28. SVOJSTVO I POSLEDICE SVOJSTVA NORME NEPOSREDNE PRIMENE

Primena   ovih   normi   je   nezavisna   od   kolizione   tehnike.   To   su   norme   koje   se   primenjuju   u 
odnosima sa elementom inostranosti ali mimo kolizionih normi. Postoji dakle sličnost između 
normi neposredne primene i normi javnog poretka. I jedne i druge će se primeniti bez obzira šta 
kaže koliziona norma. Ali među njima postoji i razlike. Do intervencije javnog poretka dolazi se 
nakon što je utvrđeno merodavno pravo određene države. Dok norme neposredne primene 
primenjuju se bez prethodne konsultacije kolizionih normi. Problem javnog poretka je zaštita 
osnovnih principa domaćeg prava, a norme neposredne primene su otvorene u pogledu prava 
koje je određeno kao merodavno i u pogledu normi nekog trećeg prava. U vezi sa normama 
neposredne   primene   u   bliskoj   vezi   su   međunarodni   privredni/komercijalni   ugovori,   ali   se 
problemi mogu pojaviti i u drugim oblastima.

29. POJAM IZIGRAVANJA ZAKONA U MPP

Ako se veštačkim stvaranjem ili izigravanje činjenice koja je tačka vezivanja neke kolizione 
norme postiže primena nekog drugog prava, a ne onog koje je merodavno došlo je do izigravanja 
zakona   u   MPP.   Subjekti   primenjuju   ovaj   način   da   bi   postigli   koja   su   u   njihovom   pogledu 
povoljnija. Svrha izigravanja Zakona je u tome da umesto prava koje je bilo validno se manipuliše 
činjenicama koju predstavlja tačka vezivanja i tako se dolazi do drugog prava čije će norme 
dopustiti postizanje efekta koji je različit redovnom planu. 

U   oblasti   porodičnih   odnosa   izigravanja   zakona   se   javlja   (ne   uvek)   kao   instrument   za 
izbegavanje nazadnih normi (norme koje nisu više primenljive sa shvatanjima ljudi). Ali može 
biti i instrument dovitljivih pojedinaca da dostignu određeni cilj. Lakši oblik izigravanja Zakona 
danas se primenjuje u SAD radi omogućavanja razvoda. U federalnim državama razvod je težak 
pa bračni partneri odlaze   u Meksiko, Nevadu… i tamo kratkim boravkom uspostave domicil i 
stvaraju uslove za liberalnija prava.

30. ELEMENTI I OBLICI IZIGRAVANJA ZAKONA U MPP

Veštačko stvaranje tačke vezivanja: 

tačka vezivanja je osnovni element kroz koji se ostvaruje 

promena činjenice. Promena državljanstva ili domicila, potpisivanje ugovora, mesto zaključenje 
braka itd nisu po sebi ne dozvoljene radnje. Ali u slučaju izigravanja zakona su   veoma česte. 
Prilikom izigravanja zakona u MPP, tačka vezivanja, tj. činjenica realno je stvorena. Ali se uvek 
postavlja pitanje da li će se primeniti merodavno pravo na koje činjenica ukazuje ili će se ono 
otkloniti zbog manipulacije.

Namera izigravanja: 

namera je jedan od karakterističnih elemenata izigravanja zakona. 

Izbegavanje domaćih imperativnih normi:  

izbegavanje zakona postiže se manipulacijom u 

kolizionom domenu ali u oblasti materijalno pravnih propisa. U domaćoj teoriji preovlađuje 
mišljenje   da   je   izbegavanje   domaćeg   materijalnog   prava   izigravanje   zakona   i   da   to   treba 
sankcionisati. Podeljena su mišljenja.

Oblici izigravanja zakona u MPP

Domaćem organu se nameće primena stranog prava umesto domaćeg

: radi se o veštačkom 

stvaranju   tačke   vezivanja,   da   bi   se   nametnula   primena   stranog   prava   umesto   domaćeg. 
Sankcionisanje se sastoji u tome da se ne uzima tačka vezivanja već se primenjuje ono pravo koje 
bi   bilo   merodavno   da   nije   došlo   do   manipulacije   a   to   je   domaće   pravo.   Kada   se   govori   o 
preispitivanju   stanih   odluka   koje   su   donete   na   bazi   činjenica,   ne   može   se   govoriti   o 
manipulisanju   domaćim   kolizionim   propisima,   jer   ih   strani   organ   ne   primenjuje   samo 
primenjuje svoja koliziona pravila.

Izbegavanje   srpskih   imperativnih   propisa   pred   stanim   organom

:   ovde   sankcionisanje 

izigravanja zakona treba da se odigra nepriznanjem strane odluke i ovde se nameće oprez jer je 
reč o aktu koji je već stvoren i proizvodi posledice i uživa određeno poverenje.

31. IZIGRAVANJE ZAKONA U NAŠEM MPP

Obim sankcionisanja:

Izigravanje zakona treba sprečiti samo ako je putem veštački stvorene tačke vezivanja izbegnuta 
primena domaćeg materijalnog prava. 

Bitan je i subjektivni faktor

: domaći sud će otkloniti strano pravo, samo ako je merodavnost 

stranog prava uspostavljena u cilju izbegavanja našeg prava.

Situacije u kojima se veštački stvaraju tačke vezivanja i želi se nametnuti strano pravo 
nad domaćim:

Ne pokrivaju se situacije u kojima se veštački stvorenom tačkom vezivanja utiče 

na donošenje određene strane odluke. Pitanje izigravanja zakona se može postaviti u postupku 
priznanja i izvršenja strane sudske odluke. 

Posledica izigravanja zakona

: je u tome što domaći organ neće primeniti ono strano pravo na 

koje   pokazuje   stvorena   tačka   vezivanja,   već   će   se   primeniti   domaće   pravo   koje   bi   bilo 
merodavno da nije bilo manipulacije. 

32. GRANICE VAŽENJA NORMI I VREMENSKO RAZGRANIČENJE NORMI U MPP

Domašaj pravnih normi ima svoje granice. Te granice su prostorne (teritorijalne), vremenske i 
personalne prirode. 

Prostorne (teritorijalne) norme: 

granica važenja za opšte akte (zakon, podzakonski akti). Do 

prostornog sukoba zakona dolazi zato što se u jednom činjeničnom odnosu pojavljuju elementi 
odnosa više od jednog suvereniteta. Prostorni sukob zakona zavisi od zakona više zemalja. Ova 
pojava se nekad vezuje i za jednu državu (suverena država u smislu MPP) pa je moguća pojava 
tzv. Unutrašnjeg teritorijalnog sukoba zakona koji počiva na provinciji, regionu,…

Vremenska   granica   pravnih   pravila:  

ovde   se   poseban   odnos   posvećuje   starim   i   novim 

normama tj. razgraničavanju njihove važnosti. Tokom vremena vlasti jedne države se vremenom 
menja sadržina prava, pa se zato postavlja pitanje u primeni novog i starog akta. On dakle ne 
proizilazi iz prostora nego iz skupa zakona na jednoj teritoriji. Ovaj sukob zakona se često naziva 
intertemporalnim sukobom zakona. 

background image

„dvostepenosti“   tj.   da   se   konačno   rešenje   prepusti   unutrašnjim   kolizionim   normama   jedne 
države.   Ipak,   postoje   dobri   razlozi   za   jednostepenost   kao   rešenje.   Ako   se   rešenje   prepusti 
unutrašnjim kolizionim normama države, na koju je ukazala norma MPP, ostaće se bez rešenja, 
jer ima veoma mali broj država koje imaju jedinstvene unutrašnje kolizione norme. Kolizione 
norme pojedinih pravnih područja takođe ne mogu da pomognu, jer vode samo do države ne do 
federalnih jedinica. 

Zaključak je da norme MPP neposredno biraju merodavna pravila i u slučajevima kada to nisu 
jednistvene norme jedne države, već norme federalne jedinice. To znači ako je delikt izvršen u 
SAD,   treba   primeniti   pravo   federalne   jedinice   u   kojoj   je   izvršen   delikt.   Ovo   rešenje   se   ne 
preporučuje u slučajevima lex nationalis (državljanstvo). 

35. LEX NATIONALIS PRED NEJEDINSTVENIM PRAVNIM PORETKOM

Lex  nationalis  (državljanstvo)  je  element koji  se  vezuje  neposredno  za  državu.  Isto  tako  je 
moguće   vezivanje   za   užu   teritorijalnu   jedinicu.   Za   Lex   nationalis   i   nije   podobno   da   bude 
lokalizovan   na   užem   području.   Najprihvatljivije   je   kombinovano   rešenje   koje   je   prihvatila   i 
Haška konvencija. To znači ako je pravo državljanstva-pravo složene države, merodavno pravo 
unutar   te   države   odrediće   njene   unutrašnje   kolizione   norme.   Ako   složena   država   nema 
jedinstvene unutrašnje kolizione norme, primeniće se pravo teritorijalne jedinice sa kojom je 
lice u najbližoj vezi. Najtesnija povezanost ovde je dopunska tačka vezivanja može samo da 
precizira tj. pravo u najbližoj vezi može biti samo jedno od prava u složenoj državi. 

36. POJAM I USLOVI ZA PRIMENU RECIPROCITETA I RETORZIJE U MPP

Reciprocitet (uzajamnost) čini temelj MPP. To je izraz kojim se teži da se osigura ravnopravna 
saradnja   među   suverenitetima.   Njegova   suština   sadržana   je   u   maksimi   „daj   da   bi   dobio“. 
Reciprocitet pomaže slabijim da sarađuju sa jakima na ravnopravnim osnovama. Ustupci koje 
čini država u cilju međunarodne saradnje treba da budu uravnoteženi. Kroz uzajamnost stvara 
se i međuzavisnost prava država. Reciprocitet omogućava usaglašavanje pravnih sistema bez 
neposrednog   dogovora.   Naravno   nije   logično   svako   uvažavanje   stranih   lica,   stranog   prava   i 
stranih odluka i ni ne može se sve uslovljavati uzajamnošću pa zato i postoje momenti kada se 
pribegava retorziji. Uslov reciprociteta u pravnotehničkom smislu znači uslovljavanje primene 
stranog prava, priznanje strane odluke ili prava stranca kao što se i ta država ponaša prema 
našim građanima, našem pravu i našim odlukama.

37. RECIPROCITET I RETORZIJA U ODREĐIVANJU MERODAVNOG PRAVA

Ako se postavi uslov reciprociteta i zapreti se retorzijom kao sankcijom u oblasti određivanja 
merodavnog prava to znači sledeće:

Strano pravo na koje ukazuje domaća koliziona norma primeniće se samo u slučaju ako se u 
dotičnoj stranoj zemlji simetrično primenjuje pravo Srbije. Ako nije ovakav slučaj ni  mi nećemo 
primeniti strano materijalno pravo. Sama reč retorzija znači odmazda i retka je pojava u praksi a 
nema podršku ni u teoriji. Svaka država sama odlučuje u kojoj će meri da uvaži strano pravo i 
koja će prava učiniti dostupna strancima. U osnovi ovih ustupaka očekuje se da će i ustupci od 
strane drugih država biti paralelni. Ako to izostane onda se može povući gest odmazde, u cilju 
međunarodne saradnje, ako taj gest ne bude uzvraćen. Primena reciprociteta i retorzionih mera 
nemaju opravdanje u domenu određivanja merodavnog prava.

38. RECIPROCITET I RETORZIJA U OBLASTI SUKOBU JURISDIKCIJA

U oblasti jurisdikcija reciprocitet i retorzija javljaju se u vezi sa priznanjem i izvršenjem stranih 
odluka. Ovde se postavlja i niz značajnih pitanja za koja retko možemo naći direktan odgovor. 
Jedna od osnovnih ideja je da domaći organi priznaju strane odluke samo ako se u zemlji porekla 
odluke takođe priznaju naše odluke. Uvek ostaje pitanje na kom nivou paralelno treba tražiti 
priznanje odluka. 

39. RECIPROCITET I RETORZIJA U POGLEDU PRAVA STRANACA

U uporednom pravu se ne uslovljavaju sva prava stranaca reciprocitetom. U mnogim pravima ne 
postoji opšte pravilo o reciprocitetu u vezi sa strancima, već se samo uslovljavaju određena 
prava. To znači da se pojačava uloga Zakonodavca (smanjuje se uloga organa uprave) kada treba 
i kada ne treba tražiti reciprocitet kao uslov da bi neka građanska ili porodična prava bila 
dostupna strancima. Reciprocitet kao opšte pravilo nije preporučljivo u oblasti privatnih prava 
stranaca, jer uvek treba voditi računa da pojedina prava spadaju u opšta prava čoveka, bez 
obzira kako se postupa u državi dotičnog stranca. Ispravnije je da zakonodavac odredi krug 
slučajeva u kojima će se prava stranaca usloviti reciprocitetom. 

40. OBLICI RECIPROCITETA

Vrste reciprociteta prema načinu nastanka:

Diplomatski:

 on nastaje neposrednim sporazumom država na bilateralnom ili multilateralnom 

planu. Dve ili više država se dogovore da će u međunarodnom ugovoru postaviti uzajamno 
principe tretmana građana ili sudskih odluka. Prava su ovde garantovana opštim klauzalama: 

Klauzula nacionalnog tretmana(izjednačavanje položaja državljana)

Klauzula materijalne uzajamnosti (objašnjenje pojma)

Klauzula neposredne uzajamnosti (navode se prava koja se garantuju)

Klauzula najpovlašćenije nacije (garancija tretmana)

Zakonski

:nastaje kada se prava stranaca u nekoj državi garantuju domaćim zakonom. Npr. 

Strani   državljanin   ima   u   RS,   pod   uslovom   uzajamnosti,   isti   nasledni   položaj   kao   i   domaći 

državljanin RS

Faktički:kada sticanje određenih prava stanaca nije garantovano ni zakonom, ni međunarodnim 
sporazumom ali se faktički obezbeđuje u praksi. 

Vrste reciporicteta prema pravnoj sadržini:

Formalni:

  kada su stranci kod nas izjednačeni sa domaćim državljanima, a naši državljani u 

posmatranoj stranoj državi sa državljanima te države. To je tzv. Obostrani nacionalni tretman. 
Izjednačavanje   važi   i   za   pravne   akte.   Npr.   Italijan   ima   prava   da   nasleđuje   u   Srbiji   kao   naš 

background image

Ako je jedan od roditelja državljanin SR, drugi nepoznat ili apatrid, čak i ako je dete 
rođeno u inostranstvu (ovo dete može steći državljanstvo SR po poreklu do 18. ste 
godine   ako   se   predstavi   kao   srpski   državljanin   u   diplomatsko   konzularnom 
predstavništvu SR i podnese zahtev za upis u matičnu knjigu državljana)

Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji SR:to je osnovni način sticanja državljanstva. Ali 
ako je dete rođeno ili nađeno na teritoriji RS, ako su mu roditelji nepoznati ili apatridi može se 
desiti situacija da dete ostane bez državljanstva. Da bi se sprečila pojava apatrida od rođenja, 
zakon je predvideo korektivni pristup, pa će u ovakvim situacijama dete steći državljanstvo. Ako 
se do 18-ste godine utvrdi da su roditelji stranci državljanstvo SR prestaje na njihov zahtev. 

Dopunski načini sticanja državljanstva:

Prijem   (naturalizacija):   obična   dostupna   svim   strancima,   specijalna   dostupna   srpskim 
emigrantima i članovima njihovih porodica i naturalizacija po  etničkom principu i izuzetna 
naturalizacija   koja   je   dostupna   samo   licima(strancima)   čija   je   naturalizacija   od   interesa   za 
zemlju. 

44. DRŽAVLJANSTVO KAO TAČKA VEZIVANJA

Služi za određivanje merodavnog prava za statusna, porodična i nasledna pitanja. Činjenica je da 
je iz EX Yu mnogo više ljudi emigriralo nego što je u nju imigrilalo, tako da su se emigranti 
vezivali preko državljanstva za Jugoslovensko pravo, pravo njihovog porekla.

Apatridi   ili   bipatridi   su   takođe   u   ovoj   grupi.   Apatridi   se   javljaju   jer   pojedine   zemlje   imaju 
različite osnove za sticanje državljanstva. Apatrdi – ako nema državljanstvo vezuje se sa tačkom 
prebivališta. Ako nema prebivališta onda se utvrđuje druga tačka vezivanja – Zakon boravišta. 
Ako nema ni boravište koristi se lex fori-pravo zemlje suda. Kada su u pitanju bipatridi ako je 
jedno   od   državljanstva   domaće,   domaći   organi   će   ga   tretirati   kao   da   ima   samo   domaće 
državljanstvo.   Ako   je   državljanin   više   stranih   država   potrebno   je   utvrditi   tzv.   Efektivno 
državljanstvo, tj. državljanstvo kojim se lice služi. Da bi se ovo utvrdilo potrebno je koristiti 
kvalifikaciju, koja se rešava pojmovima i normama zemlje verovatnog državljanstva. U suštini 
ako neko ima više državljanstva, smatraće se državljaninom one države gde mu je prebivalište. 
Ako nema prebivalište smatraće se državljaninom one države sa kojom je u najbližoj vezi. 

45. DOMICIL KAO PRAVNA USTANOVA 

U našem pravu se uvek postoji pitanje da li pojedinac može imati više od jednog prebivališta?!  
Kod nas uvek postoje dva elementa domicila: faktički i voljni. 

Faktički je prisustvo na jednom mestu (boravak). On se sastoji od tri komponente: mesto 
stanovanja, protok vremena i odnos lica prema društvenoj sredini. 

Voljni elemenat je namera lica da trajno ostane na tom mestu to podrazumeva otvaranje 
radnje, dovođenje porodice u mesto stanovanja itd

Postoji još jedan elemenat poslovna sposobnost tj. lica koja nemaju poslovnu sposobnost 
imaju tzv. Zakonski domicil u mestu prebivališta svojih roditelja tj. staratelja. 

Želiš da pročitaš svih 33 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti