1. POJAM MEĐUNARODNOG JAVNOG PRAVA

* Termin

Termin „Međunarodno javno pravo" koji je u novijoj nauci stekao gotovo univerzalno pravo 
građanstva, potekao je od Bentama i zamenio stariji termin „Pravo naroda".
Jako uporište termin „Međunarodno javno pravo" našao je u ideji da je narod nosilac suvereniteta u 
eWyQfC25FkTdWE4Nprava govore materijalne definicije.
Shvaćeno u tom smislu, međunarodno javno pravo predstavlja objektivnu i autonomnu normu ili 
imperativ međunarodne zajednice. Kao elementi materijalnog pojma međunarodnog javnog prava 
mogu se navesti:
a) Međunarodno pravo je pravo međunarodne zajednice. Osnovni cilj ili funkcija međunarodnog 
prava je stvaranje uređenih pravnih odnosa u međunarodnoj zajednici. 
Bez obzira na različita shvatanja međunarodne zajednice, nesporno je da ona predstavlja specifičnu 
zajednicu različitu od države kao postojbine unutrašnjeg ili nacionalnog prava. 
b) Međunarodno pravo je autonomna norma ili imperativ. Kvalifikacija međunarodnog prava kao 
autonomne norme ili imperativa ide za tim da ukaže na posebnu tehniku stvaranja pravnih pravila 
međunarodnog prava, s jedne strane, i da odredi odnos subjekata međunarodnog prava prema tom 
pravu, s druge strane. Ovakvom kvalifikacijom povlači se suštinska razlika između unutrašnjeg i 
međunarodnog prava. 
Za razliku od unutrašnjeg prava koje je heteronomne prirode, s obzirom na to da ga stvaraju 
ovlašćeni organi države u formi jednostranih pravnih akata (ustava, zakona i podzakonskih akata) i 
nameću ga subjektima prava, autonomna priroda međunarodnog prava rezultira iz činjenice da ga 
stvaraju sami subjekti međunarodnog prava, daje, u principu, sporazumne, konsenzualne prirode. 
Takva priroda međunarodnog prava se ponajviše izražava kroz sistem formalnih izvora. Glavni 
formalni izvori međunarodnog javnog prava su ugovor i običaj, pravni akti koji se zasnivaju na 
saglasnosti volja, izričitoj ili prećutnoj. 
c) Kao konsenzualno pravo, međunarodno pravo nije lišeno elemenata nametanja, budući da 
elementi nametanja proizlaze iz same kvalifikacije volje međunarodne zajednice kao osnova 
obaveznosti međunarodnog prava. Saglasnost volja je kvalitativno obeležje pretežnog dela 
međunarodnog javnog prava, pojavljuje se kao opšte pravilo, dok u izuzetnim slučajevima kada to 
nalaže opšti ili univerzalni interes, pravno pravilo međunarodnog prava može biti nametnuto 
izvesnoj državi ili državama.
Nametanje ili subordinacija ima dva osnovna oblika ispoljavanja: 
1. nametanje u procesu stvaranja i važenja pravnih pravila (primer su norme ius cogens-a) i 
2. nametanje u postupku primene pravnih pravila (slučaj kada Savet bezbednosti deluje kao organ 
Organizacije Ujedinjenih nacija u cilju očuvanja mira i bezbednosti na osnovu glave VII Povelje 
Ujedinjenih nacija).
d) Međunarodno pravo je objektivna norma ili imperativ. Kada kažemo da je
jedan od elemenata formalno - pravnog pojma međunarodnog prava i to da je međunarodno pravo 
objektivna norma ili imperativ, to znači da je međunarodno pravo

objektivni poredak, poredak koji je iznad volje pojedinačnih država.
Osnov obaveznosti opšteg ili univerzalnog međunarodnog prava je volja celokupne međunarodne 
zajednice, a pristanak države uzete pojedinačno, samo je instrumentalni oblik konstituisanja volje 
međunarodne zajednice.
Volja međunarodne zajednice je odgovarajući izraz opšteg ili univerzalnog interesa koji se izražava 
kroz pristanak pretežne ili preovlađujuće većine država - članica međunarodne zajednice. Dva su 
osnovna obeležja pojma „pretežna ili preovlađujuća većina": 
- kvantitativni, aritmetički - svodi se na veliku većinu tj. na standard koji se ne izražava u preciznoj 
aritmetičkoj formuli već se konstituiše od slučaja do slučaja; i, 
- kvalitativni, vrednosni - nije dovoljno da se radi samo o aritmetičkoj većini, već ta većina mora 
biti reprezentativna tj. u njoj moraju biti zastupljeni svi glavni politički i pravni sistemi i civilizacije 
sveta.
Objektivni karakter međunarodnog prava je potvrđen i u jurisprudenciji međunarodnih sudova.
Potvrdu objektivnog karaktera međunarodnog prava nalayimo i u odnosu unutrašnjeg zakonodavca 
prema međunarodnom pravu.
Najpotpunije određenje međunarodnog prava daje mešovita, formalno-materijalna definicija. U 
skladu sa ovakvom definicijom, međunarodno javno pravo bi se moglo odrediti kao sistem pravnih 
pravila u smislu objektivnih, autonomnih imperativa koji imaju za cilj da regulišu pravni položaj i 
odnose subjekata međunarodnog prava kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od 
međunarodnog interesa.

2. PRAVNA PRIRODA KLASIČNOG MEĐUNARODNOG PRAVA

Klasično međunarodno pravo je tvorevina evropske civilizacije. Ta činjenica je proizvela dve 
značajne posledice: prvo, međunarodno pravo su stvarale evropske države i, drugo, primena 
međunarodnog prava dugo je bila ograničena na evropski kontinent, na odnose između evropskih 
država.
Međunarodna zajednica se u tu svrhu restriktivno određivala kao zajednica „država i naroda koji 
stoje na visokom stupnju razvijenosti" između kojih vlada zajednica i uzajamnost prava. Članovima 
međunarodne zajednice na koje se primenjivalo međunarodno pravo smatrani su „narodi i države 
koji su još od prvih vremena primili hrišćanstvo, a to su na prvom "rnestu stare evropske države sa 
germanskim i latinskim jezicima kao i države novih svetova koje su se razvile iz kolonija ovih 
naroda."
Lorimer recimo, razlikuje odgovarajuće koncentrične sfere: civilizovano čovečanstvo, tj. evropsku 
međunarodnu zajednicu; varvarsko čovečanstvo (Kina, Indija, Bliski Istok), na kojoj se međunarodno 
pravo primenjuje samo u izvesnoj meri i ostalo neevropsko čovečanstvo. Države van kruga tzv. 
civilizovanih ili prosvećenih bile su objekt međunarodnog prava. U odnosima evropskih sila sa 
vanevropskim nisu primenjivana pravila međunarodnog prava, već tzv. prirodni zakoni i hrišćanski 
moral. Iza ove formule krije se pravilo odrešenih ruku tj. nepostojanje bilo kakvih pravnih obaveza 
prema tzv. necivilizovanim državama i narodima. Na taj način olakšana je kolonizacija širokih pro-
stora Azije, Afrike i Amerike od strane evropskih kolonijalnih sila.

background image

Unutrašnje i međunarodno pravo ne mogu, po pravilu, doći u stanje konkurencije i sukoba. 
Mogućnost sukoba ili konkurencije isključuju dva momenta: 
1. različiti društveni odnosi koje ova dva prava regulišu i 
2. različiti subjekti, jer se međunarodno pravo obraća državama, a unutrašnje pojedincima. 
Ako u incidentnim slučajevima i dođe do sukoba ili konkurencije, nacionalni sud ili drugi državni 
organ dužan je da primeni svoje tj. unutrašnje pravo.
Za dualističku teoriju karakteristična je postavka da međunarodno pravo ne obavezuje državu sve 
dok se država ne izjasni da prihvata konkretno pravilo međunarodnog prava. 
Glavni oslonac dualističke teorije je dogma o suverenitetu države. Kako prime-ćuje profesor Bartoš 
„organi vlasti i sudovi u okviru jedne države ne priznaju nikakvu suverenu vlast iznad svog 
samostalnog, nacionalnog suvereniteta" pa, otuda, „oni primenjuju samo ona pravila međunarodnog 
prava za koja im to bude naređeno putem domaće pravne norme, koja je za njih obaveza". 
U svom izvornom značenju dualistička koncepcija izvedena do krajnjih konsekvenci stvara nerešive 
probleme, jedan začaran krug protivrečnosti. Dualistička teorija se zasniva na koordinaciji odnosa 
unutrašnjeg i međunarodnog prava, jer je hijerarhija, budući da se ova dva prava vide kao nezavisni 
sistemi, isključena. 
Dualistička teorija nosi skriveno antihumanističko usmerenje, jer u svojoj konstrukciji fetišizira 
državu i zapostavlja pojedinca kao adresata pravnih pravila.
*Monistička teorija. - Polazna premisa monističke teorije je da su unutrašnje i međunarodno pravo 
sačinjeni od jedinstvene supstance, da su delovi jednog jedinstvenog pravnog sistema.
Monistička teorija o primatu međunarodnog prava građena je na više ili manje izraženoj opoziciji 
dogmi suvereniteta u korist ideje međunarodne zajednice. 
Shvatanje o primatu unutrašnjeg prava razrađeno naročito u učenju o međunarodnom pravu kao 
spoljašnjem državnom pravu, je kako smo istakli, neka vrsta lažnog, izvitoperenog monizma, jer 
monizam pretpostavlja postojanje unutrašnjeg i međunarodnog prava kao nezavisnih, pozitivnih 
sistema. Pravo značenje učenja o „spoljašnjem državnom pravu" je negacija međunarodnog prava. 
Primat međunarodnog prava valja shvatiti kao funkcionalni izraz sociološke i egzistencijalne 
nužnosti da se omogući postojanje država kao nezavisnih i ravnopravnih jedinki, s jedne strane, i 
uređenih međunarodnih odnosa, s druge strane. Ako se stvari logički postave, teško je i pretpostaviti 
da će međunarodno pravo steći potpuni primat a da se ne ukine princip suvereniteta države. Upravo 
ta činjenica nerešivog sukoba između suvereniteta i apsolutnog primata međunarodnog prava i 
navodi pristalice ovog shvatanja da za adresata pravila međunarodnog prava uzmu pojedinca.
*Kompromisne teorije (teorije o koordinaciji). - Pitanje odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava 
na teorijskom nivou ne iscrpljuje se monističko-dualističkom kontroverzom. Javila se i treća teorija 
koja čitavu monističko-dualističku kontroverzu proglašava za nerealnu i veštačku. Ficmoris ovakvu 
kvalifikaciju čitave kontroverze izvodi iz toga što navodno obe koncepcije polaze od nečega što u 
stvarnosti ne postoji - zajedničkog polja, skupa odnosa i transakcija u kome oba poretka simultano 
važe. 
Smatra da međunarodno i unutrašnje pravo kao sistemi ne mogu nikad doći u konflikt. Jedini mogući 
konflikt između ova dva sistema je onaj koji se tiče obaveza ili nesposobnosti države da se na 
unutrašnjem planu ponaša u skladu sa načinom koji predviđa međunarodno pravo. Funkcija među-

narodnog prava se svodi na utvrđivanje izvesnih stvari koje nisu valjane po međunarodnom pravu i, 
ukoliko se država primenjujući svoje unutrašnje pravo ponaša suprotno međunarodnom pravu, 
prekršiće svoje međunarodne obaveze.
Kompromisne teorije su izraz uvažavanja nekih praktičnih iskustava u primeni međunarodnopravnih 
pravila u nacionalnim pravnim porecima. Imaju za svrhu da ublaže rigidnosti teorijskih konstrukcija i 
ublaže logiku vrednosnog suprotstavljanja ove dve grane prava.
U krajnjoj analizi kompromisna teorija se u osnovnim tačkama poklapa sa dualističkom. 

4. ODNOS UNUTRAŠNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA U SVETLOSTI PRAKSE (UNUTRAŠNJE I 
MEĐUNARODNE)

*Odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava sa stanovišta prakse međunarodnih sudova. Međunarodno 
pravo ne uređuje primenu svojih pravila na državnoj teritoriji. Poznaje jedino princip po kome se 
država ne može pozivati na svoje unutrašnje pravo da bi opravdala neizvršenje svojih međunarodnih 
obaveza. Princip je posebno afirmisan u praksi međunarodnih sudova.
* Primena međunarodnog prava u unutrašnjem pravu. - Primena pravila međunarodnog prava 
regulisana je unutrašnjim pravima država. Pravila unutrašnjeg prava regulišu dva pitanja: 
1. opšti odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava i 
2. načine ili tehnike povezivanja unutrašnjeg i međunarodnog prava.
U pogledu opšteg odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava rešenja usvojena u unutrašnjim 
pravima se značajno razlikuju.
a) Jedna grupa ustava, inspirisana rešenjem iz anglosaksonskog prava, međunarodno pravo smatra 
sastavnim delom unutrašnjeg prava (Velika Britanija, ustavi SAD (1787), Meksika (1917), Austrije 
(1929), Nemačke (1949), Paragvaja, Južne Koreje (1962), Kipra (I960), Južne Afrike (1996), Filipina 
(1940)). Rešenje je monističko, ali na specifičan način. Izvorno monističko shvatanje, naslonjeno na 
ideju univerzalnog prava čovečanstva, podrazumeva da su unutrašnje i međunarodno pravo delovi 
jednog jedinstvenog prava, dok konkretno rešenje kvalifikuje međunarodno pravo kao deo 
unutrašnjeg. Razlika stvara osnov da se važenje norme međunarodnog prava ceni u duhu 
unutrašnjeg prava odnosno u skladu sa njegovim pravilima koja regulišu sukob normi. 
Kao opšta karakteristika jedne podgrupe ustava može se navesti odsustvo izričitog pravila o 
prioritetu u slučaju sukoba normi unutrašnjeg i međunarodnog prava. Međutim, prioritet se može 
posredno izvesti iz drugih odredaba ili iz prakse primene relevantnih ustavnih odredaba. 
b) Druga grupa ustava daje prioritet međunarodnom pravu, (Ustav Nemačke (1949), ustavi 
Holandije, odnosno Francuske). Od novijih ustava prioritet međunarodnom pravu priznaju i ustavi 
novostvorenih država u istočnoj Evropi i na prostoru bivše SFRJ.
Ustavi ne određuju prioritet međunarodnog prava u celini.
Većina ustava prioritet daje međunarodnim ugovorima, ne pominjući običajnopravna pravila. Manji 
broj ustava prioritet daje međunarodnim ugovorima i običajima navodeći ih poimenično ili u opštoj 
formulaciji „opšta pravila međunarodnog javnog prava".
Prioritet međunarodnog prava se nadalje odnosi na zakone, a ne i na ustav kao najviši pravni akt 
države (Francuska, Meksiko, Nemačka, Kipar, Špani-ja i Južna Afrika).

background image

ili međunarodnih organizacija bilo da je taj sporazum sadržan u jednom instrumentu ili u dva ili više 
instrumenata međusobno povezanih i bez obzira na njegov poseban naziv.
Termin „ugovor" je genusni termin koji obuhvata čitav niz posebnih naziva ko~-ji, mada sa 
značajnijim varijacijama, upućuju na sadržinu ugovora. Najčešći nazivi su konvencija, ustav, pakt, 
kompromis, kartel, deklaracija, sporazum i sl.
U teoriji se navode brojne podele međunarodnih ugovora. Kao najvažnije mogu se navesti:
- podele izvedene na formalnom kriterijumu (broj ugovornih strana i mogućnost naknadnog 
obavezivanja) i 
- podela zasnovana na materijalnom kriterijumu (pravna funkcija ili suština ugovora).
Prema broju ugovornih strana ugovori se dele na dve osnovne grupe:
- dvostrani (bilateralni) i 
- višestrani (multilateralni ugovori). 
Potonji se, pak, mogu podeliti na obične višestrane (sa manjim, ograničenim brojem ugovornica) i 
sveopšte višestrane koji obuhvataju većinu država članica međunarodne zajednice.
Podela na otvorene i zatvorene ugovore izvedena je prema kriterijumu mogućnosti pristupanja 
ugovoru država koje nisu učestvovale u njegovom zaključenju. U pozitivnom međunarodnom pravu 
utemeljenom na principu suverene jednakosti država, podela na otvorene i zatvorene ugovore je 
pravnotehničke prirode. Sveopšti višestrani ugovori su, po pravilu, otvoreni ugovori. 
Posebno je relevantna podela ugovora prema pravnoj funkciji na: 
- ugovore - pogodbe (kontraktuelne) i 
- ugovore - zakone (legislativne). 
Pod ugovorima-pogodbama podrazumevaju se ugovori koji sadrže pravila dizajnirana za konkretan 
slučaj, dok su pravila legislativnih ugovora opšte ili apstraktne prirode primenjiva na veći broj 
slučajeva iste vrste. Svaki ugovor je kombinacija legislativnih i kontraktuelnih odredaba, a 
odgovarajuća priroda ugovora određuje se na osnovu legislativne ili kontraktuelne prirode pretežnog 
dela odredaba koje izražavaju predmet i cilj ugovora.
Ugovori-pogodbe su pravni poslovi, oblici pravne komunikacije subjekata međunarodnog prava, dok 
su legislativni ugovori - legislativni akti u međunarodnom pravu. Motivi i ciljevi ugovornica kod 
ugovora-pogodbi su različiti, pa i suprotstavljeni, dok ugovore zakone odlikuju, po pravilu, identični 
motivi i zajednički cilj.
Stoga, može se reći da su ugovori pogodbe izvori prava i obaveza za ugovorne strane, a ugovori-
zakoni izvori međunarodnog prava.

"Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje 
da bi prizvale smeh..."

Ribica

Forumas u usponu

 

Posts:

 191

Želiš da pročitaš svih 215 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti