SKRIPTA IZ
MALOLJETNICKE
DELINKVENCIJE
1. MODUL
1
RAZNOLIKOST DEFINICIJA POJMOVA DRUŠTVENO NEPRIHVATLJIVOG
PONAŠANJA I MALOLJETNIČKE DELIKVENCIJE
Vaspitna zapuštenost
Sve definicije vaspitne zapuštenosti mogu se svrstati u 3 osnovne grupe:
1. Pod pojmom vaspitne zapuštenosti podrazumjevaju se svi oblici ontidruštvenog
ponašanja mladih. Prema nekim autorima, vaspitna zapuštenost ima tri stupnja ili
faze, i to:
a. vaspitnu ugroženost,
b. vaspitnu zanemarenost
c. maloljetničko prestupništvo.
2. U drugoj grupi su definicije koje pod vaspitnom zapuštenošću podrazumjevaju samo
one oblike ponašanja koji nisu delikvencije, u smislu kršenja krivičnopravnih normi,
već znače njen predhodni stupanj, odnosno tzv. Preddelikventno ponašanje.
3.
U trećoj grupi
su definicije koje vaspitnu zapuštenost određuju kao stanje u kome se
nalazi pojedina djeca i omladina. Jedni pod tim podrazumjevaju
djecu koja su
zaostala u razvoju na nekom ranijem stupnju, tako da su na neki način društven
nezrela i neurotična. Drugi pod ovim pojmom misle na stanje lišenosti normalnih
uslova za razvoj.
Pojam zapuštenost jezički znači zapustiti, zanemariti, ne brinuti, ne njegovati nekoga ili
nešto. Dakle, prema jezičkom značenju vaspitna zapuštenost može zančiti samo lišenost
mladih vaspitne brige i djelovanja, odnosno odsustvo svjesnog planskog i svrsishodnog
utjecaja na njihov razvoj i formiranje.Analizom zakonskih odredbi uočava se da se vaspitno
zanemarenim djetetom smatra djete koje narušava opće prihvaćene norme ponašanja kao
što su npr.bježanje od kuće i škole itd.
Najširi pojam za društveno negativno ponašanje djeteta, jer se pod vaspitno zapuštenim
djetetom smatra djete:
1. koje svojim ponašanjem narušava poće prihvačene norme;
2. vrši prekršaje (npr. Javnog reda i mira)
3. vrši krivična djela koja su inkriminisana propisima krivičnog zakonodavstva.
Društvena neprilagođenost
Pojam
društevena neprilagđenost
ili socijalna neusklađenost koristi se u više značenja.
1. Pod pojmom društvena neprilagođenost podrazumjevaju se svi oblici devijacije u
ponašanju djece i maldih. Tretiranje djece i mladih sa devijantnim ponašanjem, kao
društveno neprilagođenih osoba, izdražava se humaniji pristup i oni se manje
stigmatiziraju i na taj način izbjegavaju se štete posljedice stigmatizacije.
2. Po drugom shvačanju, a prvenstveno radi izbjegavanja stigmatizacije, pod ovim
pojmom se podrazumjevaju samo devijacije koje znače kršenje krivičnopravnih
normi.
3. Pod ovih pojmom obuhvataju se samo ponašanja koja u manjoj mjeri odudaraju od
uobičajnog ponašanja, tako da na neki način predstavljaju predznak ili predhodni
stupanj delikvencije, odnosno preddelikventno stanje.
Društvena neprilagođenost, u svom značenju, predstavlja neuspjeh određene osobe ili grupe
da se prilagode, odnosno adaptiraju na konkretne društvene prilike i uslove.
MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA
2
1. starije
2. mlađe maloljetnike.
Tako donja granica iznosi 14 godina života, što znaći da su osobe koje nisu navršile 14
godina djeca i ona nisu krivično odgovorna za učinjena krivična djela. Gornja starosna
granica je 18 godina života, što znači da su osobe uzrasta od navršenih 14 do 18 godina
mloljetnici.
Unutar grupe maloljetnika postoje i dvije podgrupe i to:
1.
mlađi
maloljetnici
uzrasta od navršenih 14 do 16 godina života, i
2.
stariji maloljetnici
uzrata od navršenih 16 do 18 godina života.
Također, naše zakonodavstvo određuje i kategoriju
mlađih punoljetnih osoba
, a to su
osobe
od navršenih 18 do 21. godinu života.
b. Delinkventno ponašanje – delinkvencija
Nije tačno određeno od kada se koristi izraz delikvencija, ali je sigurno da je njegova
prvobitna upotreba bila vezana za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Upravo u tom zančenju
je prvobitno upotrebljena terminološka konstrukcija
maloljetnička delikvencija.
Uprkos brojnim razlikama u shvatanju pojma maloljetničke delikvencije, sa krivičnopravnog
aspekta sva shvatanja se mogu svrstati u tri osnovne grupe:
1. U prvoj grupi su shvatanja koja polaze isključivo od opštih krivičnopravnih
inkriminacije u određenom društvu i delikventnim smatraju samo ponašanja mladih
određenog uzrasta, koja su propisana kao krivična djela i za odrasle članove tog
društva. Zapravo, pristalice ovog shvatanja polaze od toga da između maloljetničke
delinkvencije i kriminaliteta odraslih nema suštinske razlike u pogledu prirode djela.
2. Pod delikvencijom podrazumjevaju se pored kršenja općih krivičnopravnih normi
podrazumijevaju i ponašanja koja su u sukobu sa drugim zakonskim propisima u
određenom društvu.
3. ovdje su svrstane definicije koje prevazilaze zakonske limite, tako da se ona može
označiti kao sociološko-kriminološko poimanje pojave prestupništva mladih.
DRUŠTVENA I INDIVIDUALNA DEZORGANIZACIJA I MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA
Negativne razorne i štetne pojave postoje u svakom društvu, bez obzira da li su ona bogata
ili siromašna. Među ovim pojavama najznačajnija su:kriminalitet, prostitucija, alkoholizam
skitnja i itd.Sve društveno-negativne pojave podujeljene su u dvije grupe, i to:
1.
Društvena dezorganizacija
se odnosi na pojmovno na takvo stanje društvenih
grupa, institucija i drštava uopšte za koje su karakteristični sukobi unutar društvenih odnosa,
poremećaji u ravnoteži snaga, i modela ponašanja, opadanje utjecaja utvrđenih kodeksa i sli.
što ih onesposobljava za normalno funkcionisanje. Društvena dezorganizacija pogađa
porodicu ( to su stopa razvedenih brakova i napuštanje porodične zajednice), razne
organizacije, institucije, lokalnu ili širu zajednicu i ima svoje pokazatelje (a to su: procenat
nepismenosti, nezaposlenih, korupcija itd)
2.
Lična devijacija ili individualna dezorganizacija
obuhvata ponašanja koja u
različitim oblicima odstupaju od društvenih standarda i normi i izazivaju određene društvene
reakcije. Značajni pokazatelji društvene devijacije su statistički podaci o kriminalitetu uopće,
maloljetničkoj delinkvenciji, alkoholizmu, prostituciji, skitnji, prosjačenju, itd. Individualna
dezorganizacija može se javiti i kao posljedica nepovoljnih fizičkih sposobnosti ili hendikepa,
mentalnih poremečaja ili drugih nedostataka.
4
MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA KAO INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POJAVA
U slučaju maloljetničke delinkvencije djela su u suprotnosti sa zakonskim propisima, a
učinitelji su osobe od navršenih 14 do 18 godina. Razlika između maloljetničke delikvencije i
delikvencije odraslih je samo u godinama života osoba koje su učinile neko djelo, koje se u
skladu sa zakonskom regulativom tretira kao krivično djelo.
Delikventno ponašanje i kao fenomen ima karakter društvene pojave, prvenstveno zbog toga
što je delikventno ponašanje odnos ljudi prema drugim ljudima. Ovaj odnos može biti
neposredan i posredan preko društvenih dobara i vrijednost. Također, ovo ponašanje ima
negativne posljedice na društvo i društvena dobra i zbog toga ga je društvo označilo kao
nepoželjno, prestupničko tj.delinkventno.
2.MODUL
ETIOLOŠKE TEORIJE O MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI
1. ANTROPOLOŠKA TEORIJA
Osnivač ove teorije je italijanski psihijatar i psiholog C.Lombroso (1836.-1909.). U središtu
njegove teorije o kriminalitetu je odnos između delinkvencije i fizičkih, odnosno anatomskih
osobina delinkvenata. Na osnovu svojih istraživanja on je razvio shvatanje o rođenom
atavističkom tipu zločinca. Neke od glavnih fizičkih karakteristika ove vrste zločinca su
tetoviranje, izbočena vilica, visoka i šiljata glava, nenormalno velika i nenormalno mala glava,
zabačeno čelo, velike uši, crveno obojene nokte, asimetričnost lobanje i tijela, kao i druge
degenerativne spoljne crte. Ove crte su
stigmati degeneracije.
Ako osoba ima jedan stigmat, to je prvi znak mogućeg kriminalnog ponašanja, a ako ih ima
više onda je njeno kriminalno ponašanje neizbježno.
Lombroso delinkvente dijeli u pet kategorija:
•
rođeni zločinci (moralni ludaci i degenerici),delinkventi epileptičari,delinkventi iz
plahovitosti ili strasti,duševno bolesni delinkventi,slučajni delinkventi.
•
2. BIOLOŠKE TEORIJE
a. Teorija naslijeđa
Osnivačem ove teorije smatra se Lombroso koji je u svojim radovima iznosio niz statističkih
podataka o čestoj pojavi zločina, alkoholizma, tjelesnih i duševnih oboljenja, te samoubistava
kod predaka zločinaca. Glavna postavka ove teorije je da je ličnost delinkventa određena
nasljednim osobinama.
Goddard je proveo istraživanje u porodici Kalikak u toku 6 generacija. Jedna grana porodice
je vodila porijeklo od braka sa normalnom porodicom, a druga od braka sa slaboumnom
djevojkom. Goddard je ustanovio da je u toj grani bio veliki broj moralno defektnih i
antidruštvenih osoba.Y.Lange je proveo istraživanja na blizancima smještenim u zatvoru i
onima smještenim na psihijatrijskim klinikama i donio zaključak da jednojajčani blizanci vrlo
slično reaguju na podražaje koji izazivaju zločinačka ponašanja, a dvojajčani ne iako su rasli
u istoj sredini. Takva istraživanja su proveli i Yoshimasu u Japanu i Cristiansen u Danskoj.
5
b. Teorija inteligencije
U središtu ove teorije je shvatanje da su niska intelignecija i slaboumnost psihički faktori koji
uzrokuju delinkventno ponašanje. Prema ovom shvatanju zbog niske inteligencije ličnost nije
u stanju da shvati značaj društvene vrijednosti i da se pokorava normativima koji ih štite.
Istraživanjem ove teorije su se bavili Ferguson, Burt, Carr-Saunders, Manheim, Bagota,
Gibbs i dr. U SAD-u Goddard je uveo Binet-Simonov test inteligencije koji je primijenio u
svojim istraživanjima. Ovo i druga istraživanja ukazuju na to da je među delinkventima
značajan broj osoba sa niskom inteligencijom.
Osnovna zamjerka ovim istraživanjima je što u nekim od njih uopšte nisu primjenjeni testovi
za mjerenje inteligencije, već se inteligencija određivala na osnovu subjektivne ocjene
osoblja institucija u kojima su ispitanici-delinkventi bili smješteni, i što su istraživanjem bili
obuhvaćeni samo otkriveni delinkventi.
Istraživanje odnosa obrazovanja i delinkventnog ponašanja ima mnoge nedostatke,
prvenstveno zbog toga što se inteligencija delinkvenata često mjeri uspjehom u školi, koji
nikako ne može biti pouzdan pokazatelj. Loš uspjkeh u školi može imati mnoge druge
uzroke, i ne može se isključivo vezati za nisku inteligenciju.
Istraživanje među mentalno retardiranim osobama pokazala su da među njima postoji veliki
broj delinkvenata. Među delinkventima veliki broj je onih koji su počinili seksualni delikt.
Kod istraživanja o značajnoj povezanosti mentalne retardacije i delinkventnog ponašanja
moraju se uzeti u obzir i mišljenja o uzrocima ove povezanosti koje ističu zastupnici ovog
stanovništa. Povezanost se u prvom redu ogleda u činjenici što mentalno retardirana osoba
ponekad nije u stanju da u cjelini shvati značaqj svog ponašanja, kao ni posljedice koje će
propuzrokovati takvo ponašanje u zajednici.
c. Psihoanalitička teorija
U psihološkim teorijama delinkvencije posebno su raširene psihoanalitičke teorije koje svoje
korijene imaju u učenju Sigmunda Freuda i njegove škole. Prema psihoanalitičkim teorijama
svaka osoba nosi sa sobom određene podsvjesne impulse i nagone za nedozvoljeno
ponašanje i vršenje krivičnih djela. Da li će osoba postati delinkvent ili ne, zavisi od
obuzdavanja nagona koje se postiže u procesu vaspitanja.
Prema psihoanalitičarima proces nastajanja delinkventnog ponašanja objašnjava se pomoću
mehanizma trostepene ličnosti:
Id
se javlja sa rođenjem kao neizdiferencirana individua kojom vladaju biološki
instinkti i nagoni. Pod utjecajem okoline, ona počinje da bude svjesna svijeta oko
sebe a i same sebe. Tako nastaje –
Ego
u kojoj u početku dominiraju svojstva
Ida
koji nastoji da zadovolji svoje potrebe.
Superego
je onaj dio ličnosti na čiji razvoj je značajno utjecala socijalna okolina,
vaspitanje, školovanje i prihvatanje društvenih vrijednosti. Ovdje Freud razlikuje
SAVJEST i EGOIDEAL. Egoideal djeluje na ponašanje ličnosti tako što postavlja
ciljeve kojima pojedinac teži.
7
