Mentalna retardacija

MENTALNA RETARDACIJA

Iz priručnog teksta seminara "ZNAČAJKE ADOLESCENATA S MENTALNOM RETARDACIJOM U
PROCESU ODRASTANJA I SAZRIJEVANJA" održanog u Zagrebu, 29.11. - 01.12.2002., u organizaciji
Udruge za promicanje inkluzije, Zagreb i Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži RH

Tekst mr.sc. Sekušak-Galešev Snježane pod naslovom

BIO-PSIHO-SOCIJALNE KARAKTERISTIKE ADOLESCENATA S MENTALNOM RETARDACIJOM

Definicija mentalne retardacije

Faktori koji utječu na razvoj sposobnosti

Spoznajne sposobnosti adolescenata s MR

Kvocijent inteligencije i spoznajni razvoj osoba s MR

Utjecaj okoline i socijalne vještine

Karakteristike MR

Komunikacija

Preporučena literatura

Definicija mentalne retardacije

Prema najnovijem pristupu Američkog udruženja za mentalnu retardaciju (Luckasson i sur. AAMD 2002),
mentalna retardacija se definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja

intelektualnom funkcioniranju

u adaptivnom ponašanju,

izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim

adaptivnim vještinama.

Nastaje prije 18. godine.

Intelektualno funkcioniranje

odnosi se na inteligenciju - generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje

rasuđivanje, mišljenje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje
kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. Danas se još uvijek značajna ograničenja u
intelektualnom funkcioniranju najbolje prikazuju pomoću QI (kvocijenta inteligencije koji odstupa od približno
dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine (QI manji od 70 ili 75).

Adaptivno ponašanje

je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu

funkcioniranja u svakidašnjem životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na tipična, uobičajena, a ne
najbolja   ponašanja   u   svakodnevnom   životu   i   sposobnosti   snalaženja   u   životnim   promjenama   i   zahtjevima
okoline. Značajno ograničenje je mjera adaptivnog ponašanja koja odstupa za dvije standardne devijacije od
aritmetičke   sredine   na   mjernom   instrumentu   ili   samo   jedne   komponente   (pojmovne...)   ili   sve   tri.   Područja
adaptivnog   ponašanja   su:   komunikacija,   briga   o   sebi,   stanovanje,   snalaženje   u   okolini,   samousmjeravanje,
zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Snižena sposobnost

- da li su i koliko sposobnosti snižene promatra se u skladu sa cjelovitim životom osobe i

potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i oštećenje samo po sebi i
mogućnosti koje osigurava ili ne socijalna okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju).

Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca kako bi
uspješno funkcionirao u svojoj socijalnoj sredini.

Modeli podrške su:



Povremena - kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životnih okolnosti



Ograničena - vremenski ograničena, ali ne i sporadična



Opsežna - redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena



Sveobuhvatna podrška - potrebna je trajno u velikoj mjeri i u svim situacijama u toku života.

Faktori koji utječu na razvoj sposobnosti

1) Osnovna (bazična) sigurnost

Prema Eriksonu, svaka osoba ima potrebu za sigurnošću, na osnovu koje izgrađuje samopovjerenje i
samopoštovanje. Osnovna sigurnost se formira na dva načina:



osnovno povjerenje, bazirano na pozitivnom životnom iskustvu



osnovno nepovjerenje, bazirano na negativnom životnom iskustvu.

Osnovno povjerenje gradi se od pozitivnog iskustva sa sobom i drugima, u ljubaznoj, zadovoljnoj okolini,
prihvaćanje sebe u cjelini, odsutnošću bolesti, odsutnošću ozbiljnih napetosti kod nama važnih osoba, dobroj
njezi, dobroj interakciji i komunikaciji sa okolinom.

Osnovno nepovjerenje gradi se od suprotnog iskustva.

Osobe s MR, češće su izložene negativnom iskustvu, te u većoj mjeri razvijaju osnovno nepovjerenje. Zbog toga
su često preplavljene starhom pred novim osobama i situacijama, razvijaju različite neadekvatne oblike
ponašanja i ne napreduju u skladu sa svojim potencijalima.

Spoznaje o razvijanju osnovne sigurnosti omogućuju organiziranje života i rada osoba s MR u smislu stjecanja
pozitivnih iskustava, kako bi se kompenziralo već razvijeno osnovno nepovjerenje.

2) Privrženost ( attachment )

Privrženost označava snažnu emocionalnu vezanost za važnu osobu, a počinje se razvijati od prvih dana života
djeteta. Za dijete je važno da postoji jedna, ili mali broj osoba koje su kontinuirano prisutne tijekom odrastanja.
Isti faktori koji djeluju na uspostavljanje osnovnog povjerenja djeluju i na stvarnje sigurne privrženosti.
Privržena djeca sigurnija su u komunikaciji, stvaraju dublje kontakte, imaju jače samopouzdanje i sposobna su za
suočavanje sa snažnijim frustracijama.

Djeca koja su nesigurna u privrženosti mogu to ispoljavati u dva oblika:

nego kod osoba sa umjerenom i lakom MR, kod koji mentalna dob raste i do četrdesete godine. Nakon šezdesete
godine kod svih stupnjeva MR zapaža se opadanje mentalne dobi.

Kako linearan rast mentalne dobi završava oko šesnaeste godine, B. Inhelder je predložila klasifikacijski sistem
za odrasle osobe s MR ( od oko šesnaeste godine starosti na dalje ) obzirom na fazu kognitivnog razvoja koji su
dostigli. Po tom sistemu odrasle osobe s teškom MR zaustavile su se na nivou senzomotoričke inteligencije,
odrasle osobe s težom na prijelazu su sa senzomotoričkog perioda u predoperacijski i u fazi su simboličkog
mišljenja, sa umjerenom MR ne mogu prijeći predoperacijski period; odrasle osobe s lakom MR funkcioniraju u
okviru razdoblja konkretnih operacija, dok su odrasle osobe s graničnom inteligencijom sposobne koristiti samo
jednostavnije oblike formalnih operacija.

Obzirom na razvojnu dob, ta klasifikacija se ovako primjenjuje:

Razvojna dob

Stupanj mentalne retardacije

0 - 18 mjeseci

Teška mentalna retardacija

18 mjeseci - 4 godine

Teža mentalna retardacija

4 godine - 7 godina

Umjerena mentalna retardacija

7 godina - 12 godina

Laka mentalna retardacija

Svaki razvojni stupanj pretpostavlja karakteristično snalaženje u novim situacijama, odnosno spoznajno
funkcioniranje:

1) Razdoblje senzomotoričke ili praktične inteligencije (od rođenja do druge godine života )

Tijekom senzomotoričkog razdoblja, koje počinje rođenjem djeteta, a završava pojavom govora, odvija se
izuzetni mentalni razvoj. Piaget ga je podijelio u šest manje ili više odvojenih etapa koje se nižu određenim
redoslijedom, a svaka je uvjet za pojavu naredne etape. Za svaku etapu je moguće vezati određeni uzrast, ali se
tijekom razvoja pokazuju individualne razlike.

Tijekom tih šest etapa dijete u sebi razvija

shemu o postojanosti predmeta i bića

( spoznaja da oni postoje i onda

kada ih ono ne gleda niti ih bilo kako drukčije osjeća),

počinje kontrolirati položaj svog tijela u prostoru

razvija

sheme uzročnosti i vremena

prvoj etapi senzomotoričkog razvoja

(0 - 1 mjesec), mentalni život novorođenčeta svodi se na refleksne

aktivnosti, kao što su plakanje, sisanje, micanje jezika, gutanje, pokretanje tijela. Ovaj je period, smatra Piaget,
od neobične važnosti; u njemu su začeci inteligencije, koja se razvija u funkciji adaptacije refleksa na vanjsku
okolinu.

Ova raznolika refleksna vježbanja usložnjavaju se u

drugoj etapi senzomotoričkog razvoja

(primarne cirkularne

reakcije; 1 - 4 mjeseca), uklapajući se u organizirane opažaje i navike. Dijete je sposobno mijenjati svoje pokrete
prilagođujući se okolini (dijete grabi, dira, sluša, gleda). U ovoj etapi započinje odvajanje asimilacije od
akomodacije.

Te prve razvojne faze, odnosno početak svijesti, obilježene su nesvjesnim i potpunim egocentrizmom, odnosno
ne postoji nikakvo razlikovanje između ''ja'' i vanjskog svijeta.

Treća etapa senzomotoričkog razvoja

(4 - 8 mjeseci) je posebno značajna za kasniji razvoj. Dijete ponavlja

određene motorne akcije (radnje) koje dovode do, za njega zanimljivih, promjena u okolini (npr. dijete počinje
tresti zvečku i nastavlja je tresti da bi zvuk što dulje potrajao). Tu počinje istraživanje vanjskog svijeta, počinje
razvoj senzomotoričke ili praktične inteligencije.

Četvrta etapa senzomotoričkog razvoja

(8 - 12 mjeseci) je razdoblje u kojem djeca shvaćaju da objekt kojeg više

ne vide i dalje postoji. Time pokazuju ono što je poznato pod nazivom pojam o postojanosti predmeta.
Razvijenost tog pojma preduvjet je za razvoj simboličkog mišljenja, odnosno za razvoj govora.