UNIVE
Banja Luka, decembar 2008
SADRŽAJ
Uvod……………………………………………………………………………………3
Osnovne vrste rizika kojima su izloženi finansijski posrednici na finansijskom tržištu.4
Problem rizika projekta...................................................................................................6
Ukupan rizik projekta.....................................................................................................7
Doprinos ukupnom riziku preduzeća: pristup preduzeće-portfolijo..............................10
Beta: indeks sistemskog rizika.......................................................................................14
Zaključak.......................................................................................................................16
Literatura.......................................................................................................................17
Seminarski rad METODE ZA MJERENJE RIZIKA
UVOD
Logično je pretpostaviti da različiti investicioni projekti imaju i različite stepene
rizika. Obično projekti od kojih se očekuje obezbjeđenje visokog prinosa, nose rizik
koji može povećati percipirani rizik samog preduzeća, što za uzvrat može da
prouzrokuje smanjenje vrijednosti preduzeća na tržištu kapitala, uprkos velikom
potencijalu projekta u koje se preduzeće upustilo.
Ono što je bitno razumjeti je to kako rizik utiče na vrijednost, a da bismo to
uspjeli, moramo prvo da umjemo da izmjerimo rizik projekta u različitim okolnostima.
Kako bi smo to postigli, pre svega je neophodno utvrđivanje potrebnih informacija za
procjenu rizičnosti ulaganja.
Sa dobijenim informacijama o očekivanom riziku investicionog projekta, zajedno
sa informacijama o očekivanom prinosu, menadžment razmatra te informacije i donosi
odluku.
Osim rizika, investicioni projekt ponekad sadrži opcije za menadžment, tako da se
odluke mogu donijeti i kasnije, jer jednom kada je projekat prihvaćen menadžment
mora posjedovati fleksibilnost za promjene koje će uticati na daljnje tokove novca ili na
vijek trajanja projekta.
___________________________________________________________________
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽENJERING I MENADŽMENT BANJA LUKA
2
Seminarski rad METODE ZA MJERENJE RIZIKA
slučaju da zaključen ugovor sudski neutjeriv ili u slučaju prekoračenja ovlaštenja druge
ugovorne strane uz primjenu doktrine „ultra vires”.
Sistemski rizik
Sistemski rizik odnosi se na:
1. scenario po kome rascjep kompanije u segmentu tržišta i uređivačkom sistemu
može prouzrokovati „domino efekat” na finansijskom tržištu rušenje jedne finansijske
institucije za drugom, ili na
2. „krizu povjerenja” među investitorima, što stvara nelikvidne uslove na tržištu.
Regulisanje rizika u Evropskoj uniji
U Evropskoj uniji harmonizacija je bila i preduslov daljeg rada na dostizanju cilja
koji se ogledao u stvaranju jedinstvene monetarne unije.
Prvo su donijete Direktiva o vlastitim fondovima (april 1989. godine) i Direktiva o
koeficijentu solventnosti (decembar 1989. godine), a zatim i preporuke o izloženosti
kreditnom riziku, kao i usaglašavanje propisa i preporuka o šemama garantovanja
depozita, što je urađeno tek krajem 1994. godine. Ovi propisi zaokružili su minimalni
okvir za normativnu infrastrukturu za slobodan protok kapitala.
Minimalni kapitalni zahtjevi postavljaju se u poslovanju kreditnih institucija na
dva načina:
kvantitativno kroz propisivanje donjih limita učešća kapitala, određivanja
„prostog” capital/asset ratia, kao i strukture kapitala, i
kvantitativno uključujući i kvantitativne elemente, što je slučaj kod
propisivanja solventnosti, pri čemu se iznos potrebnog kapitala vezuje za
procjenu rizičnosti i kvalitet aktive. Osnova ovog pristupa data je u
takozvanom Bazelskom sporazumu (Basle Accor) iz 1988. godine i
prijedlogom novog „Basel Accord” koji je stupio u primjenu 2007. godine.
Odgovarajući nivo kapitala je onaj koji može da pokrije dnevne operacije banke i
druge kreditne institucije omogućavajući joj da nesmetano obavlja tekuće poslovanje
tako da će apsorbovati eventualne gubitke. Uloga kapitala u banci je da predstavlja
„buffer” protiv budućih neidentifikovanih, čak relativno malo vjerovatnih gubitaka,
ostavljajući banku sposobnom da posluje na istom nivou kapaciteta.
___________________________________________________________________
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽENJERING I MENADŽMENT BANJA LUKA
4
Seminarski rad METODE ZA MJERENJE RIZIKA
PROBLEM RIZIKA PROJEKTA
Kaže se da je projekat rizičniji što je varijabilnost veća. Ali za svake projekte
možemo izraditi buduće procjene tokova i brojne moguće ishode. Na taj način možemo
razmotriti rang mogućih tokova novca za određeno buduće razdoblje umjesto samo
jednog najvjerovatnijeg toka novca.
Očekivanje i mjerenje raspršenosti: primjer toka novca
Pretpostavimo da razmatramo dva investicijska projekta. Takođe nas interesuju
sledeće alternativna stanja privrede: duboka recesija, blaga recesija, normalno stanje,
mali napredak, veliki napredak. Nakon procjene budućnosti kod svakog od tih mogućih
stanja, procjenjujemo sledeće neto tokove novca u sledećoj godini.
Vjerovatnost se može sažeti u dva oblika:
(1) očekivana vrijednost i (2)
standardna devijacija.
___
Očekivana vrijednost
razdiobe vjerovatnosti tokova novca za period t, CFt,
definiše se kao:
___
CFt= Σ ( CFxt) (Pxt)
Gdje je CFxt tok novca za x-tu mogućnost u periodu t, Pxt vjerovatnost
pojavljivanja toga toka novca, gdje su ponderi vjerovatnosti pojavljivanja.
Uobičajena je mjera disperzije
standardna devijacija
koja zaključuje
dvoparametarski opis razdiobe toka novca. Što je razdioba uža, to će mjera biti manja,
što je razdioba šira, ona će biti veća. Standadna devijacija toka novca u periodu t, σt,
matematički se može izraziti kao:
___
σt = √ Σ (CFxt – CFt )² (Pxt)
Kvadrat standardne devijacije poznat je kao varijansa razdiobe.
Standardna devijacija (eng. standard deviation) To je apsoutna mjera rizika i uz
datu distribuciju vjerovatnoće prikazuje raspršenost vrijednosti oko prosječne
vrijednosti.
___________________________________________________________________
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŽENJERING I MENADŽMENT BANJA LUKA
5
