Milivoj Solar

TEORIJA KNJIŽEVNOSTI

Urednica

MIROSLA V A VUČIĆ

Recenzenti

ALEKSANDAR FLAKER

DRAGUTIN ROSANDIĆ

ĐURICA VINJA

Grafička urednica
DANIJELA KARLICA

Naslovnu stranicu izradio

ŽIVKO HARAMIJA

Korektorica

LJIUANA CIKOTA

I. izdanje

1976.

ŠKOLSKA KNnGA, d.d., Zagreb,

1976.

Nijedan  dio  ove  knjige  ne  smije  se  umnožavati,
fotokopirati,  ni  na  bilo  koji  način  reproducirati
bez  nakladnikova  pismenog  dopuštenja.

CIP

dostupan u Nacionalnoj i sveučilišnoj

knjižnici, Zagreb,

450110011

ISBN

953-0-50733-X

Tisak: GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE, d.o.o., Zagreb

MILIVOJ SOLAR

TEORIJA

KNJIŽEVNOSTI

XX.

izdanje

�

školska

ZAGREB,

2005.

temelj na kojem se može dalje graditi doista suvremena nastava knji
ževnosti na sveučilištu. U njenom općem nacrtu, izboru pojmova i

problema, pa i u mnogim načelnim stavovima, nisam se mogao mnogo

osloniti na slična naša ili strana djela, naravno ne zato što dobrih

djela takve vrste ne bi bilo, nego zato što su naša slična djela znatno

drugačije  osnovne namjene ili su ponešto zastarjela (što je prirodno u
bumom  razvoju znanosti o književnosti posljednjih desetljeća) dok su
strana slična djela rađena na osnovi drugačijeg izbora književnih djela
i  redovno  znatno  različite  tradicije proučavanja  književnosti  od one
na kojoj se razvijala  i razvija  naša znanost o književnosti.  Dakako da

pri tome ova knjiga ne teži nekoj posebnoj samostalnosti i originalnosti
pod svaku cijenu; djelu ove vrste, smatram, to bi više štetilo no

koristilo.  Želim  tako jedino kazati da  sam se  u objašnjenjima,  tezama
i u  rasporedu  izlaganja služio dosta  različitim izvorima  i uzorima  (na
koje,  uostalom,  upućuje  i  literatura  na  kraju  knjige),  pri  čemu  ipak

smatram kako su mi brojne rasprave u časopisu

Umjetnost riječi,

zbornik

Uvod u književnost

i, dakako moje vlastite knjige

Ideja i priča

Pitanja poetike

najviše poslužile i kao izvor podataka i kao temelj

sintetičkim zaključcima.

Zagreb, u prosincu

1974.

PREDGOVOR ŠESNAESTOM, PRERAĐENOM

I DOPUNJENOM IZDANJU

Autor

Kako je ova knjiga napisana prije dvadeset godina, a tek jednom,

u sedmom izdanju

1982,

ponešto prerađena, vjerujem da ne treba šire

obrazlagati zašto je ovo izdanje temeljitije prerađeno i dopunjeno. Već

i sam razvoj znanosti o književnosti tome je dovoljan razlog, a pro

mjene u nastavi književnosti, koje prirodno prate politička i kulturna
zbivanja u Hrvatskoj, također se ne smiju zanemariti. Temeljnu struk

turu knjige, međutim, nisam želio mijenjati, jer bi se u odveć velikim

razlikama prema prijašnjim izdanjima mogla lako izgubiti ona tradicija

u znanosti i u nastavi književnosti koju djela takve vrste - uvjeren sam

- moraju očuvati. Nisam tako napisao novu knjigu, premda mi se

ponekad, u radu na ovom izdanju, činilo da bi to bio lakši posao od

onog što sam ga se latio. Nisam, naime, mogao samo dodati neke nove

spoznaje, naglasiti nove orijentacije i uključiti nove nazive i pojmove,

jer bi knjiga prekomjerno narasla, a izgubila bi nužno na onoj cje

lovitosti  i  dosljednosti  izlaganja  koju je  - barem  se  nadam  - kao
autorsko djelo u nekoj  mjeri posjedovala.  Nisam,  opet s druge strane,
mogao ni mnogo  toga  izostaviti, jer u znanosti o književnosti i njezina
vlastita povijest igra ne malu ulogu. Morao sam naprosto neke dijelove

pisati nanovo, nastojeći pri tome da zadržim tumačenje svih važnijih,

ranije obrađenih naziva i pojmova, a potpuno nova poglavlja pokušao
sam uključiti u izlaganje tako da opsegom i stilom ne iznevjere temeljnu
namjenu knjige, zamišljene prije svega kao uvod u proučavanja knji
ževnosti.

Preradio sam tako - što će reći nanovo napisao - oko trećinu

knjige, a dodao sam desetak potpuno novih poglavlja. Promjene su

najveće u prvoj, drugoj i devetoj glavi, a najopsežnija je dopuna sažeti

pregled velikih književnih epoha u petoj glavi. Iako i danas smatram

da ta građa ne ulazi nužno u elementarni uvod u teoriju književnosti,

uveo sam je više zbog praktičnih nego zbog načelnih razloga: čini se

da takav pregled i ovdje može biti koristan, premda, dakako, ne može

ni u kojem slučaju nadomjestiti potrebu priručnika koji bi tu proble

matiku zasebno obradio. Ostale dopune odnose se uglavnom na neke
pojmove i uvide preuzete osobito iz semiotike književnosti, kao i na

nekoliko novih orijentacija u proučavanju književnosti. Dijelovi knjige
koje nisam nanovo pisao također su mjestimično, najčešće u primjerima

i pojedinim formulacijama, mijenjani i dotjerivani. Literatura na kraju
knjige prilagođena je promjenama u cijeloj knjizi.

Zagreb, u veljači

1994.

RepubHkFl Hrv!'!�fnJI

e"EU(:HiSTF U �I-"Lrru

f'tLOZOl-!5K; fJ!lKI.JL�

KNJ�t�l�C.i

Autor

PRIRODA KNJIŽEVNOSTI I PROUČAVANJE

KNJIŽEVNOSTI

NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI

Književnost je osobita vrsta jezične djelatnosti, pa riječ »knji

ževnost«, koja je izvedena iz  riječi  »knjiga«, malokad upotrebljavamo
u  širem  smislu  kao  naziv  za  sve  ono  što  je  napisano  i  objavljeno
uglavnom  u  knjigama.  Riječ  »literatura«  opet,  kojom  se  ponekad
služimo  jer  je postala  medunarodnim  terminom,  izvedena  od  latinske

riječi

littera,

slovo, dobila je u nas redovno uže značenje; označuje u

pravilu knjige i članke o nekoj široj temi ili znanstvenom području.
Kao naziv za književnost upotrebljavamo ponekad i riječ

»pjesništvo«,

ali ona ipak ima uglavnom uže značenje, jer je izvedena iz riječi
»pjesma« i upućuje na razliku izmedu jedne velike skupine književnih
djela, koja se naziva »poezijom«, i druge skupine, koja se obično naziva

»prozom«. Najčešće se tako riječ »književnost« i u svagdašnjem govoru
i u znanosti upotrebljava u užem smislu: misli se na one jezične

tvorevine koje se razlikuju i od svagdašnjeg, običnog govora i od

govora u svim onim ljudskim djelatnostima koje nemaju osobitu
umjetničku svrhu i funkciju. Kako upravo

osobita svrha i funkcija

prirode književnosti redovno na ovaj ili onaj način osobitost knji

ževnosti dovode u najužu vezu s osobitošću umjetnosti. Valja pri tome
ipak napomenuti

prednost pri određivanju pojma književnosti mogu

imati i neki drugi odnosi. Književnost je jezična djelatnost, pa je
razumljivo da se razlike između književnih djela i drugih jezičnih

tvorevina mogu tražiti u analizi jezika. Književno djelo, također, očito
nešto znači, ono je prema tome neki znak ili sustav znakova, pa se

osobitost književnosti može tražiti i u razlikama medu tipovima ili

vrstama znakova. Suvremena lingvistika i semiotika u takvim su

pokušajima  odredivanja  pojma  književnosti  postigle  bez  sumnje  utje
cajne rezultate, ali znanost o književnosti uglavnom je još uvijek sklona
da  zadrži,  barem u  orijentaciji,  shvaćanje  književnosti kao umjetnosti.
Najvažniji je  tome  razlog  što  se  smatra  da  shvaćanje književnosti  kao
umjetnosti  još  uvijek  najbolje  čuva  autonomiju  književnosti.  Knji
ževnost,  naime,  može  biti  u  službi  odgoja,  obrazovanja  i  različitih
učenja, kao i naprosto razonode koja  ne uključuje nikakvu stvaralačku
suradnju  čitatelja.  Ona  i  tada  ostaje  književnost,  ali  njezina  bitna
funkcija,  prenošenje  i  izražavanje  iskustava  koja  se  inače  ne  bi mogla
ni  oblikovati  niti  izraziti,  biva  umanjena,  ako  ne  i potpuno izgubljena.
Čini  se  zato  da  tek  onaj  pristup  književnosti  s  kojeg  se  književnost
razmatra  prvenstveno  kao  umjetnost  omogućuje  da  se  ona  shvati  i
proučava  u  onome  što  je  samo  njoj  svojstveno,  a  to  je  stvaralaštvo
koje  nema  samom  sebi  nadređene  svrhe.

Kako književnost kao umjetnost prenosi iskustva i znanja čo

vječanstva na osobit, samo njoj samoj svojstven način, ona se može s

jedne strane odrediti u okvirima jezične komunikacije, a s druge se

strane može odrediti kao osobita vrsta spoznaje. To upozorava

dva odnosa bitna za shvaćanje pojma književnosti: odnos prema jeziku
i odnos prema zbilji. Oba su odnosa, međutim, najuže povezana:

književna djela sadrže neke životno važne poruke, ali te poruke postoje,
i mogu se razumjeti, jedino zato što su na osobit način prenesene.

Književnost je tako istovremeno spoznaja i komunikacija, pa se samo

zbog potreba znanstvene analize može razmatrati bilo pretežno s jednog

bilo pretežno s drugog aspekta.

1 2

KNTIŽEVNOST I JEZIK

Kada se književnost naziva »umjetnost riječi«, želi se naglasiti kako

je  upravo  jezik  ona  građa  od  koje  se  gradi  književno  djelo  i  kako  je
činjenica  da  se  književnost  ostvaruje  u  jeziku  bitna  za  razumijevanje
njezine  prirode.  Time  je  ujedno  naglašen  osobit  položaj  književnosti

među ostalim umjetnostima. Književnost se služi jezikom kao slikarstvo

bojom, kiparstvo kamenom, a glazba tonovima, recimo, ali jezik nije
prirodna građa, nego je već i sam izuzetno složena duhovna tvorevina.

Oblikujući jezik književnost, dakle, oblikuje nešto što je već obliko

vano;  ona  ne  samo  da  se  »gradi«  od  jezika  nego  se  »nadograđuje«  na
jezik.  Zato  bez  razumijevanja  prirode  jezika  nema  ni  razumijevanja
prirode  književnosti;  književnost  je  uvijek  osobita  jezična  pojava.

Književno se djelo tako ne može shvatiti ako se najprije ne shvati

kao  jezična  tvorevina,  što  će  reći da  se  mora pretpostaviti kako se ono
najprije  razumijeva  kao  bilo  koja  jezična  tvorevina.  Zato  ako  ono  što
je  na  nekom  jeziku  zapisano,  ili  na  bilo  koji  drugi  način  utvrđeno,
nazovemo  t e k s t o m  (prema latinskom

textum,

tkanje, tkanina, sveza

riječi), književno je djelo tekst koji valja najprije shvatiti kao bilo koji

tekst. Kako, međutim, razumijevanje teksta ovisi i o k o n t e k s t u
(prema lat.

contextum,

skupa tkano, prepleteno), tj. o onoj pretpo

stavljenoj govornoj ili misaonoj cjelini unutar koje izrečeno ili napisano

dobiva određenije značenje, tek književni tekst zajedno s kontekstom
može dobiti smisao književnog djela.

to znači da je za shvaćanje

književnosti posebno važno odrediti kako se zbiva razumijevanje
književnog teksta.

Uzmimo, recimo, rečenicu: »Ubili su ga ciglama.« Ta se rečenica

može shvatiti kao izvještaj o nekom zločinu, i tako ćemo je razumjeti
ako smo je pročitali npr. u

Večernjem listu.

pri

tome će nas, dakako,

najviše zanimati je li ona istinita ili je izmišljena, recimo radi senzacije.

Takav naš prvenstveni interes upravlja u velikoj mjeri i samo ra

zumijevanje,  jer  kada  se  pitamo  o  tome  je  li  to  istina,  mi  se  i  u
razumijevanju  oslanjamo  na  tzv.  stvarni  kontekst,  što  proizlazi  iz
činjenice  da  nam je  najvažnije  u  tom iskazu kako se  on  odnosi prema
nekoj zbiljskoj situaciji. Ista rečenica, međutim, početak je pjesme Ivana

Slamniga i ujedno njezin naslov. Čitamo li tu rečenicu u pjesmi,

razumijevanje postaje drugačije, jer više nije važno radi li se o zbilj
skom zločinu. Pitanje o istinitosti postaje bespredmetno, pa se naše

1 3