METODOLOGIJA EKSPERIMENTALNE I NEEKSPERIMENTALNE
PSIHOLOGIJE
Skripta
Prema Knjizi: Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima
Autor: Goran Milas
Godina izdanja: 2005.
1. OPĆI DIO
ZNANOST I ZNANSTVENE METODE
ZNANSTVENA METODOLOGIJA
je sistem pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja
i u skladu kojima se provjeravaju izvodi različitih teorija.
NAČINI SPOZNAVANJA SVIJETA
Znanost je tek jedan od načina spoznavanja svijeta, ali svakako posve različit od drugih.
Znanost kao način spoznavanja svijeta:
sistematsko promatranje
precizne definicije fenomena
pouzdane mjere koje daju upotrebljive podatke
priznate metode
povećava povjerenje u realnost vezanu uz određeni psihološki fenomen
zaključci bazirani na konkretnim nalazima
Spoznavanja svijeta kroz iskustvo podijeljeno je u 4 kategorije:
-
Metoda ustrajnosti
: U neke stvari vjerujemo zato što smo uvijek tako vjerovali, a navika je
ono što produžava vijek našim uvjerenjima, čak i kada imamo proturiječne pokazatelje. No
ipak ponekad su proturječja toliko jaka da odbacujemo svoja uvjerenja i prihvatamo neka
druga.
-
Metoda autoriteta:
Vlastita uvjerenja i stavove možemo braniti pozivajući se na neki
autoritet. Velika većina naših znanja je takvog tipa. Neka vanjska sila prosudbe autoriteta
podiže na razinu zakona, te ih smatramo nepogriješivima, naprimjer: kada nam liječnik nešto
kaže mi u većini slučajeva to mišljenje prihvatamo.
-
Prediskustvena metoda:
Su takozvane samorazumljive istine. Očigledne su i nije ih potrebno
dokazivati. Svijest o njihovoj istinije prediskustvena, odnosno intuitivna. Najbliža je pojmu
zdravorazumskog razmišljanja, no ta metoda nije najpouzdanija.
-
Znanstvena metoda:
Nastoji se osloboditi ljudske subjektivnosti i proizvoljnosti, te je kritična
prema tuđim ali i prema svojim spoznajama.
ZNANSTVENI I NEZNANSTVENI PRISTUPI
Znanost je uvelike pridonijela razumijevanju svijeta oko nas, omogućila je i nakupljanje spoznaja, te je
dovela do toga da se spoznaje mogu nadovezivati jedna na drugu. Osim toga u potrazi za činjenicama
znanstvenici se oslanjaju na opažanje smatrajući da su tako prikupljeni podaci najrealniji, no i pri
tome zauzimaju kritički stav.
Znanost je:
mnoštvo činjeničnih spoznaja prikupljenih u cjelini
objektivno istraživanje iskustvenih pojava
stav što ga zauzima prema stvarnosti
2
TEMELJNE PRETPOSTAVKE ZNANOSTI
Znanstveni pristup utemeljen je na pozitivizmu, počiva na određenim pretpostavkama koje se ne
provjeravaju. Nužan su preduvjet znanstvenog postignuća i dio su epistemologije. Svako bavljenje
znanošću podrazumjeva usvajanje nekih načela. Temeljne pretpostavke znanosti:
-
Prirodom vlada red:
odnosno postoje pretpostavljene zakonitosti koje vladaju određenim
pojavama.
-
Priroda je spoznatljiva:
da je priroda nespoznatljiva ne bismo mogli predviđati buduće
događaje, ni ljudsko ponašanje, te ništa nebi bilo vjerodostojnije nego nasumično pogađanje.
Odnosno mogućnost spoznavanja su određeni entiteti koji tokom istraživanja ne utječu jedni
na druge, kao što je dualnost istraživača i istraživane pojave.
-
Znanje je nadmoćno neznanju
: prednost znanja nad neznanjem je u tome što ono daje
poticaj cjelokupnoj znanosti. Osim toga znanje je manji stupanj neznanja, jer se uvijek može
nadograđivati novim saznanjima.
-
Sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke:
svijetom upravljaju prirodni zakoni, a to isključuje
uključivanje nadnaravnog u znanost.
-
Ništa nije samo po sebi razumljivo
: svaka pretpostavka mora biti objektivno dokazana. Sve
što je tradicionalno ili zdravorazumski za znanost je tek pretpostavka podložna provjeri, te se
znanost zbog toga pripisuje sumnjičavosti i kritičnosti.
-
Znanje se usvaja iskustvom:
proučavane pojave moraju biti dostupne iskustvu jer ih
drugačije nije moguće provjeriti.
Dvije kritike znanosti:
Mnogi istraživači su skloniji jednoj teoriji nego drugoj pri prosuđivanju, te
znanost je društveno uvjetovana, odnosno da u fokus stavljaju određene interese.
CILJEVI ZNANOSTI
Konačni cilj znanosti je prikupljanje znanja i spoznavanje svijeta kako bi se nad njime, a posebno nad
pojavama važnim za ljudsku egzistenciju postavio nadzor. Znanost za ciljeve ima težnju za
opisivanjem, predviđanjem i razumjevanjem.
Opisivanje: su postupci kojima različite pojave definiramo, utvrđujemo njihova svojstva,
razvrstavamo i popisujemo. Ono je uvijek prvi korak u znanstvenom proučavanju nekog problema, jer
svaki pokušaj dubljeg razumjevanja neke pojave temelji se na njenom detaljnom opisu. Opisivanje u
psihologiji ima dvojaku svrhu: klasifikaciju i analizu koja bi trebala uputiti na određene uzročno
posljedične veze. No u tom smislu opisivanje je samo temelj za uzročno-posljedičnu vezu. Pri
klasifikaciji znanost slijedi određena načela. Pri tome izdvaja ona obilježja koja će biti najkorisnija za
izučavanu pojavu.
Predviđanje: nastojanje da se predvidi neki događaj ili ponašanje. Predviđanje je jedna od temeljnih
odrednica znanosti prema kojoj se ona razlikuje od pseudo-znanosti. Ono je i preduvjet
razumijevanja.
Dakle, ako utvrdimo da razumijemo neko ponašanje i razloge njegova javljanja, moramo biti u
mogućnosti predvidjeti ga u kontekstu budućih događaja.Iz toga slijedi da se jedna varijabla može
koristiti za predviđanje druge samo ako su one međusobno povezane. Koeficijent korelacije je indeks
4
zajedničkog variranja varijabli, pri čemu može poprimiti pozitivnu ili negativnu vrijednost. Što znači da
je predviđanje neke varijable uspješnije što je povezanost među dvijema varijablama veća, odnosno
gdje je koeficijent korelacije veći.
Razumijevanje: Opisivanje i predviđanje su zapravo samo početni koraci u spoznavanju izučavane
pojave. Najvažniji znanstveni cilj je razumijevanje. Možemo reći da smo neku spoznaju razumjeli tek
kada smo utvrdili njene uzroke. Razumijevanje je temeljni preduvjet za uspostavljanje nadzora nad
nekom pojavom, te pridonosi mogućnosti predviđanja.
Kontrola: je krajnji cilj znanosti, a objašnjava se kao mogućnost utjecaja na pojave koje se istražuju.
Odnosi se na mogućnost upravljanjem okolinskih čimbenika, ali da bi takvo što bilo moguće potrebno
je poznavati uzroke pojave koju želimo kontrolirati. Smisao kontrole jest mogućnost utjecaja na
ponašanje upravljanjem situacijskim odrednicama.
2. TEORIJE I ISTRAŽIVANJA
TEORIJA
ZNANSTVENE TEORIJE
su logički organizirani sklopovi tvrdnji (prijedloga, iskaza, dokaza) koja služi za
definiranje događaja (konstrukta), opisivanje odnosa među ovim događajima i objašnjavanje
pojavljivanja ovih događaja.
Dvije zadaće teorije:
1. organizacija empirijskih znanja
2. upravljanje istraživanjima
Razlika između hipoteze i teorije:
hipoteza je operacionalno definisana
hipoteza je cirkularna kad sama sebe objašnjava
teorije podvrgavamo provjerama
hipoteze provjeravamo eksperimentom
Teorija je posredna spoznaja jer znači misaonu razradu činjenične zbilje, a zbog toga je pojmovna i
uopćena, što znači da se odnosi na niz pojedinačnih pojava, ali nijednu u cijelosti.
Teorija je osim toga i cilj znanstvenog pregnuća i pokretač njenog razvoja, te se u tome očituje njena
dvojna priroda. Ranije je spomenuto da je cilj znanosti ovladavanje prirodom, a to ne bi bilo moguće
bez dubokog razumijevanja zbilje. A u razumijevanju zbilje teorije su nezamjenjive. One povezuju
poznate činjenice i podvode ih pod opće zakonitosti koje nam pomažu u predviđanju budućih
događaja. Dakle, teorija je cilj znanosti. Teorija postoji samo dok je ne zamjene činjenice utvrđene
znanstvenim metodama istraživanja.
Kriteriji evaluacije određene teorije:
1. jednostavnost ( pravilo jednostavnosti primjenjeno je kad prihvatamo najjednostavnije od
mogućih objašnjenja)
2. precizost predviđanja (teorije na osnovu koji je moguće preciznije predviđati ponašanje imaju
veće vrijednosti u odnosu na teorije koje nude samo generalne predikcije)
3. rigoroznost testiranja (znanstvena teorija je dobra ukoliko je u stanju podnijeti rigorozne
znanstvene provjere)
5
3. Treći prigovor se opet odnosi na operacionalizam, operacionalizam ima i svojih pozitivnih
učinaka koji se ogledaju u preciznosti znanja i potpunoj iskustvenoj utemeljenosti, no to
znanost usporava u njenom napredovanju, spriječavajući je u usmjeravanju istraživanja.
Hipotetički konstrukti korisniji su od posredujućih varijabli u početnim stadijima istraživanja kada je
usmjeravanje daljnjeg tijeka istraživanja važnije od preciznosti nalaza.
U stadijima veće razvijenosti posredujuće varijable mogu se pokazati boljim izborom jer nude
razmjerno jednoznačne rezultate.
HIPOTEZE
predstavljaju vezu između teorije i znanstvenih istraživanja – dedukcijom se izvlače
istraživačka pitanja i problemi koji se oblikuju u hipoteze, a one se zatim provjeravaju istraživanjem.
Hipoteza je ispravno formulirana i provjerljiva ako je moguće odrediti da li je tačna ili pogrešna i ako
je moguće odrediti stupanj njene valjanosti.
ZNANSTVENI ZAKONI
su iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima među
istraživanim pojavama.. Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju
iskustvenih podataka. Zakoni mogu postojati neovisno o teorijama, dok teorije ne mogu postojati bez
zakona, jer ako zakon opovrgava teoriju to je ozbiljan razlog za njeno odbacivanje ili preformuliranje.
ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE
je tip objašnjenja koji određuje smisao neke riječi ili pojma. Trebala bi
osiguravati razumijevanje neke pojave otkrivajući zakonitosti i mehanizme na kojima počivaju. Postoji
uopćavajuće i strukturalno znanstveno objašnjenje. Nastoji opisati što se dogodilo i objasniti zašto se
to dogodilo. Tri su temeljna obilježja znanstvenog objašnjenja:
Djelomičnost
– uzima u obzir neke činitelje važne za istraživanu pojavu.
Uvjetnost
– vrijede samo pod određenim okolnostima.
Približnost
– jer su redovito manje ili više neprecizne u odnosu na opažanje i ne omogućuju posve
tačno predviđanje.
Zbog toga objašnjenja redovito nisu dovoljna za potpuno određenje pojave, ograničene su na uski
spektar situacija i zamjenjive su drugim teorijama, što je u povijesti znanosti mnogostruko pokazano.
STRUKTURA ZNANSTVENE TEORIJE
Konstrukti su temeljna strukturalna jedinica svake teorije, oni omogućuju apstrakciju i uopćavanje.
Veze među konstruktima propituju se na razini hipoteza koje potvrđene ili odbačene usmjeravaju
naša istraživanja utemeljujući na taj način drugi temeljni cilj teorije. Dodatna orijentacijska sredstva
teorije su prije utvrđeni zakoni, a svaka ih teorija mora respektirati. Navedeno je objašnjivo na način:
Konstrukti opisuju povezanost između empirijskih podataka, a zakoni su uopćavanja o povezanosti
između konstrukata, dok hipoteza i objašnjenje uspostavljaju logički smisleno tumačenje uočene
zakonitosti. Posebno je važno zapamtiti da različite teorije mogu ponuditi različita objašnjenja istih
zakona i podataka.
KRITERIJI DOBRE TEORIJE
Dobra teorija bi morala odgovarati nizu zahtjeva od kojih se jedni mogu nazvati sadržajnima, a drugi
formalnima. Osnovna mjerila za procjenjivanje teorija su:
7
