I. DIO: UVOD U EKONOMIKU I ORGANIZACIJU VT

VANJSKA TRGOVINA I VANJSKOTRGOVINSKO POSLOVANJE

1.1. POJAM VANJSKE TRGOVINE I VANJSKOTRGOVINSKOG

POSLOVANJA

VANJSKA TRGOVINA

je gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i

usluga sa inozemstvom, tj. ukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara između
zemalja. To je ukupnost razmjene jedne zemlje s drugom.

U užem smislu

vanjska trgovina obuhvaća samo promet robe između gospodarskih

subjekata iz različitih zemalja, pa je predmet vanjskotrgovinske razmjene samo ona roba koja
prelazi državnu granicu, odnosno carinsku crtu jedne ili više zemalja.

U širem smislu

vanjska trgovina, uz međunarodnu robnu razmjenu, obuhvaća i

razmjena gospodarskih usluga, promet kapitala i ljudi (turizam) i prijenos vijesti (npr.
poštanski promet).

MEĐUNARODNA TRGOVINA

je ukupan opseg razmjene između zemalja cijelog

svijeta, odnosno ukupnost razmjene na globalnom tržištu.

VT se razvila usporedo s razvojem proizvodnih snaga pojedinih zemalja i porastom

životnog standarda – postala je društveno nužna neovisno o društvenom, političkom ili
gospodarskom uređenju država.

VT uključuje i obavljanje različitih usluga prema nalogu i za račun inozemnih

poslovnih partnera: skladišne usluge, bankarske, špediterske, transportne, turističke…

POSLOVI VT PROMETA

predstavljaju sveukupnost razmjene roba i usluga s

inozemstvom.

UNUTARNJA TRGOVINA

uvjetovala je razvoj društveno proizvodnih snaga u

okvirima pojedinih nacionalnih privreda. Time se povećala i međunarodna razmjena roba.
Njen nagli razvoj javlja se s kapitalističkim načinom proizvodnje, prelaskom na strojnu
proizvodnju praćenu standardizacijom, specijalizacijom i velikoserijskom proizvodnjom. Rast
MR ide usporedo s povećanjem opsega robne proizvodnje u svijetu. MR zemlje tvore
jedinstven svjetski gospodarski sustav (razmjena s inozemstvom se vrši na svjetskom tržištu).

Funkcija unutarnje i vanjske trgovine

je funkcija posrednika između proizvođača i

potrošača i to interpersonalno, interlokalno i intertemporalno. Pritom trgovina trostruko
posreduje:

Interpersonalno posredovanje

: posredovanje trgovine između fizičkih i pravnih

osoba u prometu, a sastoji se u nabavci robe od proizvođača i prodaji robe
potrošačima. Prodaja nije ograničena mjestom i vremenom pa je to ujedno i
interlokalno i intertemporalno posredovanje.

Interlokalno posredovanje

: međumjesno posredovanje proizašlo iz regionalnih

razlika u proizvodnji i potrošnji. Trgovina osigurava povezivanje i uravnoteženje

ponude i potražnje u različitim dijelovima zemlje. S ovog stajališta imamo UT i
VT.

Intertemporalno

posredovanje

: proizlazi iz vremenske neusklađenosti proizvodnje

i potrošnje. Da bi se to minimaliziralo roba se nabavlja u velikim količinama,
stvaraju se zalihe na skladištu i brine se o očuvanju njene upotrebne vrijednosti.
Uzroci nesklada:



proizvodnja je sezonskog karaktera a potrošnja kontinuirana (polj. pr.)



proizvodnja je kontinuirana a potrošnja je sezonskog karaktera (građ. mat.)

Ove funkcije trgovina obavlja istovremeno s nabavom, skladištenjem i prodajom robe.

U svim spomenutim posredovanjima trgovina se pojavljuje kao "produžena ruka"
proizvodnje, dakle, ne samo kao veza između proizvodnje i potražnje već i kao koristan
sudionik koji u određenom smislu nastavlja proizvodni proces.

Zadatak trgovine:

da posredovanjem u prometu organizira redovnu razmjenu između

proizvodnje i potrošnje tj. osigurati ponudu robe u asortimanu i količini koju tržište traži, u
vrijeme kada se traži te po cijeni i dr. uvjetima koje su kupci spremni prihvatiti.

Zajednička obilježja unutarnje i vanjske trgovine:

posrednička

funkcija

djelovanje ekonomskih zakona pri formiranju cijena

: cijene se formiraju na

tržištu slobodnim djelovanjem ponude i potražnje. Ne postoji potpuno slobodna
konkurencija jer na cijenu utječe državni intervencionizam, monetarna politika…
Neki interesi u održavanju cijena su isti u UT i VT zbog razvoja nacionalne
privrede i društveno - političkih razloga.

tehnika trgovanja

: odnosi se na uobičajene oblike sklapanja kupoprodajnih

odnosa, obavljanja poslovnih transakcija, vođenja trgovinskih pregovora i
poslovnog pismenog komuniciranja. Ipak u međunarodnoj trgovini postoje
složeniji i veći rizici, što zahtijeva i posebne mjere za osiguranje od takvih rizika.

slični organizacijski

oblici tržišta

: susreću se u institucijama sajmova, aukcija,

robnih burzi i dr. Za sve te organizacijske oblike tržišta zajedničko je ostvarivanje
susreta ponude i potražnje s istim konačnim ciljem: ponuditi i prodati ono što
tržište zahtijeva i što su potrošači voljni kupiti i platiti.

Glavne značajke VT:

1. različiti VT i monetarni sustavi
2. ekonomsko – politička ograničenja (kontrola VT razmjene, carinski režimi,

uvođenje kontingenata i sl.) čime svaka zemlja regulira ukupni promet roba i
usluga sa inozemstvom i štiti interese vlastitog gospodarstva

3. različiti devizni sustavi
4. međunarodne konvencije, običaji i praksa
5. složene tehnike plaćanja osiguranja, plaćanja i naplate ugovorenih poslova
6. posebni sustav nadzora nad kretanjima roba i usluga u MR
7. posebna dokumentacija, način izračunavanja cijena, posebni troškovi i procedure

(domaća cijena robe se mora preoblikovati u cijenu na svjetskom tržištu)

8. veći poslovni rizici
9. dobra poslovna informiranost – uspostavljanje trajnih poslovnih veza

1.2. ULOGA I ZNAČENJE VANJSKE TRGOVINE U GOSPODARSKOM

ŽIVOTU ZEMLJE

Uloga i značenje vanjske trgovine u gospodarskom životu zemlje

ogleda se u

1. opskrbi gospodarstva zemlje proizvodima koje ne može proizvoditi ili je

proizvodnja nedovoljna za zadovoljavanje domaće potrošnje;

2. doprinosu svjetskoj podjeli rada i smanjenju proizvodnih troškova;
3. omogućavanju konkurencije između kupaca i proizvođača, sprečavajući stvaranje

monopola i prenagle promjene cijena;

4. olakšavanju izvoza kapitala.

Glavni zadatak VT

je kupovati (uvoziti) po najpovoljnijim uvjetima robe koje nema

ili ima u nedovoljnim količinama na domaćem tržištu i prodavati (izvoziti) po najpovoljnijim
uvjetima domaću robu i usluge na inozemno tržište.

Uloge i značenja VT:

1. doprinos opskrbljenosti domaćeg tržišta potrebnim količinama i asortimanom robe

(uvoz)

2. izjednačavanje troškova proizvodnje domaće robe s troškovima proizvodnje

istovrsne inozemne robe

3. potpunije korištenje domaćih proizvodnih kapaciteta
4. udio VT razmjene u ukupnom društvenom proizvodu zemlje

Zašto se uključiti u VT razmjenu?

Razvoj društvenih proizvodnih snaga izaziva specijalizaciju proizvodnje i proizvodnju

roba u velikim količinama pa tržište postaje preusko za njihov plasman. Zato treba tražiti nova
tržišta tj. izvoziti – ostvaruju se devizna sredstva koja mogu poslužiti za uvoz deficitarnih
roba koje se ne proizvode u vlastitoj zemlji radi zadovoljavanja potražnje u zemlji. Uvozi se
kapital, sirovine, tehnologija, oprema, nove ideje, reprodukcijski materijal, gotovi proizvodi
investicijske ili osobne potrošnje – važno za razvoj privrede. Bitan faktor je i stupanj
otvorenosti privrede jedne zemlje (što je otvorenija veći je utjecaj svjetske privrede na uvjete
privređivanja).

Zadatak VT poduzeća

je da u neposrednoj suradnji sa svim sudionicima u

proizvodnji, razmjeni i potrošnji robe i usluga, omogući skladan gospodarski razvoj zemlje,
da utječe na razvoj i unaprjeđenje proizvodnje te da zadovolji stvarne potrebe domaćeg tržišta
i osigura plasman proizvedenih viškova robe i ponuđenih usluga na stranim tržištima.

Nerazvijene zemlje:



niska proizvodnost rada, ograničen asortiman, nedovoljna raznovrsnost robe za
izvoz



izvoz - artikli nižeg stupnja obrade (poljoprivredni proizvodi, sirovine,
repromaterijal) - cijene na svjetskom tržištu su promjenjive i niže od onih višeg
stupnja obrade



uvoz - artikli višeg stupnja obrade čije cijene stalno rastu iz razvijenih zemalja

Razvijene zemlje:



prodaju robu iznad njene vrijednosti i dobivaju višu cijenu za manje uloženog rada
- to je neekvivalentna razmjena - pri kojoj se prelijevaju vrijednosti iz nerazvijenih
u razvijene zemlje

Međuovisnost gospodarskog razvoja zemlje i njezine VT

odražava se u sljedećim

pokazateljima

1. koliko se izvozom tržišnih robnih viškova omogućuje uvoz nedostajuće robe na

domaćem tržištu,

2. koliko se izvozom ostvaruje povećanje deviznih priljeva,
3. koliko VT razmjena utječe na na povećanje zaposlenosti domaćeg stanovništva,
4. koliko se VT uvozom suvremenih strojeva i drugih tehničko-tehnoloških

dostignuća utječe na sniženje troškova proizvodnje u domaćem gospodarstvu,

5. koliko VT utječe na usvajanje proizvodnje novih i suvremenijih proizvoda i

uvođenje inovacija u domaću proizvodnju,

6. koliko VT utječe na izmjena sastava razmjene s drugim izvozom proizvoda višeg

stupnja obrade,

7. smanjenje uvoza i neovisnost domaće privrede.

Ako je nacionalno tržište veće i razvijenije manje ovisi o svjetskom tržištu, jače utječe

na njega i na oblikovanje cijena i odnosa na njemu. Tr. politikom se regulira i stupanj
ovisnosti nacionalne privrede o VT.

Cilj VT

je otvaranje nacionalnog tržišta prema svjetskom - VT omogućuje porast

društvene učinkovitosti proizvodnje, racionalniju alokaciju proizvodnih resursa, dalje
iskorištavanje domaćih kapaciteta, transmisiju tehnološkog napretka, novih znanja i
organizacije (pretpostavke bržeg razvoja).

VT je u funkciji razvoja nacionalne privrede.

Izvoz povećava proizvodnju i zaposlenost, dohodak i domaću potrošnju.

Izvozno usmjerena strategija

temelji se na razvoju uspješne proizvodnje. Kriteriji se

dobivaju usporedbom domaćih i inozemnih uvjeta proizvodnje, a prednost se daje granama
koje zadovoljavaju svjetske kriterije. Koriste se pozitivni utjecaji izvoza na gospodarski rast.
Ekonomska politika potiče postojeći izvoz i razvoj novih izvoznih industrija. Oslanja se na
realni ili podcijenjeni tečaj (uklanja potrebu za carinama i dr. protekcionističkim
mjerama).Mora omogućiti neporemećen odnos cijena na domaćem tržištu – omogućuje
optimalnu alokaciju resursa u zemlji (neuspješni proizvođači ne mogu uspjeti).

1.3. MEĐUNARODNO TRŽIŠTE I MEĐUNARODNA RAZMJENA

Pod

TRŽIŠTEM

podrazumijevam određeno područje na kojem se redovito ostvaruje

susret prodavača i kupca robe i usluga. Uključuje skup poduzeća, ustanova i pomoćnih službi
koje osiguravaju trajnu vezu ponude i potražnje i unapređenje ekonomskih odnosa.

1.4. ZAŠTO JE NUŽNO IZVOZITI I UVOZITI?

Ni jedna zemlja se ne može sama uzdržavati već je u većoj ili manjoj mjeri ovisna o

razmjeni s inozemstvom. Izvoz omogućuje raspolaganje devizama potrebnim za uvoz
proizvoda i korištenje usluga iz inozemstva.

S gledišta gospodarskog interesa zemlje ekspanzija

izvoza

ima višestruku važnost. RZ

svoje potrebe za uvozom nastoje podmiriti prije svega izvozom drugih proizvoda svog
prerađivačkog ili uslužnog sektora, a manje razvijenen zemlje prisiljene su izvoziti i ono malo
prirodnih bogatstava kojima raspolažu. Jedne su prisiljene izvoziti da bi osigurale sredstva za
plaćanje uvoznih potreba, a druge da bi ostvarile ciljeve izvoza kao dio ciljeva vlastitog
gospodarstva ili sveukupnih vlastitih ciljeva poslovanja.

Za razliku od izvoza, uvoz se javlja u funkciji podmirenja potreba domaćeg pučanstva

i domaće privrede robom i uslugama kojih na domaćem tržištu uopće nema ili ih nema u
dovoljnim količinama.

Sa stajališta zemlje

uvoz

se javlja kao ekonomska nužnost u svrhu ostvarivanja ciljeva

ukupnog gospodarskog razvoja te ostvarivanja ravnomjerne javne, proizvodne i široke
potrošnje. S druge strane, trgovačka će poduzeća uvoziti samo onda ako im se uvoz isplati,
odnosno uvozit će sve vrste robe i usluga čijim se uvozom može ostvariti cilj poslovanja.
Proizvođačka poduzeća uvoze onda kada potrebnu robu ne mogu nabaviti na domaćem tržištu
ili je uvezena roba jeftinija ili i jeftinija i kvalitetnija od istovrsne ili slične domaće robe.

TRGOVINSKA BILANCA

odnos je vrijednosti ukupnog

izvoza

i ukupnog

uvoza

robe

jedne zemlje za određeno vremensko razdoblje, obično za 1 god. Može biti:



aktivna

(suficitarna) - I>U,



pasivna