MEĐUNARODNO

KOMUNICIRANJE U

INFORMATIVNOM DRUŠTVU

SAŽETO

Prenošenje  informacija  između  vrlo  udaljenih  subjekata  i  regiona  naše  planete  spada  u
događaje koji sada ne pobuđuju nikakvu pažnju. Čovjek ovog doba, dakle nije vise uopšte
fasciniran svojim  komunikacionim  dometima. Navikao  se da prima  informacije  koje  su, uz
pomoć  interneta  koji  podrazumijeva  i  upotrebu  cjelokupne  infrastrukture  starijih
komunikacionih kanala( telefon, kablovski sistem, telekomunikacioni sateliti), prispjele iz svi
kutaka  planete;  on  zna  da  može  da  razgovara  sa  hiljadama  kilometara  udaljenim
sagovornikom; iole značajniji događaji , koji pobudi svjetsku ili pak ličnu pažnju, očekuje da
vidi  u  slici  i  rijeci,  na  nekom  od  „globalnih  ekrana“  ili  u  svojim  novinama.  Na  taj  način
savremeni  čovjek  sve  vise  osjeća,  mada  manje  poima,  da  dijeli  zajedničku  sudbinu
čovječanstva u planete Zemlje.

Komuniciranje čovjeka je : „ mehanizam pomoću koga postoje i razvijaju se ljudski odnosi,
svi simboli uma, zajedno sa sredstvima za njihovo prenošenje kroz prostor i očuvanje u
vremenu.“

Mogućem komunikatoru bili su na raspolaganju skučena komunikativna sredstva i teritorija
na kojoj se živjelo, i pojmovni svijet. Međutim svako nadilaženje tih (za)datih granica, svaka
zelja da „mi“ konačno upoznamo „druge“ sirila je i komuniciranje kao nužni sačinilac bilo
kakve interakcije. „Istorija civilizacije obilježena je progresivnim uvećanjem opsega opštenja.

Objektivni uslovi za protok informacija na velikim prostranstvima nisu bili povoljni, pod tim
ne mislimo samo na primitivnost sredstava kojima bi se to moglo učiniti. Smetnju su
predstavljale i civilizacijske okolnosti. Mnoga tadašnja društva, i prvi oblici njihove
državnosti, pokazivali su osim fizičke odvojenosti i vrlo veliku sklonost prema autarhičnom
načinu življenja. To su po pravilu bila

„zatvorena društva“

kao sto je Poper dokazivao na

primjeru kolijevke demokratije - Atine. Postoje opravdane pretpostavke da su Kinezi bili
sposobni da prije drugih otkriju Ameriku, ali naredba njihovih careva bila je da Džunke ne
isplove na otvoreno more. Staviše,, da bi se spriječili upadi bilo kakvih „stranaca“ u carstvo,
podignuto je jedno od najvećih svjetskih čuda-

Kineski zid.

Tvorevine ljudskog uma prenošene su na velike udaljenosti i do mnoštva ljudi migracijama
naroda koje su bile pokrenute iz različitih razloga kao sto su : ratovi, religiozni pogromi,
epidemije neizlečivih bolesti i traganje za ranom, vodom itd. U ovom slučaju, komuniciranje
je tvorevina duha i kulture bilo je najsporije ali je ono, s druge strane, ostavilo najdugovječnije
posljedice.

Međunarodna zajednica

podrazumijeva postojanje:

Određenog stepena i intenziteta međunarodnog opštenja

Određenog dostignutog nivoa i oblika u međunarodnoj političkoj organizaciji
međunarodnih odnosa

Određenih opštih i zajedničkih interesa prvenstveno država pa i svijeta kao cjeline u
međunarodnim odnosima

Za slanje i prikupljanje informacija sa cijele planete koristili su se parobrod, žičani telegraf
(1848), podmorski kablovi za povezivanje telegrafa i telefona između Amerike i

Vremenska dimenzija međunarodnog komuniciranja ispituje se zbog određivanja brzine
kojom su ideje, kulturna dobra, simboli i informacije dospijevali do primalaca. Na nju gledamo
kao na varijablu zavisnu od tehnološke potke u osnovi tog procesa. Računanje vremena se u
ljudskoj praksi različito obavlja pa možemo govoriti o: prirodnom, društvenom i psihološkom
odmjeravanju vremena.

Historijski različiti tipovi civilizacija sebi su stvarali primjerene načine za mjerenje vremena,
tako su u preteči Indije vrijeme prestavljali ciklusima Juga i Kalijuga; Egipćani su kao i Maje
imali svoje kalendare dok seoske populacije nisu razvijale precizne jedinice za vrijeme, već su
vrijeme određivali nepreciznim komadima koji su im potrebni za obavljanje nekog posla. U
skladu sa mogućnostima digitalnih tehnologija sve manje ljudi se obazire na vremenska
ograničenja, jer virtuelno komuniciranje može da e osim sa bilo kojeg mjesta pokrene i u bilo
koje vrijeme

Komuniciranje uopšte, u bilo kom obliku ne dovodi ni automatski ni brzo do značajnih
promjena u ponašanju čovjeka i njegove zajednice. To istovremeno znaci da se promjene ipak
mogu izazvati, ali u kontekstu koji obezbjeđuje povoljne okolnosti u kojima je komunikaciona
interakcija samo jedna od djelujućih varijabli. Zbog dva prethodna ograničenja, jasno je da je
teško izolovati i zamjeriti uticaj samo jedne determinante, to jest komuniciranja.

Od faktora koji u sprezi sa međunarodnim komuniciranje mogu da izazovu značajne
posljedice, na prvo mjesto stavljamo istorijski preovladujući način materijalne reprodukcije
života, tj proizvodnje. Moderna, industrijska proizvodnja oslanjala se na dva predominantna
načina stvaranja i otuđivanja viska vrijednosti- na

kapitalistički

i na državni najamni odnos

(

državni socijalizam

) za strategiju kapitalizma postojali su bolji preduslovi uspostavljeni u

njegovoj imperijalističkoj fazi potpomognutoj državnim i vojnim intervencionizmom. Nakon
dekolonizacije dominacija kapitalizma temeljila se na drugim sucionicima kao sto su
multinacionalne kompanije, kontrola finansijskog kapitala i tehnološka supremacija. Zbog
toga se umjesto „globalnog sela“ stvorila nešto drugo sto je Hamelnik nazvao „korporativno
selo“, to jest svijet obujmljen pipcima transnacionalnih kompanija koje mu diktiraju razvoj.

Prvu,

„globalno selo“,

ekstremno optimističku

(hipo)tezu o efektima međunarodnog

komuniciranja,  zastupa  značajan  broj  teoretičara  i  istraživača.  Suštinu  njihovog  stava
vjerovatno je najatraktivnije artikulisao Maršal Makluan, a popularnost njegovih radova  u
prošlom  vijeku  umnogome  je  doprinijela  prijemčivosti  te  koncepcije  do  dana  današnjeg.
Polazeći  od  šokantnih  promjena  u  prostornoj  i  vremenskoj  dimenziji  međunarodnog
komuniciranja, koje tehnocentristički hipotizira, Makluan piše: „ Nase današnje ubrzanje nije
neka  spora  eksplozija  usmjerena  od  centra  prema  marginama,  nego  trenutna  implozija  i
uzajamno miješanje prostora i funkcija.

Metafora  o  planeti  zemlji  kao  „svjetskom  selu“  upotrijebljena  je  kao  pokazatelj  sve  višeg
stepena  integracije  međunarodne  zajednice  i  uključenosti  svakog  konstitutivnog  dijela  i
pojedinca u  probleme  i  rješenja  u  cjelini.  Po  mišljenju  Makluana,  čovječanstvo  se  primiče
jednoj  verziji  organske  ljudske  zajednice  koja  bi  prevazišla  sve  do  sada  poznate  i  važeće
podjele.

„Optimističkim“ autorima moramo pridodati i sve one koji vjeruju da se savremeni ekonomski
i politički sistemi nacionalnih država doživjeti konvergenciju. Za takvu promjenu, smatraju,
biće presudna novi postindustrijski način proizvodnje u kom informacije postaju glavni
proizvodni resurs.

Ova škola mišljenja ne može se u cjelosti odbaciti iz mnoštva razloga. Iz nje se mogu izvuci
pouke korisne za sadašnjost i budućnost. Ne vrijedi prebjegavati izolaciji kao sredstvu odbrane
od neželjenih posljedica međunarodno/globalnog komuniciranja. Jer ni na području prenosa
poruka, niti na području transfera znanja i inovacija potpuno zatvaranje u nacionalne granice
se ne može izvesti. Tome mogu samo da streme „zatvorena“ društva koja teze očuvanju svog
monopola u informisanju iz unutrašnjih, socijalno-političkih razloga.

Kulturni imperijalizam

- je teorijski koncept na suprotnom kraju lepeze stavova o efektima

međunarodnog komuniciranja. Pokretačka parola pod kojom se okupljaju njegove pristalice
glasi  da  je  nužno  poštovati  i  održavati  nacionalni,  kulturni,  rasni,  jezički,  itd.  pluralizam  i
sprječavati njihovo izrabljivanje. Pouzdano se zna da su mu prethodili drugi koncepti i termini
kao  „kulturna  dominacija“  i  „kulturna  zavisnost“.  Većina  zastupnika  teze  o  kulturnom
imperijalizmu  opredjeljuje  se  za  jednostavno  objašnjenje  tvrdeći  da  se  civilizacije  širi  prvo
regionalno,  potom  kontinentalno,  sa  krajnjim,  globalnim  ishodom.  Ovaj  proces  je  dodatno
stimulisan djelovanjem aktera i sredstva međunarodnog komuniciranja.

„imperijalizam“ je termin kojim se prvobitno označavao rast i nasilno sirenje pojedinih država
–imperija-na račun okruženja. Dojc je pisao da je imperijalizam „težnja da se stvori imperija,
prostrano carstvo, kojim bi nacija koja ga je stvorila, odnosno vladar, neograničeno vladali.“
Označava proces uništenja konkurencije, likvidiranja izbora, sirenja na račun drugih i
stvaranja monopola

Kulturni i bilo koji drugi imperijalizam shvata se kao sušta suprotnost kulturnom i ilo kojem
drugom pluralizmu. b

Odvijanje međunarodnih komunicirana možda jeste najvažniji, ali svakako nije jedini uzročnik
kulturnog  imperijalizma.  Jer  njegovi  proponenti  u  stimulatore  ubrajaju  i  robu,  tržište,
tehnologiju, ali i način života, potrebe, kulturu pa i sam jezik. Neki autori povodom kulturnog
imperijalizma  tvrde  da  je  to  usud  predominacije  tehnosa  nad  poezosom.  U  dubljem  sloju
misaone paradigme o kulturnom imperijalizmu, idući od najuočljivijih ka manje primjetnom,
krije se moderna tehnologija. Ona je sredstvo da se sto brze, masovnije, jeftinije dodje do roba
i usluga koje promovišu postmoderni način života i njegov halapljivi komzumerizam. Svi koji
ga  požele  moraju  da  obezbijede  tome  primjeren  tehnologije.  A  one  po  svom  ekonomsko-
formacijskom  porijeklu  su  kapitalističke,  a  po  antropološkom  i  kulturnom  određenju
primjerene vrijednostima zapadnog tipa civilizacija. U savremenim slovima, svi koji streme
dominantom  načinu  života  preuzimaju  njenu  primjerenu  tehnologiju,  ne  libeći  se  rizika  i
troškova  da  se  domognu.  Ona  stiže  u  gotovim  paketima,  preko  licenci,  multinacionalnih
preduzeća, međunarodne pomoći, dislociranja proizvodnje tamo gdje je ljudski rad jeftiniji.

Autentične vrijednosti svih kultura moraju da uđu u komunikaciju na svjetskom planu, da
izađu na svjetsko tržište bez konkurencije i da se na njemu izvagaju u novcu. Tako se i znanje

Borba za novi svjetski informacioni i komunikacioni poredak

nije imala za cilj ukidanje

već postojećih mehanizama, aktera, organizaciji i odnosa u međunarodnom komuniciranju.
Riječ je bila o naporu da se  mnogo brže razviju komunikacione sposobnosti u zemljama u
razvoju kako bi se izrazita zaostalost u tim aspektima prevazišla. Najveće prepreke na  tom
putu  bili    su  već  uspostavljeni  krupni  privatni  i  državni  monopoli.  Nesvrstane  i  zemlje  u
razvoju nisu imale iluziju da mogu, i da bi trebalo, da se samostalno  bore za novi svjetski
informativni poredak. Geneza borbe za novi svjetski informacioni poredak najbolje se može
pratiti kroz njegove prelomne tačke koje su činili samiti pokreta nesvrstanih zemlja.

Redni

broj

Naziv događaja

Godina

Mjesto

održavanja

Važnost

IV samit šefova

država i vlada

nesvrstanih

zemalja

1973.