Metodologija naucno istrazivackog rada
1. NAUCNO OBJAŠNJENJE, PREDVIDANJE I RAZUMEVANJE
1.NAUCNO OBJAŠNJENJE
Svrha: sticanje odgovarajucih objašnjenja pojava i pravilnosti u proucavanoj stvarnosti jeste jedan od osnovnih ciljeva
nauke
Nacin nalaženja odgovarajucih, uspešnih objašnjenja u nauci jeste jedno od kljucnih pitanja filozofije nauke i
metodologije nauke
Logicki pozitivizam
Filozofsko istraživanje usredsredeno je na probleme znanja I smisla
Nešto ima smisla ako se može verifikovati (pokazati istinitim):
-
empirijski (putem opažanja)
-
analiticki (kao logicka ili matematicka tautologija)
Podvodenje pod naucne zakone
Komponente “supsumtivnog” modela naucnog objašnjenja:
1. naucni zakon (iskaz o opštim pravilnostima) EKSPLANANS
2. skup iskaza o pocetnim uslovima i
3. iskaz o pojavi koju bi trebalo objasniti EKSPLANANDUM
Primer:
1. Ako se metal zagreva, onda se širi.
2. Ovaj komad bakra se zagreva.
3. Ovaj komad bakra se širi.
Logicki uslovi prihvatljivosti
Logicki uslovi prihvatljivog objašnjenja:
a) iskazi u eksplanansu ne smeju logicki da slede iz iskaza u eksplanandumu
b) iskazi u eksplanansu moraju da budu proverljivi
c) ne sme postojati snažan razlog za sumnju u istinitost iskaza koji sacinjavaju eksplanans
d) svedocanstvo koje podržava iskaze u eksplanansu mora da bude nezavisno od iskaza u eksplanandumu
Vrste supsumptivnih objašnjenja
(1) Deduktivno-nomološka objašnjenja
Eksplanandum je logicka posledica eksplanansa
Primer:
1. Sva tela zaronjena u tecnost bivaju lakša.
2. “A” je telo zaronjeno u tecnost.
3. Telo “A” biva lakše.
(2) Objašnjenja po verovatnoci
Eksplanandum sledi iz eksplanansa sa velikom verovatnocom – induktivni argument
Primer:
1. Veliki procenat pacijenata inficiranih streptokokama, ozdravlja 24 casa nakon dobijanja
penicilina.
2. Pacijent M.N. je imao infekciju streptokokama i dobio je penicilin.
3. Pacijent M.N. je ozdravio od infekcije streptokokama 24 casa nakon dobijanja penicilina.
Prigovori:
A. Proces objašnjavanja nije cisto logicki, formalni, nego i sadržajni, saznajni
B. Objašnjenja su cesto samo približna i delimicna i u vecini slucajeva ne nastaju odjednom, nego postupno
C. Ne postoji mogucnost izbora najboljeg objašnjenja iz skupa predloženih
1. Salmonov model statisticke relevancije
Objašnjenje je skup iskaza (a ne logicki argument) povezanih odnosom statisticke relevancije.
2. Brodijevi modeli naucnog objašnjenja
(1) Uzrocni model
Premisa logickog argumenta mora da sadrži opis dogadaja koji je uzrok dogadaja u eksplanandumu.
1
Primer:
1. Ovaj komad bakra je zagrejan.
2. Ako se metali zagrevaju, onda se šire.
3. Ovaj komad metala je proširen.
(2) Model suštinskog svojstva
Eksplanans mora da sadrži iskaz kojim se odredenoj klasi objekata pripisuje svojstvo suštinsko za tu klasu objekata, a
najmanje jedan objekt ukljucen u dogadaj opisan u eksplanandumu jeste clan te klase objekata.
Primer:
1a. Ova supstanca je bakar
1b. Bakar ima atomski broj 29.
2. Sve što ima atomski broj 29 provodi elektricitet.
3. Ova supstanca provodi elektricitet.
Premisa 1b pripisuje bakru jedno suštinsko svojstvo, a objekt u 3 je bakar.
3. Funkcionalna objašnjenja
Jedna pojava objašnjava se na osnovu njene moguce funkcije
Funkcionalnim objašnjenjima se najcešce koristi biologija
4. Teleološka objašnjenja
Koristi se za objašnjenje covekovog ponašanja, koje nije samo
1. reaktivno (odredeno iskustvom i datom situacijom) nego i
2. proaktivno (rukovideno ciljem, težnjom, namerom, ocekivanjem)
5. Geneticka objašnjenja
Dogadaj ili stanje koji su nastupili objašnjavaju se tako što se pokazuje da su oni rezultat prethodnih dogadaja.
2.NAUCNO PREDVIDJANJE
Jedna od osnovnih funkcija naucnog znanja jeste predvidanje pojava u odredenoj oblasti stvarnosti.
Naucnim predvidanjem se mogu:
na osnovu raspoloživih informacija, steci informacije o neizvesnim i, katkada, dotle nepoznatim
cinjenicama
izvršiti stroge iskustvene provere naucnih teorija i hipoteza
Za razliku od objašnjavanja, pri naucnom predvidanju proces tece od premisa ka zakljucku.
2.1. Logicka struktura naucnog predvidanja
Naucno predvidanje može da se rašclani na dva osnovna dela:
praedicendum – iskaz o pojavi koja se predvida
praedicens – skup iskaza na osnovu kojih se izvodi predicendum koji se može rašclaniti na dva dela:
1. iskaz(i) o opštim pravilnostima, naucnim generalizacijama – G
2. iskaz(i) o pocetnim uslovima - U.
Naucno predvidanje je:
1. logicki (deduktivni ili induktivni) argument
2. cije premise (predicens) sadrže iskaze o naucnim generalizacijama i iskaze o naucno utvrdenim
pocetnim uslovima (koji zajedno sacinjavaju osnovu za predvidanje)
3. a ciji je zakljucak (predicendum) iskaz o stanju stvari koje je neizvesno u trenutku izricanja toga
iskaza
4. pri cemu je logicki nevažno (ali pragmaticki važno) da li je rec o prošlom, buducem ili, sa davanjem
toga iskaza, istovremenom stanju stvari.
Naucno predvidanje:
1. nije iskljucivo logicki nego je i psihološki proces
2. ono uzima u obzir: logicka pravila i znacajne epistemološke I prakticne cinjenice
3. podrazumeva racionalni izbor premisa za prediktivni argument (na osnovu analize prirode, sadržaja i
prihvatljivosti premise koje služe kao osnova za predvidanje)
Osim razumevanja formalno-logicke strukture predvidanja, neophodno je shvatiti i njegov sadržajni smisao
2

3. stepenu opštosti (predvidanje koje se tice pojedinacnog slucaja ili klase slucajeva, predvidanje koje
(Placeholder1) se tice dela ili celine itd.)
4. prema smeru i udaljenosti u vremenu i dr.
3.3. NAUCNO RAZUMEVANJE
Moguce je razlikovati cetiri vrste razumevanja:
1. deduktivno objašnjavanje (cinjenica se dedukuje iz skupa opštih iskaza)
2. interpretativna doslednost (konzistentno poimanje iskustva)
3. poimanje posredstvom otkrivanja cinilaca kojima se kontroliše neka pojava
4. intuitivno razumevanje (cisto licno iskustvo)
2. STRUKTURA NAUCNOG ZNANJA
1. Naucne cinjenice
Izraz "cinjenica" se upotrebljava dvojako:
-
da oznaci sinteticki iskaz kojim se tvrdi neko stvarno stanje stvari (postojanje objekta, svojstva,
odnosa, pojave, stanja i sl.)
-
da oznaci samo to stanje stvari
Cinjenice se dele na:
a) sirove („brutalne“) „Trava je zelena“
b) institucionalne „Fisher je u mecu pobedio Spaskog.“ (Važe samo uz uslov postojanja nekih (ovde:
šahovskog takmicenja) institucija I pravila)
c) zdravorazumske (izražene su iskazima prirodnog govornog jezika, a smisao takvih iskaza shvatljiv je
svim osobama koje razumeju taj jezik I kontekst u kojem su izreceni)
d) naucne (izražene su iskazima odgovarajuceg naucnog jezika specifikovane terminologije, a njihov
smisao je shvatljiv u kontekstu odgovarajuce naucne teorije)
Cinjenice se, takode, dele na: empirijske (iskustvene) i teorijske.
1. Empirijska cinjenica
je sinteticki iskaz o konkretnom objektivnom dogadaju, procesu, objektu, stanju, odnosu
I dr. koje ljudi mogu opaziti i koje se tumace u sistemu pretežno iskustvenih
2. 2. Teorijske cinjenice su takvi elementi znanja koji se tumace u nekom sistemu pretežno teorijskih izraza,
odnosno pojmova.
Teorijske od empirijskih cinjenica nije moguce oštro razgraniciti, pa je bolje govoriti o “pretežno empirijskim” i
“pretežno teorijskim” cinjenicama
2. Naucni zakoni
Naucnim zakonom se naziva sinteticki, nomološki univerzalan, teorijski zasnovan i istinit iskaz koji se odnosi na neku
prirodno postojecu pravilnost u odredenoj oblasti stvarnosti.
Osnovne funkcije naucnih zakona su:
1. da sažima mnoge iskustvene cinjenice
2. da omogucava davanje naucnih objašnjenja
3. da omogucava naucna predvidanja
Vrste naucnih zakona izražavaju postojan odnos izmedu pojava:
a) uzrocni i razvojni zakoni (izražavaju nepromenljivi poredak u zavisnosti izmedu dogadjaja ili
svojstava)
b) statisticki zakoni (izražavaju nepromenljive statisticke odnose (ili odnose verovatnoce))
c) zakoni koji izražavaju postojanje odnosa funkcionalne zavisnosti (u matematickom znacenju reci
funkcija i nekim drugim vrstama naucnih zakona)
a1) Uzrocni zakoni govore o takvom odnosu izmedu pojava u kojem jedna pojava predstavlja nužni, dovoljni i aktivni
(delatni) uslov druge pojave. U tom se slucaju prva pojava naziva uzrokom, a druga – efektom ili posledicom.
a2) Razvojni zakoni ne izražavaju dovoljne uslove iako mogu izražavati nužne uslove.
b) Statisticki zakoni izražavaju nepromenljive odnose verovatnoce medu dogadajima ili svojstvima
c) Zakoni funkcionalne zavisnosti se dele:
zakoni koji tvrde uzajamnu zavisnost izmedu promenljivih, tako da promena jedne promenljive biva pracena
promenama drugih promenljivih
4
zakoni koji govore kako promena jedne velicine u nekoj jedinici vremena utice na neke druge velicine
3. Naucne teorije i modeli
Naucna teorija je osnovna jedinica naucnog znanja
Izraz teorija se upotrebljava sa razlicitim znacenjima:
neko gledište (retko)
neka koncepcija (ponekad)
jedna ili više hipoteza (cešce)
jedinstveni sistem zakona i hipoteza sa objašnjavalackom moci, itd. (najcešce)
Teorija je uredeni skup zakljucaka (ciji svi elementi stoje u eksplicitno utvrdenim relacijama), koji se obicno sastoji iz
jedne ili više teza i iz argumentacije, kojom se te teze potvrduju.
3.1. O strukturi naucne teorije
Najprihvacenije gledište (Karnap, Frank, Hempel i dr) drži da je teorija sastavljena od:
“hipoteza” teorije (skup iskaza koji sadrži aksiome I teoreme (logicke posledice dedukovane iz aksioma))
“recnika” za hipoteze (iskazi koji povezuju aksiome sa teoremama)
modela
Hipoteze
Hipoteze su teorijske tvrdnje o odnosima izmedu odredenih entiteta.
One se sastoje iz dve ravni :
1. aksioma (postulata, „primitivnih iskaza“, neizvodivih I empirijski neproverljivih) iz kojih se pomocu logickih
operacija izvode logicke posledice
2. teoreme (derivatni, iskustveno proverljivi iskazi)
Recnici
Iskazi koji povezuju aksiome sa teoremam.
To povezivanje vrši se preko „pravila korespondencije“ ili „koordinativnih definicija“.
Modeli
Model je svaka pojava koja je po definiciji slicna proucavanoj pojavi, a dva sistema su strukturalno slicna jedan
drugom ako i samo ako izmedu njih postoji odnos izomorfizma (istooblicja).
Klasifikacija modela
1. materijalni (stvarni sistemi kao primer za teorijskog principa)
2. teorijski:
a) idealni modeli (koji referiraju na idealizovane entitete I predstavljaju deo hipoteza neke teorije)
ikonicki (npr. “brava-i-kljuc” enzima u fiziologiji)
simbolicki (npr. demokratsko društvo u politickim naukama)
b) modeli interpretacije (neke teorije)
konceptualni (interpretacije apstraktne teorije posredstvom pojmova koji pripadaju nekoj neapstraktnoj teoriji
(npr. Aritmeticka interpretacija teorije grupa))
cinjenicki (nastaju kada nekom apstraktnom sistemu biva data neka neformalna interpretacija (npr. fizicka
interpretacija euklidovske geometrije))
mešoviti (ukljucuju i cinjenicke i konceptualne interpretacije (npr. opšta teorija automata))
3.2. Funkcije naucnih teorija 1/2
a) FUNKCIJA SAŽIMANJA: uredenje, organizovanje, objedinjavanje I sažimanje empirijskog materijala,
eksperimentalno utvrdenih cinjenica, iskustvenih generalizacija, naucnih zakona i hipoteza u jedinstveni sistem.
b) FUNKCIJA INFORMISANJA: povezivanje poznatih naucnih cinjenica i naucnih zakona tako da se iz njih mogu
zakljuciti nova znanja I steci nove informacije o proucavanom podrucju. Iz zakona povezanih teorijom se mogu
dedukovati ne samo vec poznate, nego i nove, dotad nepoznate i nenaslucivane, cinjenice i opšte pravilnosti u oblasti
stvarnosti na koju se teorija odnosi.
c) FUNKCIJA OBJAŠNJENJA: dugo je bila potisnuta pred funkcijama opisivanja i predvidanja, ali je sredinom
prošlog veka postala kljucnom
d) RAZUMEVALACKA FUNKCIJA: (bliska objašnjavalackoj funkciji) izrasta na ocekivanju da se omoguci
razumevanje onih fenomena koje data teorija proucava.
5

Na osnovu iskustvenog svedočanstva, teorija se:
nikada ne može konačno potvrditi (iz istinitosti konsekvensa implikacije sa logičkom nužnošću ne može ništa tvrditi
o istinitosnoj vrednosti antecedensa)
može opovrgnuti (iz lažnosti konsekvensa implikacije sledi lažnost antecedensa)
Cilj naučne delatnosti je razvijanje teorija koje bi bile:
domišljate
informativne
smele
malo verovatne
vrlo opovrgljive
i da ih podvrgne strogoj iskustvenoj proveri (posmatranju i eksperimentima).
Naučne su samo one teorije koje mogu da budu opovrgnute.
Ako teorija ne uspe da se opovrgne, ona time biva „potkrepljena“ i privremeno prihvaćena
Moguće je upoređivanje teorija(prema stepenu potkrepljenosti)
Rast znanja:
usmeren je ka novim, dubljim problemima
odvija se posredstvom pretpostavki, opovrgavanja i privremenog prihvatanja
nije kumulativan, nego se teorije smenjuju
3. Kunovo shvatanje1/5
Paradigma:
opšti pogled na svet
skup opštih metodoloških stavova
skup vrednosnih orijentacija
skup simboličkih generalizacija (zakona)
skup opštih modela (metafizičkih ili heurističkih)
skup ontoloških interpretacija, kao i opštih obrazaca rešavanja problema, koji su u određeno vreme usvojeni u nekoj
zajednici naučnika.
Periodi u razvoju nauke: „normalna nauka“, „kriza“ i „naučna revolucija“
1.Period normalne nauke:
konzervativni, kumulativni proces
razvijanje implikacija vladajuće paradigme
korišćenje njenih heurističkih mogućnosti
poboljšavanje raspoloživih tehnika
rešavanje postojećih problema u raspoloživom naučnom znanju
odsustvo kritike paradigme i traganje za njenom alternativom
nebavljenje problemima koje ta paradigma nije kadra da reši
2.Period krize:
narastao broj nerešenih problema
iscrpljene heurističke mogućnosti paradigme
preispitivanje i proveravanje paradigme i traženje alternative za nju
3.Naučna revolucija:
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti