POJAM MEDJUNARODNOG PRAVA

Naziv   je   izveden   iz   latinskog   izraza   ius   gentium   koji   je   oznacavao   deo   rimskog   pravnog 
sistema koji se odnosio kako na strance tako in a Rimljane, za razliku od ius civile koji je bio 
pristupacan samo rimskim gradjanima. Na osnovu tog izraza nastali su odgovarajuci prevodi 
(na   engleskom   Law   of   nations).   U   XIX   veku   izraz   Law   of   nations   zamenjen   je   izrazom 
International law od strane Bentama.

Medjunarodno javno pravo regulise odnose svojih subjekata putem pravnih pravila.

Subjekti su u medjunarodnom pravu nosioci prava i duznosti u medjunarodnim odnosima. 
Klasicno   je   shvatanje   da   samo   drzave   imaju   svojstva   medjunarodno   pravnog   subjekta. 
Suprotno shvatanje je da su samo pojedinci nosioci prava. Danas se smatra da su u prvom  
redu drzave, a zatim medjunarodne organizacije, i sve vise pojedinci subjekti medjunarodnog 
prava.

Interesi su predmet odnosa subjekata MP. Interes drzave se ispoljava u drzanju ili koriscenju 
nekog   dobra,   ili   u   njenoj   spoljasnjoj   i   unutrasnjoj   aktivnosti.   Nesaglasni   interesi   izazivaju 
medjunarodni spor koji moze prouzrokovati sukob. Medjunarodna zajednica moze postaviti 
pitanje zajednickog interesa. Sukob interesa je resen ako jedan interes preovlada nad drugim. 
Postoje 2 vrste osnova za isticanje zahteva za realizacijom interesa nekog subjekta. To su 
pravni i politicki osnov. Pravne prirode je ukoliko je isticanje zahteva povezano sa saglasnoscu 
ili   nesaglasnoscu   interesa   sa   vazecim   medjunarodnim   pravilom,   svako   drugo   isticanje   je 
politicke prirode.

Danas je sve manje teoreticara koji osporavaju MP pravna svojstva. Sofisti su isticali pravo 
jacega i osporavali MP kao i Makijaveli i Spinoza koji pravo izjednacuju sa grubom silom. Neki 
teoreticari   su   osporavali   MP   usled   odsustva   medjunarodne   organizacije   koja   bi   mogla   da 
osigura efikasno izvrsenje sankcija.Danas preovladava misljenje da je MP pravna disciplina 
kao i svaka druga pravna grana. Sve je vise pristalica koje smatraju da Generalna skupstina  
OUN postaje jedina vrsta medjunarodnog zakonodavca putem sistema konvencija otvorenih za 
pristupanje drzavama. Sankcije se postizu putem mera reciprociteta i opozivom diplomatskih 
predstavnika.

KARAKTERISTIKE MEDJUNARODNOG PRAVA

MP   u   odnosu   na   unutrasnje   ima   svojih   specificnosti   cije   uzroke   treba   traziti   u   posebnim 
drustveno istorijskim uslovima nastanka i razvoja ovih dveju grana prava. 

Unutrasnje pravo postavljeno je vertikalno i pociva na hijerarhiji vlasti. Pojedinac je duzan da 
se   povinuje   pravu,   a   u   njegovom   stvaranju   ucestvuje   preko   institucije   ili   politickih   partija 
kojima   pripada.   Medjunarodni   poredak   postavljen   je   horizontalno   i   u   njegovom   stvaranju 
ucestvuje   preko   180   drzava   i   brojne   medjunarodne   organizacije.   MP   sluzi   kao   sredstvo 
koordinacije i kontrole odredjenih drustvenih odnosa i procesa u medjunarodnoj zajednici, ono 
u sebi nosi elemente kompromisa izmedju razlicitih drzava.

Bit medjunarodne zajednice tvore reciprocni odnosi drzava kao njenih osnovnih subjekata. 
Reciprocitet   unosi   ravnotezu   medju   subjektima   medjunarodnog   poretka,   on   u   sebi   sadrzi 
proporciju.

MP   ima   svoju   specificnu   pravnu   tehniku,   razlicitu   od   tehnike   unutrasnjeg   prava,   kako   u 
pogledu donosenja pravnih pravila tako i u njihovom obezbedjivanju. U MP ne postoji vrhovni 
zakonodavac.  Pravna  pravila  su   nastajala putem  obicaja  i ugovora,  precutnom  ili  izricitom 
saglasnoscu volja drzava. Danas se pravna pravila sve vise donose multilateralnim akcijama, 
razvija   se   centralizovan   proces   nastanka   pravnih   pravila   putem   kodifikacije   i   kroz   system 
medjunarodnih organizacija.

1

PRAVNA NACELA MIROLJUBIVE KOEGZISTENCIJE I NJIHOVA KODIFIKACIJA

Kodifikacija   nacela   miroljubive   koegzistencije   pokrenuta   je   u   OUN   pocetkom   sezdesetih 
godina.   Generalna   skupstina   je   na   svom   XV   zasedanju   donela   rezoluciju   1505   o   daljoj 
kodifikaciji   i   progresivnom   razvoju   MP.   Poslo   se   od   cinjenice   da   situacija   u   svetu   zahteva 
povecanu ulogu MP, te se pristupilo utvrdjivanju stanja MP radi utvrdjivanja programa rada 
Komisije za MP, sa ciljem da se unaprede prijateljski odnosi i pojaca medjusobna saradnja 
drzava.

Na XVI zasedanju nacela miroljubive koegzistencije su bile ukljucene u dnevni red, i odluceno 
je da se pristupi proucavanju nacela MP o prijateljski odnosima i saradnji medju drzavama u 
skladu   sa   Poveljom   OUN,   radi   njihovog   progresivnog   razvoja   i   kodifikacije.   Generalna 
skupstina 1966. osniva Specijalni komitet sa zadatkom da priremi nacrt Deklaracije o nacelima 
MP o prijateljskim odnosima i saradnji izmedju drzava. 

Deklaracija je usvojena 1970. i sadrzi sledeca nacela: zabrana upotrebe sile, mirno resavanje 
sporova,   nemesanje   u   unutrasnje   stvari   drzave,   saradnja   drzava   u   skladu   sa 
Poveljom,ravnopravnost i samoopredeljenje naroda, jednakost drzava, i ispunjavanje obaveza 
u skladu sa Poveljom.

PRIRODNOPRAVNA SKOLA U MEDJUNARODNOM JAVNOM PRAVU

Ideju prirodnog prava srecemo jos u delima starih grckih i rimskih filozofa, kao i kod katolickih  
mislilaca.   Po   Sofistima,   prirodno   pravo   regulise   odnose   medju   ljudima   a   zasnovano   je   na 
zdravom razumu, koje je Providjenje usadilo u coveka. 

Prirodno pravo nije pravilo razliku izmedju javnog i privatnog prava, vec je zastupalo ideju 
zajednice   ljudskog   roda.   Tek   u   XVI   veku   Franciscuo   Suàrez   istice   da   je   svaka   drzava 
samostalna jednika, istovremeni clan svetske zajednice.

Hugo Grocius je glavni predstavnik prirodno pravne skole u medjunarodnom pravu. Smatra da 
drzave   kao   i   pojedinci   ne   mogu   ziveti   izolovano.   Prirodno   pravo   proizilazi   iz   drustvenosti. 
Priroda tezi svom ocuvanju i to je ujedno i prvi prirodni zakon, koji nam namece obavezu da 
ne cinimo bilo sta sto bi bilo u suprotnosti ne samo sa svojim sopstvenim interesima vec i sa 
interesima drugih. Zajednica se stalno razvija a prirodno pravo je vecno i nepromenljivo, te 
ono treba biti upotpunjeno pozitivnim pravom. Pravila prirodnog prava bi sluzila za ocenu 
pozitivnih akata, tj. da li su oni saglasni sa smislom prirode ili ne. Grocius konstatuje da 
pravila MP ne poseduju sankcije , ali dodaje da pravo i bez sankcija nije bez efekta, ono se 
izvrsava iz straha da se nepravna ne vrati nepravdom.

Shvatanja Grociusa inspirisala su citav niz pravnika- kod nas Jovan Sterija Popovic. Po njemu 
postoji   prapravo   a   to   je   samostalnost   koje   se   sastoji   u   pravu   na   sopstvenu   teritoriju, 
nezavisnost,   sopstveno   ime,   sopstveni   ustav,   i   sopstvenu   vladu.   Drugo   osnovno   pravo   je 
pravo celosti iz kojeg sledi da je narod sam sebi cilj. Prava naroda Sterija deli na korena i 
nabavljena, u zavisnosti od toga da li narodu pripadaju po prirodi stvari ili po ugovoru.

POZITIVNOPRAVNA SKOLA U MEDJUNARODNOM JAVNOM PRAVU

Pravni pozitivisti smatraju da je volja drzava osnov MP, jer je celokupno pravo deo drzavne 
volje. U tom pravcu su se izgradile dve varijante: prva je da se MP pravo zasniva na izolovanoj 
volji drzave, a druga, da je zajednicka volja drzave osnov MP.

Najizrazitiji predstavnik prve varijante je Georg Jelinek koji smatra da pozitivno pravo stvara 
jedino drzava na osnovu svojih zapovesti koje imaju pravni karakter. Drzavi ne moze niko 
uskratiti ni jedan atribut vlasti, izuzev ako ona to nece sama da ucini. Danas se u MP ovakvo  
shvatanje smatra pogresnim jer volja jedne drzave ne stvara medjunarodno pravo.

U drugu varijantu dolazi Tripelova teorija. U toj je teoriji centralna tacka razlikovanje dve vrste 
ugovora. Ima ugovora koji su rezultat volja stranaka ciji su interesi suprotni, ali su u formi 

2

background image

PODELA MEDJUNARODNOG JAVNOG PRAVA

Medjunarodno   javno   i   medjunarodno   privatno   pravo

.   MPP   je   za   razliku   od   MJP   deo 

unutrasnjeg prava, ono regulise gradjansko pravne odnose kod kojih se pojavljuje element 
inostranosti. Subjekti MPP su pravna i fizicka lica, a izvori su pretezno nacionalnog karaktera, 
dok je za donosenje sankcija zaduzen nacionalni sud.

Opste i posebno medjunarodno pravo

. OMP sadrzavalo bi opsta pravna pravila od vaznosti 

za celokupnu medjunarodnu zajednicu, dok se PMP odnosi na izvestan broj drzava (najcesce 
geografski povezanih).

Medjunarodno pravo u doba rata i u doba mira

. Takva se podela danas izbegava jer je po 

Povelji OUN rat zabranjen.

Posebne grane medjunarodnog prava

.Sve veci razvoj medjunarodnog saobracaja nalaze 

potrebu sirenja pravila medjunarodnog prava, a samim tim dolazi i do sve izrazitijeg stvaranja 
posebnih   grana   MP   ka   osto   su :   medjunarodno   saobracajno   pravo,   medjunarodno   krivicno 
pravo, medjunarodno pomorsko pravo, medjunarodno atomsko pravo itd.

POJAM I KLASIFIKACIJA IZVORA MEDJUNARODNOG PRAVA

Pod izvorima u MP treba razumeti cinioce koji stvaraju pravna pravila i oblike kroz kore se ta 
pravila izrazavaju. Razlikuju se materijalni i formalin izvori.

Izvori u materijalnom smislu nalaze se u drustvenim cinjenicama iz kojih nastaju odredjeni 
pravni oblici. U teoriji MP ne postoji opsta saglasnost o tome sta cini izvore u materijalnom 
smislu.   Shvatanja   se   mogu   podeliti   u   dve   grupe   ciji   se   koreni   nalaze   u   prirodnopravnom 
ucenju i skoli pozitivizma. Prva grupa pisaca izjadnacava pravo sa moralom, dok druga smatra  
da je drzava ta koja treba da stvori pravo na osnovu svoje volje. Danas je najzastupljenije 
misljenje   da   materijalne   izvore   medjunarodnog   prava   treba   traziti   u   opstem   interesu 
medjunarodne zajednice.

Formalni izvori predstavljaju samo izraz uzroka koji stvaraju medjunarodno pravna pravila. 
Formalni izvori se dele na glavne (medjunarodni ugovori, obicaji, i opste pravna nacela) i 
pomocne (Sudske odluke i doktrina). Izmedju glavnih izvora ne postoji hijerarhijski odnos. 
Izuzetak su opsta pravna nacela koja dolaze po redu primene iza ugovora i obicaja. Moguci 
sukob izmedju ugovora i obicaja sud razresava na osnovu lex posterior 

derogat legi priori

 i 

lex 

specialis derogat legi generali

. U red izvora moze se navesti i pravicnost (sud moze da sudi po 

pravicnosti ukoliko se na to saglase strane u sporu), jednostrani pravni akti drzava, kao i 
odluke medjunarodnih organizacija.

MEDJUNARODNI UGOVORI KAO IZVOR MEDJUNARODNOG PRAVA

MU   je   pravni   akt   kojim   strane   ugovornice   saglasnoscu   volja   regulisu   svoje   interese   sa 
namerom da proizvedu posledice predvidjene pravilima MP.  Ugovori se istovremeno javljaju 
kao   instrumenti   za   stvaranje   normi   medjunarodnog   prava.   Statum   Medjunarodnog   suda 
pravde ugovore ogranicava na pravila koje su strane u sporu izricito priznale. Sporazum mora 
biti   potpisan   izmedju   drzava,   drzava   i   medj.   organizacija   ili   izmedju   medj.   organizacija. 
Sustinski preduslov za njegovo postojanje je subjektivitet drzava i medj. organizacija.  Drugi 
uslov, kako bi ugovor bio podvrgnut pravilima MP, je da njegovu sadrzinu i pitanja cine odnosi  
koje obicno regulise MP.

Neki elementi ugovora ne uticu na medjunarodni karakter sporazuma. To su naziv ugovora, 
njegova forma, i zatim postupak donosenja. U medjunarodnoj praksi su pored naziva “ugovor” 
u upotrebi i sledeci nazivi: konvencija, sporazum, pakt, povelja itd. Kao najpogodnija forma za 
sklapanje ugovora je pismena forma. Zakljucivanje ugovora se moze vrsiti na dva nacina. Prvi 
je slozen sa vise faza (pregovori, usvajanje, autentifikacija, izrazavanje pristanka) i tada se 
ugovor   pojavljuje   kao   jedinstven   instrument.   Drugi   je   nacin   jednostavniji   i   svodi   se   na 
razmenu dva ili vise medjusobno povezanih instrumenata (nota, pisama, i sl.)

4

Medjunarodni   ugovori   se   razlikuju   po   broju   strana   ugovornica   (dvostrani   i   visestrani), 
predmetu  (politicki,  ekonomski,  tehnicki),  mogucnosti  pristupanja (otvoreni  i zatvoreni),  ili 
geografskom dejstvu (generalni i regionalni).

Sa stanovista formalnih izvora od znacaja je podela medjunarodnih ugovora prema njihovoj 
funkciji   na   legislativne   i   kontraktualne.   Legislativni   ugovori   imaju   za   cilj   da   na   opsti   i 
jedoobrazni nacin i za duzi vremenski period regulisu medjunarodne odnose (Haske konvencije 
iz   1899.   i   1907,   Zenevske   konvencije   in   1949).   Kontraktualni   ugovori   regulisu   konkretan 
medjunarodni odnos i ogranicenog su vremenskog trajanja (npr. sporazumi o obelezavanju 
granice). Kontraktualni ugovori ne stvaraju nova, vec samo primenjuju postojeca pravila na 
jedan odredjen slucaj i najcesce se ticu odnosa izmedju dva ili manjeg broja subjekata.

Prednost ugovora kao izvora medjunarodnog prava je u tome sto stvara precizna pravila.

OBICAJNA PRAVNA PRAVILA KAO IZVOR MEDJUNARODNOG PRAVA

Obicaji su dugo vremena bili najvazniji nacin stvaranja pravila medjunarodnog prava. Od XIX 
veka medjunarodni ugovori preuzimaju primat, ali obicaj nije izgubio svaki zancaj kao izvor 
medjunarodnog prava.

Medjunarodni obicaj je dokaz opste prakse koja je prihvacena kao pravo. Odatle se izvode dva 
elementa neophodna za nastanak pravila obicajnog medjunarodnog prava. Materijalni element 
cini praksa, a subjektivni element obicajnog pravila prihvatanje prakse kao prava. Praksa se 
sastoji u ponavljanom vrsenju akata od strane subjekata medjunarodnog prava.  Ponavljano 
vrsenje se obicno izrazava cinjenjem, mada nije iskljuceno da obicaj nastane i uzdrzavanjem 
od cinjenja.

Kao okvir u kome se javlja obicaj praksa mora da zadovolji odredjene uslove. Sa vremenskog 
stanovista potrebno je da praksa bude ucestala, stalna, trajna, i neprekidna. Za nastanak 
obicaja potreban je veci broj presedana, mada se danas sve vise govori o instant obicajima 
(na osnovu samo jednog presedana)- lansiranjem prvog satelita u svemir stvoreno je obicajno 
pravilo o slobodi kosmosa. Za nastanak obicaja trazi se da praksa bude jednoobrazna. U istim 
ili slicnim situacijama subjekti MP moraju se ponasati na istovetan nacin.

Pored opstih postoje i posebni (regionalni) i pojedinacni (u okviru dve drzave) obicaji.

Prestanak prakse dovodi do potpunog iscezavanja medjunarodnog obicaja. Vaznost obicaja 
moze prestati in a druge nacine. Najcesce stvaranjem novog obicajnog pravila, dotrajaloscu, ili 
zakljucenjem kodifikacionog ugovora koji drugacije regulise istu materiju.

Obicaji kao izvor MP imaju neke prednosti u odnosu na ugovore. Dugovecniji su od ugovora, 
ali se mogu menjati sa razvojem prakse. Zbog samog nacina nastanka vise su okrenuti praksi i 
stvarnim   medjunarodnim   odnosima.   Sve   ove   prednosti   znacajno   umanjuju   nepreciznost   i 
problemi oko dokazivanja obicaja. Oni se pojavljuju u nepisanom obliku. Da bi se dokazalo 
postojanje obicaja najcesce se koriste pomocni izvori kao sto su sudska praksa i doktrina, al ii 
neki akti.

OPSTA   PRAVNA   NACELA   PRIZNATA   OD   STRANE   PROSVECENIH   NARODA   KAO   IZVOR 
MEDJUNARODNOG PRAVA

Opsta pravna nacela razlicito se shvataju i tumace. U teoriji i praksi postoje mnoga sporna 
pitanja u vezi sa ovim izvorom. Polazni osnov jedne grupe pisaca je negacija opstih pravnih  
nacela kao zasebnog izvora uopste ili barem MP kakvo je danas na snazi. Opsta pravna nacela 
su za neke prelazna etapa u procesu stvaranja medjunarodnog obicaja , drugi ih izjednacavaju 
sa pomocnim sredstvima u dokazivanju postojanja obicajnog prava, dok treci u njima vide 
ovlascenje za sud da spor resi po pravdi i pravicnosti. Druga grupa autora opstim pravnim 
nacelima priznaje svojstvo, treceg, samostalnog izvora medjunarodnog prava.

5

background image

Priznanje

 je jednostrana izjava kojom se potvrdjuje postojanje izvesnih cinjenica, pristaje na 

novonastalo   stanje,   ili   usvaja   zahtev   nekog   medjunarodnog   subjekta.   Poseban   znacaj   ima 
priznanje nove drzave. Priznanje se moze uciniti izricito uspostavljanjem dipolomatskih odnosa 
sa novom drzavom, ili precutno. Moze se dati individualno i kolektivno.

Protest

  je JPA kojim se izrazava neslaganje sa odredjenim cinjenicama ili osporava pravna 

valjanost nastalog stanja ili istaknutog zahteva nekog medjunarodnog subjekta. U MP protest 
ima zastitnu funkciju. To je pravno sredstvo kojim se cuvaju i stite prava i interesi subjekata  
MP. Cilj protesta moze da bude sprecavanje stvaranja novog pravila obicajnog prava. Protest 
je potreban kada se cutanje subjekta moze protumaciti kao njegovo odobravanje. Saopstava 
se pismeno, ili usmeno.

Odricanje

  je jednostrana izjava volje kojom se subjekat MP lisava nekog prava ili pravno 

zasticenog   interesa.   Tako   se   Jugoslavija   1947.   odrekla   reparacije   u   iznosu   od   25   miliona 
dolara, koliko je Bugarska dugovala na osnovu mirovnog ugovora.

Obecanje

  se   ranije   smatralo   sastavnim   delom   priznanja.   Zahvaljujuci   presudama 

Medjunarodnog suda pravde u slucaju nuklearnih proba ono se danas smatra kao samostalan i 
poseban JPA. Obecanje je jednostrana izjava volje kojom se subjekat MP obavezuje u korist 
drugog subjekta, grupe subjekata, ili prema medjunarodnoj zajednici. Obecanje se moze dati 
pismeno ili usmeno, a njegova obaveznost se temelji na nacelu savesnosti (bona fides).

Odluke medjunarodnih organizacija (MO) su posebna vrsta JPA. Iako u njihovom donosenju 
ucestvuju drzave clanice okupljene u organima organizacije, to nisu visestrani pravni akti, jer 
u njima do izrazaja dolazi volja same organizacije a ne njenih drzava clanica. MO donose 
brojne i raznovrsne odluke: unutrasnje i spoljasnje odluke, meritorne (o sustinskim pitanjima) 
i proceduralne (pitanja postupka), opste i pojedinacne (da li na opsti i trajan nacin regulisu 
odnose,  ili se  ticu  jednog  konkretnog  slucaja).  Najznacajnija  podela je  na akte koji  imaju 
obaveznu snagu za onoga na koga se odnose (obavezne odluke), i akte koji takvu snagu 
nemaju (preporuke). Obavezne odluke predstavljaju jos uvek izuzetak (npr. Evropska Unija).

KODIFIKACIJA MEDJUNARODNOG PRAVA

Kodifikacija MP je prikupljanje, sredjivanje, i sistematizacija pravnih pravila u jednu celinu 
cime se omogucava regulisanje opsteg interesa u medjunarodnoj zajednici. Ona se u prvom 
redu odnosi na obicajna pravna pravila i podrazumeva njihovo pretvaranje u ugovorno pravo. 
Pravila koja se kodifikuju moraju biti sadrzana u pojedinim medjunarodnim ugovorima, opstim 
pravnim nacelima, JPA, i odlukama medjunarodnih organizacija. Tako kodifikacija u krajnjoj 
liniji   predstavlja   pretvaranje   svakog   od   formalnih   izvora   u   medjunarodni   ugovor.   Treba 
razlikovati  

cistu   kodifikaciju

  (kodifikuje   se   postojece   MP)   koja   obavezuje   sve   subjekte 

nezavisno od toga da li su strane ugovora kojim je izvresena kodifikacija, i 

legislaciju

 u kome 

se ugovor tek stvara, ima konstitutivni znacaj i vezuje samo strane koje su ga prihvatile.

Potreba za kodifikacijom izrazenija je u medjunarodnom nego unutrasnjem pravu. Kodifikacija 
pruza vecu pravnu sigurnost, doprinosi razvoju MP, i prosirenju podrucja njegove primene. 
Pored toga kodifikovana pravila olaksavaju rad medjunarodnih sudova i arbitraza, Slabe strane 
su   staticnost,   mogucnost   pravnih   praznina,   i   stvaranje   pravnih   pravila   koja   koce   razvoj 
prakse. 

Po obimu kodifikacija moze biti opsta i delimicna. Do sada nije sprovedena kodifikacija citavog 
MP, vec  samo onih  delova koji su sasreli da se kodifikuju. Najznacajnija je podela prema 
subjektima   koji   vrse   kodifikaciju.   Postoji   doktrinarna   kodifikacija   (od   strane   naucnika)   i 
sluzbena kodifikacija (od stane drzave ili veceg broja drzava)

Ideja o kodifikaciji MP potice od filozofa i politickih i pravnih pisaca. Bentam je 1789. objavio 
svoj plan medjunarodnog kodeksa koji sadrzi ne samo postojece pravo, vec i nova pravila 
zamisljena   kao   sredstvo   da   se   uspostavi   mir   izmedju   svih   naroda   i   da   se   zauvek   otkloni 
opasnost od ratova. Pocetkom XX veka na kodifikaciji su radile profesionalne MO. Poseban 
znacaj imaju Institut za medjunarodno pravo u Gentu i Udruzenje za medjunarodno pravo u 

7

Želiš da pročitaš svih 61 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti