Makroekonomija i razvoj Jugoistočne Evrope

2015/201
6

Kulina Miloš

Predmetni profesor:
Prof. dr BrankoĐerić

UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU
EKONOMSKI FAKULTET - PALE

MAKROEKONOMIJA I

RAZVOJ

JUGOISTOČNE

EVROPE

Makroekonomija i razvoj Jugoistočne Evrope

2015/2016

Radna skripta

Page 2

I BLOK PITANJA:EVROPA I SVIJET

1. GLOBALIZACIJA I SAVREMENI RAZVOJ

Naziv potiče od latinske riječi

globus

cjelokupan, ukupan.Do 1980-ih godina pojam

globalizacije je bio gotovo nepoznat. Uopšteno govoreći, ne postoji univerzalna definicija pojma
glabalizacija ali se može reći, da je to proces uspostavljanja jedinstvenog društvenog i
privrednog

života

cijelom

svijetu.

Kao

osnovnaobeležjaglobalizacijemoguseistaćipovezivanjesvetskeprivredeujedinstvenucjelinuislobod
anprotokrobaikapitala.
Usledsvihovihokolnostiglobalizacijasemožeshvatitikaopovezivanjenacionalnihprivredausvetskup
rivredu.

Globalizacija se ostvaruje nametanjem kriterijuma, uslova i pravila ponašanja u proizvodnji,
finansijskoj, bankarskoj, spoljnotrgovinskoj, političkoj i drugim sferama. Osnovni

ciljevi

globalizacije

su:



Korišćenje komparativnih prednosti ekonomski nerazvijenih država;



Težnja uspostavljanja različitih vidova eksploatacije nerazvijenih od strane razvijenih;



Sve šira integracija tržišta roba, usluga, novca i kapitala;

Globalizacija ima

nekoliko dimenzija



ekonomska - trgovina, investicije, finansijski tokovi, jedinstveno tržište;



društvena - svijet kao “globalno selo”;



politička - pitanja iz ove oblasti nisu stvar isključivo jedne države;



kulturalna - ispreplitanje različitih svijetskih kultura;



ekološka - nužnost ukazivanja na ekološke probleme;

Globalizacija ima svoje

pozitivne i negativne efekte

. Argumenti za globalizaciju su:



jedinstveno gobalno tržište -raspoloživost informacija i određivanjeglobalnih marki
proizvoda i usluga;



smanjenje siromaštva;



brži ekonomski rast;



mobilnost radnika - pad nezaposlenosti irast produktivnosti;



ekološka borba;



veća sloboda, jednakost i prava;

Protivnici

procesa globalizacije ističu sledeće argumente:



produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja;

Makroekonomija i razvoj Jugoistočne Evrope

2015/2016

Radna skripta

Page 4

bezbjednosti.   „Energetska   bezbednost“   se,   uopšteno   posmatrano,   najčešće   određuje   kao
„dostupnost   energenata“,   pri   čemu   se   pod   prefiksom   „dostupnosti“   podrazumeva   potrebna
količina,   kontinuitet   u   snabdevanju,   prihvatljive   i   stabilne   cene,   fizička   obezbeđenost   trasa
gasovoda i naftovoda, politička stabilnost država iz koje se ener-genti uvoze i sl.

Šta je to što energiju čini geopolitički značajnom? Najkraći odgovor bi bio – njene specifične
osobine.   Kao   najznačajnije   karakteristike   energenata,   posebno   fosilnih   goriva,   sa   stanovišta
geopolitike mogu se izdvojiti pet osnovnih:
• iscrpljivost energetskih izvora,
• neobnovljivost energetskih uzvora,
• kratkoročnost zamene,
• neravnomerna raspoređenost po različitim delovima sveta i
• mogućnost njihovog monopolističkog korišćenja na tržištu.
Dakle, energenti se mogu koristiti kao geopolitičko sredstva ostvarivanja određenih političkih,
strateških i vojnih ciljeva na konkretnom prostoru.
Sve je veća zavisnost svjetske ekonomije o cijenama energenata, jer cijena energije bitno utiče
na   izlazne   cijene   svih   proizvoda,.   Države   ili   udruženja   država   (OPEC,   na   primjer)   kao
proizvođači energenata s jedne strane i kupci tih istih energenata s druge strane, čine jedan od
najvećih geopolitičkih problema današnjice koji će se zaoštravati u budućnosti jer su potrebe za
energentima sve veće. EU, kao jedan od najznačajnijih i najrazvijenijih političkoekonomskih
faktora, time je po pitanjima energije ranjivija jer je stepen razvijenosti u direktnoj proporciji od
količina   energije   koju   troši;   najmanje   razvijene   zemlje   troše   najmanje   energije   i   obratno.
Obrnuto djeluje i nedostatak energije; razvijene zemlje znatno bi teže podnijele deficit energije
od slabije razvijenih zemalja. Evropska unija, kao potrošač gotovo jedne petine (18%) ukupne
svjetske energije a proizvođač znatno manjih količina (po nekim procjenama 10-12%), razliku
mora osigurati uvozom i trgovinskom razmjenom.
Na karti se vidi da je glavnina evropske energetske infrastrukture orijentisana prema ruskim
energetskim izvorima. Takva geopolitička situacija dovodi EU u podređen položaj koji proizlazi
iz zavisnosti snabdijevanja energentima. Ova vrlo osjetljiva pozicija ovisi osim o ekonomskim i
o političkim prilikama u Rusiji, njenoj politici prema zemljama u okruženju i prema EU. Pravi
primjer   je   posljednja   kriza   u   Ukrajini,   tokom   koje   je   EU   uvela   sankcije   na   uvoz   ruskih
proizvoda, ali ne i na ruski gas, jer bez njega ne može da funkcioniše. Ovdje treba pomenuti i
pomoć EU u otplati ukrajinskog duga za gas tokom krize 2009. godine, kako bi se nastavilo
nesmetano snabdjevanje zemalja članica.

Makroekonomija i razvoj Jugoistočne Evrope

2015/2016

Radna skripta

Page 5

Primarna proizvodnja

Proizvodnja primarne energije u skupini država

EU-28

iznosila je 2013. ukupno 790

milijuna

tona ekvivalenta nafte (toe)

. Time se nastavio pad uočen posljednjih godina, osim kada

je 2010. proizvodnja ponovno počela rasti nakon relativno velikog pada 2009. koji se podudarao
s finansijskom i privrednom krizom. Uzimajući u obzir duže vremensko razdoblje, proizvodnja
primarne energije u skupini država EU-28 bila je 2013. 15,4 % niža nego u prethodnoj deceniji.
Opšti   pad   proizvodnje   primarne   energije   u   skupini   država   EU-28   može   se,   barem   dijelom,
pripisati   iscrpljenim   zalihama   sirovina,   odnosno   činjenici   da   proizvođači   smatraju   da
iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.
Najveću   proizvodnju   primarne   energije   među   državama   članicama   EU-a   2013.   imala   je
Francuska s 17,1 % udjela u ukupnoj proizvodnji skupine država EU-28, a zatim Njemačka
(15,3 %) i Ujedinjen Kraljevstvo (13,9 %).
Primarna energija u skupini država EU-28 proizvodila se 2013. iz niza različitih energetskih
izvora, pri čemu je nuklearna energija imala najveći doprinos (28,7 % ukupne količine). Gotovo
četvrtinu ukupne proizvodnje primarne energije skupine država EU-28 činili su

obnovljivi izvori

energije

(24,3 %), dok je udio krutih goriva (19,7 %, većinom ugljena) bio nešto manji od

petine, a udio prirodnog plina neznatno niži od toga (16,7 %). Sirova nafta (9,1 %) bila je jedini
drugi veliki izvor u proizvodnji primarne energije.
Rast primarne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije premašio je rast iz svih ostalih vrsta
izvora energije. On je bio relativno stabilan većinu godina između 2003. i 2013., uz blagi pad
2011.. U tom desetogodišnjem razdoblju proizvodnja obnovljive energije povećala se ukupno za
88,4 %. S druge strane, razina proizvodnje iz drugih primarnih izvora energije u načelu se u
ovom razdoblju smanjila, a najveća su smanjenja zabilježena za sirovu naftu (-54,0 %), prirodni
plin (-34,6 %) i kruta goriva (-24,9 %).

Makroekonomija i razvoj Jugoistočne Evrope

2015/2016

Radna skripta

Page 7

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i u
novije vrijeme nuklearne energije, EU se sve više počeo oslanjati na uvoz primarne energije radi
zadovoljenja potražnje.
Porijeklo uvoza energije skupine država EU-28 malo se promijenilo posljednjih godina jer je
Rusija zadržala svoj položaj glavnog dobavljača sirove nafte i prirodnog plina te postala vodeći
dobavljač krutih goriva. U 2013. otprilike 33,5 % sirove nafte uvezene u države skupine EU-28
bilo je iz Rusije. Rusija je 2006. postala glavni dobavljač krutih goriva nakon što je pretekla
Južnu Afriku. Udio uvoza krutih goriva iz Rusije u skupinu država EU-28 povećao se između
2003. i 2009. s 13,2 % na 30,0 %. Taj se udio malo smanjio na 25,9 % do 2012., a 2013. se
ponovo povećao na 28,8 %. S druge strane, udio Rusije u uvozu prirodnog plina u skupinu
država EU-28 smanjio se između 2003. i 2010. s 44,8 % na 30,1 %. Međutim, taj je trend
promijenjen povećanjima koja su uslijedila te je 2013. taj udio iznosio 39,3 %. Tokom 10 godina
prikazanih u tabeli Norveška je i dalje bila drugi najveći dobavljač sirove nafte i prirodnog plina
za skupinu država EU-28.
Ako će se velik dio primarne energije uvoziti od relativno malo partnera, sigurnost opskrbe EU-a
mogla bi biti ugrožena. Više od dvije trećine (69,1 %) prirodnog plina u 2013. uvozilo se u
skupinu država EU-28 iz Rusije ili Norveške te je stoga koncentracija uvoza bila veća nego
prethodnih dviju godina jer je 2011. 59,6 % , a 2012. čak 63,7 % uvezenog prirodnog plina
poticalo iz iste dvije zemlje. Iz slične analize može se zaključiti da je od sirove nafte uvezene u
skupinu država EU-28 53,8 % poticalo iz Rusije, Norveške i Saudijske Arabije, a od uvezenog
kamenog ugljena 73,1 % potjecalo je iz Rusije, Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država.
Zavisnost skupine država EU-28 o uvozu energije povećala se s manje od 40 %

bruto potrošnje

energije

tijekom 1980-ih na 53,2 % do 2013.. Iz tih najnovijih podataka može se zaključiti da se

stopa zavisnosti, koja je 2008. iznosila čak 54,7 %, neznatno smanjila. Najviše

stope energetske

zavisnosti

2013. zabilježene su u odnosu na sirovu naftu (88,4 %) i prirodni plin (65,3 %). Od

2004. neto uvoz energije u skupinu država EU-28 veći je od njezine primarne proizvodnje.
Drugim riječima, više od polovine bruto domaće potrošnje energije skupine država EU-28 bilo je
uvezeno.

Glavno porijeklo uvezene primarne energije, EU-28, 2003–13 (% dodatnog uvoza EU-28)