Međunarodno poslovno pravo
Međunarodno poslovno pravo – Skripta
1.
POJAM I PREDMET MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA
Međunarodno poslovno pravo je skup pravnih pravila kojima se regulišu međunarodni
ekonomski odnosi. To je disciplina koja se povezuje sa privrednim pravom, međunarodnim
javnim pravom, međunarodnim privatnim pravom, i drugim granama prava. Za predmet
proučavanja obuhvata međunarodne pravne odnose, promet roba i usluga i s tim u vezi se
zaključuju međunarodni ugovori. Međunarodna plaćanja, sudstvo, privredne arbitraže su
opšteg karaktera i predmet izučavanja jedne države koje se javljaju u međunarodnim
poslovnim odnosima.
Međunarodno poslovno (privredno) pravo predstavlja skup pravnih pravila kojima se regulišu
međunarodni ekonomski odnosi. To je mlada pravna discipline koja afirmaciju dobija u zadnje
vreme. Određeni autori smatraju da treba da ima status posebne pravne discipline, a postoje i oni
koji smatraju da se ne može raditi o posebnoj grani prava. Razvojem međunarodnih ekonomskih
odnosa međunarodnog poslovnog opštenja između poslovnih (privrednih) subjekata iz različitih
država i uvećanog prometa robe i usluga na međunarodnim relacijama nužno je egzistiranje
posebne pravne discipline, kao što je Međunarodno poslovno (privredno) pravo.
Predmet izučavanja Međunarodnog poslovnog prava su:
međunarodni privredni odnosi, kako u sferi prometa roba tako i usluga i svi
međunarodni privredni ugovori koji se u vezi sa tim prometom zaključuju između
privrednih subjekata iz različitih država
međunarodna plaćanja, međunarodno sudstvo i međunarodne privredne arbitraže
međunarodne privredne i ekonomske organizacije opšteg i regionalnog karaktera
privredne organizacije jedne države koje se kao subjekti javljaju u međunarodnim
poslovnim odnosima.
Predmet izučavanja Međunarodnog poslovnog prava bilo bi kongentno imperativno
pravo države, koja je posebno značajna kao ograničavajući faktor međunarodnih
poslovnih opštenja.
U imperativno pravo spadaju svi oni instituti koji se odnose na
spoljnotrgovinsko, devizno i carinsko poslovanje i režim ili uslovi izvoza i uvoza, uslovi za
obavljanje spoljnotrgovinskog prometa, privremeni uvoz i izvoz, obavljanje poslovnih delatnosti
u inostranstvu, strana ulaganja u međunarodnom poslovnom pravu, carinska ograničenja,
devizna ograničenja i dr.
Međunarodno poslovno pravo izučava i norme i pravila dispozitivnog karaktera.
To su
pravila koja privredni subjekti svojom voljom ugovaraju i odnose se na regulisanje njihovih
ugovornih odnosa. Postoji autonomija volja ugovornih partnera, ali je ona u delu međunarodnog
poslovnog prava dobrim delom i ograničena. Ograničenja slobode ugovaranja i autonomija volje
poslovnih subjekata u dve ili više različitih država, vrlo je često predviđena i diktirana od strane
ekonomski jačih subjekata u međunarodnom poslovanju.
Subjekti Međunarodnog poslovnog (privrednog) prava – kao subjekti Međunarodnog
poslovnog (privrednog) prava, pojavljuju se međunarodna zajednica, država, kao i društva
koja obavljaju određene privredne delatnosti. Međunarodna zajednica nije subjekt prava,
pa samim tim i nije subjekt međunarodnog poslovnog (privrednog) prava. Međutim, vrlo
često, međunarodna zajednica indirektno postaje značajan faktor međunarodnog
poslovnog (privrednog) prava.
Ujedinjene Nacije (UN) mogu neke države i da isključe od međunarodnog poslovnog
(privrednog) opštenja, uvođenjem raznih mera zabrana i ograničenja uvoza, izvoza, transporta
roba, vršenja usluga i sl., kao oblika sankcija za neko njihovo ponašanje koje međunarodna
zajednica sankcioniše, kao nedolično i neodgovarajuće.
s.m.
1
Međunarodno poslovno pravo – Skripta
Država je subjekt međunarodnog prava, a time i međunarodnog poslovnog (privrednog)
prava.
Ona stupa sa drugim državama u mnoge ekonomske i poslovne odnose, zaključuje u vezi
s tim ugovore, državne sporazume, a vezi sa ekonomskom razmenom roba i usluga. Na bazi ovih
ugovora, preduzeća i društva konkretizuju nizom ugovora generalne ugovore, odnosno opšte
ugovore, između dve ili više država.
2. IZVORI MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA (PRIVREDNOG,
TRGOVINSKOG)
Međunarodno javno pravo
Međunarodno privatno pravo
Domaće zakonodavstvo
Međunarodno poslovno pravo crpi izvore iz međunarodnog ugovornog prava, koje
zaključuju određene države, bilo bilateralne ili multilateralne. Domaće zakonodavstvo se
odnosi na niz zakona kao sto su Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju, Zakon o
deviznom poslovanju, Zakon o preduzećima, koncesijama, stranim ulaganjima itd.
Zakon koji prati materiju MPP je Zakon o obligacionim odnosima.
Postoji više vrsta izvora međunarodnog poslovnog prava
, kao što su na primer izvori koji
potiču iz međunarodnog javnog prava (međunarodno izvori i međunarodno običajno pravo)
izvori koji potiču od međunarodnog privatnog prava, izvori koji potiču iz autonomnog domaćeg
zakonodavstva, izvori iz autonomnog međunarodnog trgovinskog prava kao što su tipski
ugovori, običaji i uzanse, opšti uslovi poslovanja, kodifikovana prava.
Izvori koji potiču iz međunarodnog javnog prava
Međunarodni ugovori
se odnose na međunarodne ekonomske i privredne odnose, a
predstavljaju značajan izvor međunarodnog poslovnog (privrednog) prava. Radi se o
dvostranim ili višestranim ugovorima koji se u pravu nazivaju i konvencijama.
Dvostrane
konvencije
se nazivaju bilateralnim konvencijama i njih najčešće zaključuju iz oblasti
međunarodnog poslovno prava i međunarodnih ekonomskih odnosa, određena država sa drugom
državom i regulišući međusobno ekonomske i privredne odnose. Za međunarodno poslovno
(privredno) pravo značajni su
multilateralni ili višestrani sporazumi i konvencije koje
zaključuje više država međusobno
, kao što je to bio Opšti sporazum o carinama i trgovini
(GATT), tj. Sporazum o Svetskoj trgovinskoj organizaciji (STO), kao organizacija koja je
formirana umesto GATT-a.
Konvencije
predstavljaju snažan izvor međunarodnog poslovnog prava i obavezne su za
zemlje koje su pristupile i ratifikovale takve međusobne konvencije. Od trenutka ratifikacije ista
konvencija predstavlja čak i snažniji izvor prava u odnosu na domaće zakonodavstvo i domaće
propise. U slučaju sukoba (kolizije), ratifikovane konvencije i domaćeg zakona, jaču pravnu
snagu ima pravna norma iz međunarodne konvencije, nego pravna norma iz domaćeg zakona.
Međunarodno običajno pravo
– u međunarodnom prometu roba i usluga pojavljuju se običaji,
posebno oni koji se primenjuju dugi niz godina. Ovakvi običaji za dugom primenom često se
kodifikuju ili prenose u druge izvore prava, na primer, međunarodne konvencije opšte uslove
poslovanja. Mogu se pojavljivati običaji i uzanse za poslovanje na određenom tržištu ili u
određenoj oblasti, delatnosti, kao na primer, prometni običaji.
Prometni običaji
se često u međunarodnim trgovinskim odnosima javljaju kao nekodifikovani
i nastaju stihijno u svakodnevnoj trgovinskoj praksi. Običaji su posebno značajni kada se radi o
distancionim prodajama, isporukama robe, dostavljanja robe, tehničkim rešenjima u transportnim
sredstvima pri prevozu robe u međunarodnom transportu. Poslovni običaji imaju znatno širu
primenu od prometnih običaja, na primer, poslovni običaji u vezi sa projektovanjem i izgradnjom
objekata i dr.
s.m.
2

Međunarodno poslovno pravo – Skripta
Pravila autonomnog međunarodnog trgovinskog prava dovode do pravne sigurnosti subjekata
koje ista primenjuju u međunarodnim poslovnim odnosima i kao takve predstavljaju vrlo
značajan izvor međunarodnog poslovnog prava.
Drugi izvori međunarodnog poslovnog prava
Ovde spadaju tipski ugovori za razne poslove robnog prometa. Kao izvori međunarodnog
poslovnog prava, mogu da posluže i opšti uslovi poslovanja (špediterskih, skladišnih i drugih
organizacija), koji su doneti od strane nacionalnih granskih udruženja. Takođe, značajan izvor su
i poslovni i proizvodni standardi.
Arbitražna praksa i praksa nacionalnih sudova
Predstavljaju značajan izvor međunarodnog poslovnog prava. Arbitražna praksa usklađuje
određeni nesklad koji postoji između pravila nacionalnih zakonodavstava.
3. NAČELA MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA
Načelo slobodne trgovine
– polazi od toga da je slobodna trgovina u principu bez ikakvih
ograničenja i zabrana ustanovljena u korist međunarodnih poslovnih (privrednih) subjekata.
Slobodna trgovina označava i slobodno formiranje cena, bez uplitanja sa strane, ograničenja od
strane države i sl.
U vezi sa ovim načelom postavljaju se ustanove koje imaju za cilj da se unapredi slobodna
trgovina ili ista oteža. Potrebno je istaći
institut monopola, preferencijala i izjednačenja
.
Monopol je kao ustanova, suprotan principu slobodne trgovine. Subjekti koji imaju monopol u
sferi proizvodnje, prometa, u dobroj meri ograničavaju slobodnu trgovinu drugim privrednim
subjektima. Monopol je ograničenje, a često i isključenje principa slobodne trgovine za neke
subjekte, a za druge neograničenu slobodu.
Preferencijalni institut omogućava povlašćeni položaj određenim privrednim subjektima.
Država, kada je zainteresovana za uvećanu međunarodnu privrednu saradnju, razmenu sa
određenom državom, daje domaćim subjektima niz preferencijala (povlašćene carinske stope,
povoljnijeg režima uvoza) kako di unapredila robnu razmenu sa određenim privrednim
subjektima iz konkurentne države.
Izjednačenje tretmana poslovnih (privrednih) subjekata predstavlja i cilj savremene trgovine,
odnosno slobodne trgovine, gde bi svi privredni subjekti uživali iste uslove poslovanja i bili bez
diskriminacije. U međunarodnoj trgovini se to postiže, smatra se, putem sistema klauzue
najvećeg povlašćenja, kojom se osigurava podjednako postupanje prema svima.
Načelo slobode saobraćaja i slobode plovidbe
– ima za cilj da se sloboda transporta i plovidbe
na međunarodnim relacijama odvija slobodno. Na tom planu su donete mnoge konvencije koje
pospešuju ovakvu slobodu. Međutim, kada se radi o slobodi plovidbe teritorijalnim i unutrašnjim
vodama važe drugačija pravila, po osnovu međunarodne Konvencije o teritorijalnom moru i
spoljnjem morskom pojasu. Istom konvencijom se utvrđuje da države prostiru svoj suverenitet i
izvan svog kopnenog prostora i na unutrašnje vode i morski pojas pored obale koji se naziva
teritorijalno more.
Sloboda suvozemnih i vazdušnih komunikacija
– na međunarodnom planu pridružena je i
sloboda suvozemnim (drumski, železnički prevoz) kao i slobodna vazdušna plovidba.
Načelo slobode transfera novca, novčanih vrednosti i dobiti
– ovo načelo prati slobodu
trgovine, i ima veliki značaj za razvitak međunarodnih ekonomskih i poslovnih (privrednih)
odnosa. Na međunarodnom planu, zaključene su mnoge konvencije koje imaju za cilj
unapređenje sloboda transfera novca i novčanih vrednosti, kao i doneti propisi i zakoni od strane
niza država koji imaju za cilj da ispoštuju ovu slobodu transfera.
Princip (načelo) najpovlašćenije nacije
– pod ovime se podrazumeva unošenje odredbi u
međunarodni ugovor da će svaka strana ugovornica (država) priznati drugoj strani ugovornici
s.m.
4
Međunarodno poslovno pravo – Skripta
(državi) u određenoj oblasti uzajamna prava, povlastice i olakšice koje je ona dala ili će u
budućnosti dati bilo kojoj trećoj državi.
Načelo reciprociteta
– tj. uzajamnosti je značajno načelo za međunarodne privredne odnose.
Oovo načelo omogućava uzajamno ponašanje država ugovornica tako što jedna ugovorna strana
daje određene pogodnosti, povlastice, da bi druga ugovorna strana dobila odgovarajuću
povlasticu ili pogodnost. U praksi se često primenjuje kod međunarodnih trgovinskih ugovora,
posebno kad se tiče olakšica pri uvozu i izvozu roba, oslobođenja od plaćanja carina na
proizvode…
Minimalni sistem
– odnosno, minimalna pravila su skup pravila tj. njihov minimum koji
određena država mora da obezbedi kao savremena međunarodna država stranim privrednim
subjektima. Još nije standardizovan i često varira od zemlje do zemlje.
Načelo nacionalnog tretmana
– podrazumeva izjednačavanje stranih subjekata sa domaćim
privrednim subjektima. Putem ovog načela strani subjekt ne može imati lošiji pravni tretman od
domaćeg privrednog subjekta. Domaća država obezbeđuje stranim licima ista prava koja imaju i
domaća lica.
Preferencijalni tretman (klauzula povlašćenog položaja)
– ovim tretmanom se postiže
povlašćeno nastupanje određene države, odnosno njenih poslovnih (privrednih) subjekata i roba,
poreklom iz te države, u drugoj stranoj državi, državi ugovornici. Ogleda se putem niza
beneficija, pogodnosti, sniženja stopa, oslobođenja plaćanja carine…
Sistem pravičnog tretmana
– ili sistemske nediskriminacije tj. jednakog i pravičnog postupka
za sve zemlje i njihove privredne subjekte. Ovim sistemom bi trebalo dovesti sve privredne
subjekte u jednake ili približno jednake uslove obavljanja nekih delatnosti u određenim
državama. Razlikuje se od sistema najpovlašćenije nacije po tome što se isti faktički primenjuje i
ne zahteva se od druge države da pruži iste ili slične pogodnosti.
4. SVETSKA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA (STO)
Svetska trgovinska organizacija pojavljuje se kao „naslednica“ – sledbenica GATT-a. Od
1. januara 1995. godine stupio je na snagu Sporazum o osnivanju Svetske trgovinske
organizacije kojoj su pristupile sve ranije članice GATT-a.
Osnovne funkcije
STO-a su: nadzor i sprovođenje multilateralnih i plurilateralnih
trgovinskih sporazuma koji svi skupa predstavljaju STO, forum za multilateralne
trgovinske pregovore, rešavanje trgovinskih sporova, nadzor nad nacionalnim trgovinskim
politikama i saradnja sa ostalim međunarodnim institucijama.
Sporazum o stvaranju STO nastao je iz Urugvajske runde pregovora i sadrži više sporazuma,
kao sastavnih delova nove organizacije. Radi se o sledećim sporazumima: Finalnom aktu
Urugvajske runde koji sadrži akte multilateralnih trgovinskih pregovora, Sporazum iz Marakeša
o osnivanju STO, Opštem sporazumu finalnog akta Urugvajske runde o trgovini i uslugama iz
1994. god. Uz sporazum o osnivanju STO dodati su u posebnim aneksima i
Sporazum o trgovini uslugama, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne
svojine, kao i Opšti sporazum o carinama i trgovini.
STO
nije
prosto proširenje GATT-a
. Između
GATT-a i STO postoje i određene razlike:
GATT je predstavljao međunarodni multilateralni sporazum, dok je STO pravno lice-
organizacija sa svojim sekretarijatom;
GATT se primenjivao na privremenoj osnovi, a obaveze STO su stalne i potpune;
pravila GATT-a su se primenjivala na trgovinu robom, dok se pravila STO –a
primenjuju ne samo na robu već i na usluge i trgovinske aspekte prava intelektualne
svojine;
s.m.
5

Međunarodno poslovno pravo – Skripta
Na čelu
MMF-a je
Savet guvernera sa izvršnim odborom
. MMF-om
rukovodi
generalni
direktor koji kao organ predstavlja fond o kojeg bira Izvršni odbor MMF-a. Guverner emisione
banke zemlje članice MMF-a je i član Saveta guvernera Fonda. Pet zemalja ( SAD, Velike
Britanije, Nemačke, Francuske i Japan) imaju najveći broj glasova i kod njih SAD imaju najviše
glasova u Fondu.
Osnovni ciljevi
MMF-a su razvijanje međunarodne monetarne saradnje, olakšavanje širenja i
razvijanja međunarodne trgovine, održavanje razvoja proizvodnih snaga, zaposlenosti i realnog
dohotka, devizne stabilnosti, uvođenje multilateralnog sistema plaćanja između država članica za
tekuće transakcije sa ciljem da se eliminišu smanjivanje stepena prezaduženosti država i
smanjivanje neuravnoteženosti platnih bilansa zemalja članica. Uloga Fonda je i garantovanje
zemljama članicama mogućnosti pod jednakim uslovima, povremeno korišćenje sredstava
Fonda, kako bi one popravile svoje platne bilanse.
MMF je
u početku postavio kao prioritetno pitanje utvrđivanje pariteta valuta zemalja članica
kao neophodnog uslova za razvoj međunarodne trgovine i razmene uopšte. Tokom 1949. godine
je urađeno značajno prilagođavanje pariteta i sprovođene su mnoge mere devalvacije u zemljama
članicama. Neke zemlje su utvrdile paritete svojih valuta u saglasnosti sa MMF-om, a neke su
imale „plivajuće“ kurseve svojih valuta. MMF je bio protiv ovih plivajućih kurseva i smatrao je
da su te mere privremenog karaktera. Kasnije je MMF insistirao da pozajmice iz fonda budu
kratkoročne i utvrdio je posebnu kamatnu skalu koja je imala za cilj da natera zemlje članice da
pozajmljena sredstva ovog fonda vraćaju što pre.
Svaka zemlja članica fonda ima 250 glasova i još po jedan glas za svakih 100000 US$ svoje
kvote.
Sistem kvota je najvažnija karakteristika delovanje MMF-a i na osnovu kvote se određuje
broj glasova zemlje članice, doprinosi i povećanja tih doprinosa. Kvota održava snagu privrede
određene države. Svaka država članica Fonda plaća članarinu Fondu i ona je srazmerna kvoti
koja je od MMF-a određena. To daje veliku prednost u upravljanju fondom i zemljama
članicama čije su kvote velike, što je bio i uzrok stvaranje posebnog kluba razvijenih zemalja, na
bazi opšteg aranžmana za zaduživanje.
Savet guvernera fonda određuje
visinu članarine
i da li će biti ista u vidu specijalnih prava
vučenja ili u valuti zemlje članice. Ova specijalna prava vučenja emituje fond i raspodeljuje ih
prema zemljama članicama da bi povećao postojeće rezerve. Nastala su 1969. god. Specijalna
prava vučenja predstavljaju knjigovodstvenu vrednost koju MMF daje odobravanjem
odgovarajućih iznosa na računima država članica.
Svakoj članici državi MMF-a se na osnovu učešća u novčanom potencijalu MMF-a određuju
kreditne tranše
koje zemlja članica može da koristi radi popravljanja svog platnog bilansa. Ovo
korišćenje sredstava fonda se vrši putem stand-by aranžmana ili direktnim vučenjem od fonda
(drawings). MMF odobrava zemlji članici okvirni kredit koji ona može da koristi po određenoj
dinamici u toku jedne godine. Uobičajeni vremenski period stand-by aranžmana je jedna godina,
ali se na zahtev zemlje članice može produžiti ali taj rok ne može biti duži od tri godine.
Prvobitna funkcija
stand-by aranžmana
imala je kreditnu ulogu i cilj im je bio da zemljama
članicama omoguće kupovinu stranih sredstava za plaćanje. Kasnije su se u MMF-u odobravali
krediti i kada su kvote zemlje članice niže od potreba, s tim što je zemljama trebalo da omogući
da u granicama svojih kvota kupuju valute. Oni su imali i funkciju da povećaju kreditnu
sposobnost zemlje članice. Sredstva fonda su se skoro automatski odobravala ovim zemljama
članicama koje su tražile finansijska sredstava do iznosa 25% svoje kvote u cilju rešavanja svojih
platno-bilansnih poteškoća. Kada su sredstva tražena do visine 100% kvote zemlje članice
MMF-a, tada se fond trebao uveriti da članica vodi odgovarajući ekonomski i monetarnu politiku
u skladu sa ciljevima fonda. Kada se MMF uveri o potrebi odobravanje finansijskih sredstava
zemlji članici, tada ih odobrava u granicama stand-by aranžmana.
s.m.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti