Napomena: Neke opcije za prijavu su dostupne samo nakon kupovine dokumenta.
I DIO: UVOD
1.
POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA
Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata toga prava. Dakle, osnovni elementi su:
a.)
međunarodno pravo je
sustav
pravnih
pravila
u smislu da se
pretpostavlja
da ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog
međunarodnog prava koja proizlaze iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom
međunarodnog pravnog poretka
, u
najširem značenju te riječi. Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri odlučivanju sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnom pravu. Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome međunarodnom pravnom poretku postoje – ponekad je neko pravilo najopćenitije naravi pa ne daje zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti.
b.)
međunarodno pravo
na pravni način uređuje odnose
između
svojih subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije), pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog
1
ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu.
c.)
pojam
subjekt
a međunarodnog prava u povijesti je bio podložan
promjenama. U 17. stoljeću Grotius «subjektima» nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se «subjektima» smatraju nosioci prava i obveza.
U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti međunarodnog prava isključivo neovisne, tj
. suverene države
. To
su uz države danas još i
«međuvladine» međunarodne organizacije
. Priznati
ustanici i oslobodilački pokreti
koji se bore za državnost privremeni su subjekti
međunarodnog prava s ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću. Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka
internacionalizirana
područja
, npr. Slobodni grad Danzig. Danas takvih subjekata međunarodnog
prava nema.
Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o pravu! (iako se ta pravila često krše). S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima čovječanstvu (npr. u samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti. Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna. Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskog ponašanja i gdje je neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili ograniče. Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država.
2
Ipak, u slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolektivnom nepriznavanju protupravnog stanja, u osudi protupravnog ponašanja putem rezlolucija Opće skupštine UN-a i političkih tijela drugih međunarodnih organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji, ili isključenju te države iz jedne ili više organizacija. U najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII Povelje nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države kršiteljice koje obvezuju sve države članice.
2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA
U međunarodnom pravnom poretku ne postoji hijerarhija norimi pravnih akata kakvu poznaje svako unutarnje pravo država. Sva pravila tog prava nisu od istog značaja, niti imaju jednaku prostornu važnost.
I. S OBZIROM NA PROSTORNU VAŽNOST postoje pravila općeg i pravila partikularnog (posebnog) prava.
Pravila općeg međunarodnog prava
primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj
zajednici.
Pravila partikularnog međunarodnog prava
su sva ona čiji je domašaj
primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, i to uvijek uži od čitave međunarodne zajednice.
II. S OBZIROM NA DOMAŠAJ VAŽNOSTI pojedinih pravila međunarodnog prava, razlikujemo imperativna ili apsolutno obvezujuća (jus cogens) i dispozitivna pravila (jus dispositivum).
Jus cogens
su takva pravila od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje u
posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. Sva su ona pravila općeg
4
međunarodnog prava. Bilo koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s imperativnim pravilom ništavo je. U jus cogens prema odredbama Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. spadaju pravila koja zabranjuju zločin genocida i nepoštivanje drugih ljudskih prava kršenje kojih su po međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi.
Jus dispositivum
su mnoga pravila općeg i bez izuzetaka sva pravila
partikularnog međunarodnog prava. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati. I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim međusobnim odnosima. Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi.
III. S OBZIROM NA OBLIK (FORMU) u kojem se očituju, djele se na pravila u pisanom obliku i na pravila koja se očituju u nekom drugom najčešće usmenom obliku.
Pravila koja nisu u pisanom obliku
mogu biti običajna pravila, mada se najčešće
i ona potrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Opće skupštine UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku ali se o njima najčešće sastavlja pisani dokument. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu državu, moguće je očitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog državnog dužnosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl.
5
prema dualističkom shvaćanju međunarodni organ voditi računa o njezinim međunarodnim obvezama, a ne o njezinim unutarnjim propisima.
Prema
monističkom
shvaćanju međunarodno i unutanje pravo su dijelovi
jedinstvenog pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava neke države i međunarodnog prava. Propisi međunarodnog prava utječu na propise unutarnjeg, i obratno. Međutim, pristaše tog gledišta, oštro se sukobljavaju o pitanju da li se međunarodno pravo temelji na unutarnjem (primat unutarnjeg prava) ili obratno (primat međunarodnog prava). Pristaše primata unutarnjeg prava svode međunarodno pravo na vanjsko državno pravo. Njihovi argumenti su:
- nepostojanje naddržavne vlasti, te stoga svaka država slobodno odlučuje
o tome koje su njezine međunarodno obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja;
- nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje
leži u njezinu ustavu, dakle unutarnjem pravu.
Ekstremni pristaše tog učenja, kakve se danas gotovo ne može naći, priznavali su svojoj državi pravo da se, kada to nađe potrebnim, jednostrano razriješi svojih prije preuzetih međunarodnih obveza. Obvezujuća osnova svakog sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt servanda koje pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnog poretka, međunarodnog ili unutarnjeg. Pristaše primata međunarodnog prava dolaze do zajedničkog zaključka da obveze države po međunarodnom pravu imaju prvenstveno na njezinim unutranjim propisima, pa čak i u odnosu na njezin ustav. Oni zastupaju stav da se niti jedna država ne može jednostrano razriješiti svojih međunarodnih obveza prostom izmjenom svojih zakona.
