobodnom tržištu cijene su određene ponudom i
potražnjom, dok se država ne pojavljuje kao regulator cijena bilo kojih
dobara ili usluga. U tom slučaju tržište usmjerava resurse ka njihovoj
najefikasnijoj upotrebi.
Slobodno tržište je cilj svake slobodne tržišne ekonomije.
Međutim, nikada nije postojalo potpuno slobodno tržište ( naprimjer, velika kriza
1929/1932.godine prevaziđena je intervencijom države ).
Drugi dio ovog cilja odnosi se spriječavanje naglog pada ili rasta nivoa
cijena.
Postavlja se pitanje – zašto je potrebno održavati stabilan nivo cijena ?
Tržišna privreda koristi cijene kao mjere ekonomske vrijednosti i kao način vođenja
posla. Ako se, na primjer, dogodi nagli skok cijena na tržištu, najveća pažnja se
usmjerava na brigu o vrijednosti novca, što može dovesti do ekonomske
neefikasnosti ( dakle, brine se kako održati vrijednost valute, a ne vodi se računa o
tome šta je zapravo dovelo do inflacije ). Obično, umjesto nivoa cijena uvodi se tzv.
3
index potrošačkih cijena ( CPI
– consumer price index )
koji prati cijene
fiksne potrošačke korpe. Potrošačku korpu čine dobra koja služe za
egzistencijalne potrebe, kao što su hrana, odjeća, obuća, medicinske usluge,
troškovi stanovanja i slično. Promjene u nivou cijena obično se označavaju
stopom inflacije, koja zapravo označava stopu rasta ili pada cijena od jedne
godine do druge. Kada cijene opadaju, odnosno kada je stopa inflacije
negativna, govorimo o
deflaciji
. Drugi ekstremni primjer je
hiperinflacija
. To
je rast cijena od stotinu do milion posto godišnje.
Naročito se u ekonomskoj
istoriji pominje slučaj vajmarske Njemačke 1920.godine, te primjer Poljske
1980.godine, što je u oba slučaja dovelo do potpunog sloma nivoa cijena. Većina
zemalja teži zlatnoj sredini cjenovne fleksibilnosti, često tolerišući blagu inflaciju.
Kolika je ta “blaga” inflacija zavisi od slučaja do slučaja i vremena posmatranja ( od
3 do 5 % u razvijenim ekonomijama smatra se alarmantnom inflacijom ). Ovdje još
treba naglasiti da tzv.
galopirajuća
inflacija nije jednaka hiperinflaciji.
Dezinflacija
predstavlja smanjivanje stope inflacije, a
stagflacija
je inflacija koju prati
stagnacija privrednih aktivnosti.
4. MEĐUNARODNA RAZMJENA
Međunarodna razmjena odražava se u težnji za adekvatnim učešćem
u međunarodnim privrednim tokovima radi podizanja životnog standarda
stanovništva.
Odatle, zapravo, i potiče izvoz i uvoz roba, usluga i kapitala.
Dugoročni cilj svake nacionalne ekonomije je spoljna ekonomska ravnoteža,
odnosno, u trgovini, spoljna trgovinska ravnoteža.
Brojčana razlika između izvoza
i uvoza u jednoj nacionalnoj ekonomiji označava se kao
neto izvoz
. Kada je
neto izvoz pozitivan broj (dakle, veći od nule), onda imamo
trgovački suficit
,
i obratno - ako je neto izvoz negativan (odnosno, ako je uvoz veći od
izvoza), zemlja bilježi
trgovački deficit
.
Ovaj cilj povećanja međunarodne
razmjene postao je veoma značajan za makroekonomije zemalja u svijetu, pogotovo
nakon što su uočene koristi od međunarodne trgovine ( naročito one koje se
odnose na povećanje ekonomske efikasnosti i na povećanje proizvodnog rasta ).
Po teoretičaru
ADAMU SMITHU
, teorije komparativne prednosti mogu se
svesti na dva oblika – relativne prednosti i apsolutne prednosti – koje su, opet, motiv
za uključivanje jedne zemlje u međunarodnu razmjenu. Na primjer, zemlja se može
orjentisati na proizvodnju proizvoda gdje ima apsolutnu komparativnu prednost, a
ostale robe onda nadiknađuje međunarodnom razmjenom.
PROIZVOD
ZEMLJA
X
Y
A
8
(4)
3
(1,5)
B
3
(1,5)
8
(4,5)
C
8
(5,5)
8
(5,5)
Teoretičar
D.RICARDO
objašnjava
relativne komparativne prednosti
( kada nema apsolutne komparativne
prednosti, onda se vrši orijentacija na
principu manjeg gubitka, odnosno
minimalnog gubitka a maksimalnog
dobitka ).
Što se tiče druge grupe ciljeva međunarodne ekonomije, treba reći da se oni
odnose na devizne kurseve
.
Devizni kurs predstavlja cijenu domaće valute
izražene u valutama drugih zemalja
. Ako devizni kurs jedne zemlje raste,
cijene uvoznih dobara opadaju, dok izvoz ( izvezena dobra ) postaje skuplji.
Rezultat toga je pad konkurentnosti zemlje na međunarodnom, odnosno svjetskom
tržištu, što dovodi do pada neto izvoza; to se sve odražava na platni bilans, odnosno,
dovodi do negativnog salda na platnom bilansu, što kao posljedicu ima pad
proizvodnje, povećanje nezaposlanosti, dovodi do nestabilnosti cijena, itd.
4
zbog smanjenja potražnje – a može se i odustati od same proizvodnje tog
proizvoda, zato što će se smanjiti dohodak.
b) Porezi utiču i na tržišne cijene: ako cijene rastu, smanjuje se i potražnja,
a to izaziva makroekonomsku nestabilnost. Promjene u porezima utiču i
na investiciona ulaganja. Povećanje poreza smanjuje investicionu
aktivnost, što izaziva smanjenje proizvodnje, povećanje nezaposlenosti,
nestabilnost cijena, a samim tim i smanjen neto izvoz. Ako se, na
primjer, profit više oporezuje, pošteni ljudi su obeshrabreni da ulažu u
nova kapitalna dobra. Odatle potiču i brojna insistiranja na tezi da
smanjenje poreza utiče na stimulaciju privredne aktivnosti.
2. MONETARNA POLITIKA
Monetarnu politiku vlada koristi radi upravljanja novcem, kreditima i
bankarskim sistemom.
Pod novcem se podrazumijeva sredstvo za plaćanje i način plaćanja.
Kod pitanja upravljanja novcem najčešće se pojavljuje ponuda novca. Promjenom
ponude novca, Centralna banka može uticati na mnoge finansijske i ekonomske
varijable, kao što su: kamate, cijene dionica, cijena potrošačke korpe i devizni kurs.
Ograničavanje ponude novca vodi do viših kamata i smanjenja investicija
,
što opet dovodi do pada realnog bruto društvenog proizvoda i smanjenja inflacije.
Ako se privreda jedne nacionalne ekonomije suočava sa recesijom,
Centralna banka može povećati ponudu novca i sniziti kamatne stope kako
bi stimulisala privrednu aktivnost.
Tačna priroda monetarne politike, odnosno
način na koji Centralna banka kontroliše ponudu novca i odnos između novca,
proizvodnje i inflacije, jedno je od najvažnijih i najkontroverznijih područja
makroekonomije. Politika tzv.
čvrstog novca
, koja se provodila u Sjedinjenim
Državama, odnosno smanjenje stope rasta ponude novca od 1979. do 1982. godine
uticala je na porast kamatne stope, usporavanje privrednog rasta i povećanje
nezaposlenosti.
nivo
AS
RESTRIKTIVNA MONETARNA
cijena POLITIKA
AD
AD’
E
P
E’
AD
P’
AS
AD’
Q’ Q
GNP
Poslije toga, od 1982.godine, pa sve do početka 90-tih godina, pažljiva monetarna
politika, odnosno upravljanje novcem od strane Centralne banke uspjelo je održati
najdužu privrednu ekspanziju u novijoj američkoj istoriji.
Dakle, monetarne aktivnosti utiču na kamatne stope, devizne kurseve,
trgovinske i budžetske deficite, proizvodnju, zaposlenosti, inflaciju itd.
6
