Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Odsek za pedagogiju
Pedagoško-empirijsko istraživanje iz predmeta:
Teorija vaspitanja 3
Tema:
Mišljenje učenika o osobinama nastavnika
Profesor: Student:
Prof. dr Olivera Knežević-Florić Jovana Marušić 080075/2013
Novi Sad, 2017.
2
Sadržaj
1. UVOD………………………………………………………………………………...3
2. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA……………………………………………...4
2.1. Humanističke teorije vaspitanja………………………………………………………….4
2.2. Prikaz ranijih sličnih istraživanja………………………………………………………...7
2.3. Terminološko razjašnjenje osnovnih pojmova………………………………………….10
2.4. Teorijski pristup problem istraživanja…………………………………………………..11
3. METODOLOŠKI OKVIR ISTRAŽIVANJA………...……………………………..20
3.1. Predmet istraživanja……………………………………………………………………..20
3.2. Problem istraživanja……………………………………………………………………..20
3.3. Cilj i karakter istraživanja……………………………………………………………….20
3.4. Zadaci istraživanja………………………………………………………………………21
3.5. Hipoteze istraživanja…………………………………………………………………….21
3.6. Varijable istraživanja……………………………………………………………………21
3.7. Metode, tehnike i instrumenti istraživanja………………………………………………21
3.8. Populacija………………………………………………………………………………..22
3.9. Uzorak…………………………………………………………………………………...22
3.10.
Organizacija istraživanja…………………………………………………………….22
3.11.
Načini i nivoi statističke obrade……………………………………………………..22
4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I NJIHOVA INTERPRETACIJA ………………..23
5. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA…………………………………………………..38
6. LITERATURA ……………………………………………………………………..40
7. PRILOZI…………………………………………………………………………….42
4
Za realizaciju ovog istraživanja se posebno moram zahvaliti učenicima i nastavnicima
gimnazije „Veljko Petrović“ u Somboru.
2. TEORIJSKA ORIJENTACIJA
2.1.
Humanistička pedagogija
Kao glavnu raspoznanicu humanističke pedagogije, Jovanović i Vučinić (2013), navode
zahtev koji se nameće pred vaspitače, a to je da tradicionalne autoritarne mere vaspitno-
obrazovnog rada, zamene sopstvenim vaspitnim delovanjem, kao podsticajem za potpuni razvoj
potencijala ličnosti vaspitanika.
Isti autori ističu neraskidivu vezu obrazovanja, nastave i razvoja ličnosti i naglašavaju da
svi oblici vaspitno-obrazovnog rada imaju različite i specifične mogućnosti kada je u pitanju
razvoj vaspitanika i njegove ličnosti.
Suština pve teorije jeste unikatna i celovita ličnost koja je sposobna da saznaje, otkriva
sopstveni značaj i razvija se. Po koncepciji ove pedagogije, čovek jeste slobodni delatnik.
Predstavnici i zagovornici humanističke prdagogije imaju shvatanje da svaka individua u sebi
ima potencijal za zdrav razvoj i napredak. „Psiholozi humanističke orijentacije su imali velik
značaj na razvoj humanističkih teorija vaspitanja u okviru kojih se čovek konceptualizuje kao
jedinstvena, celovita i neponovljiva osoba. Humanisti imaju optimističan pogled na ljudsku
prirodu koja proizilazi iz stava da postoje svi unutrašnji preduslovi za zdrav i kreativan razvoj
ličnosti. Ukoliko se ne ometa razvoj pojedinca, onda će on koristiti sve svoje mogućnosti i
aspiracije kako bi postao ono što jeste“ (Milutinović, 2008).
Ovaj pedagoški pravac se javio 50-ih godina prošlog veka u Americi, kao pedagoško
ostvarenje ideja humanističke psihologije Rodžersa, Maslova i dr. Prema shvatanju humanističke
pedagogije, kako navodi Đorđević (2012), pojedinci bi trebalo da imaju veći prioritet u odnosu
na razred, školu ili kurikulum. Kao osnovni princip humanističkog vaspitanja isti autor navodi
5
uverenje da učenik, kao pojedinac, treba da bude slobodan i da ima mogućnost izbora sadržaja
koji želi da uči i da njime ovlada. Znatno je bitniji metod učenja od memorisanja i usvajanja
činjenica. Humanistička pedagogija zapravo sagledava pojedinca kao kompleksnu ličnost koja se
trudi da ostvari sve potencijale koje ima, koja je u stanju da upozna i razume različite životne
situacije. Ono što humanistički pedagozi podstiču i smatraju veoma važnim, jeste slobodan
razvoj, kako bi se deca zaštitila od porodičnih ili društvenih pritisaka (Đorđević, 2012).
Poseban akcenat se stavlja na poštovanje i uvažavanje ličnosti deteta. Dete ne treba siliti i
prisiljavati na rad, već se mora pronaći adekvatan način da se dete zainteresuje i samostalno
uključi. Proces učenja je znantno bitniji u odnosu na predviđeni sadržaj. Nastavne sadržaje bi
trebalo birati sa svrhom da podstiču, motivišu i pokreću učenika. Humanisti su se zalagali za
slobodnu i otvorenu školu, koju će da pohađa mali broj učenika, bez unapred definisanog i
striktno utvrđenog rasporeda časova i strogog kurikuluma. Nastavni sadržaji treba da budu
usklađeni sa interesima i potrebama učenika, što predstavlja izrazitu suprotnost tradicionalnoj
nastavi (Milutinović, 2008).
Kako dalje ističe Milutinović (2008), pored navedenog, humanisti su isticali da veliku
ulogu u dostizanju samoaktualizacije ima društvena sredina. Neophodno je pojedincu omogućiti,
odnosno kreirati uslove u kojima će on moći slobodno da se poveže sa okruženjem. Škola, koja
se nalazi u toj sredini, treba da omogući razvoj kritičkog mišljenja, samopouzdanja učeniku, kao
i uspostavljanje saradničkih međuljudskih odnosa.
U humanističkoj pedagogiji, akcenat se stavlja na probleme ličnosti i njen razvoj,
aktivnost, kreativnost, samostalnost, sloboda izbora. Ono što humanistički pedagozi podstiču i
smatraju veoma važnim jeste slobodan razvoj, kako bi se deca zaštitila od porodičih ili
društvenih pritisaka (Đorđević, 2012).
Humanisti se zalažu za samoupravljeno učenje i za učenje od vršnjaka. Veoma važnim se
smatra i grupni rad, jer on može da ohrabri učenike da iznesu sopstvene stavove, osećanja, misli i
sl. U grupnom radu učenici prihvataju jedni druge, ali i sami sebe, ono što ih čini takvima kakvi
jesu. Uče se toleranciji, razumevanju različitosti, slušanju drugih. Humanistički orijentisani
7
Stoga ista autorka navodi Maslovljevu teoriju zadovoljavanja određenih motiva:
Fiziološke potrebe;
Potrebe za sigurnošću;
Potrebe za ljubavlju i pripadanjem;
Potrebe za poštovanjem i samopoštovanjem;
Samoaktualizacija.
U istraživanju sam se oslonila na humanističku pedagogiju kao teorijsku orijentaciju jer
smatram da su njene osnovne ideje i postavke značajne za problem istraživanja, pre svega jer
ističe jedinstvenu ličnost, sa sopstvenim potrebama i interesima, i da dostiže samoaktualizaciju,
kao ishod ostvarivanja sopstvenih potencijala (Milutinović, 2008).
2.2.
Pregled značajnijih istraživanja
„Jedna od ranih i veoma razrađenih studija je Hartova (1934.) u kojoj su prikazani i
analizirani odgovori učenika iz 66 srednjih škola na uzorku od preko 10000 subjekata. Od
učenika se zahtevalo da iznesu pozitivna i negativna svojstva i kvalitete nastavnika koji su im
predavali. Subjekti su najomiljenije nastavnike opisali kao ličnosti koje im pomažu u nastavnom
i školskom radu, koji su prijateljski, veseli, zainteresovani za život, rad i probleme učenika,
imaju veliko razumevanje za njih, strpljivi su i korektni prema njima. Najmanje su bili omiljeni
oni nastavnici koje su učenici naveli da gunđaju, grde, zanemaruju ih, ne pomažu u radu,
sarkastični su i nekorektni. Približno oko 75% nastavnika, učenici su opisali kao osobe koje liče
na one koje im se sviđaju“ (Đorđević B., J. 1988).
Đorđević B., J. (1988) navode da se može reći da Džersajldovo istraživanje predstavlja
model za druga istraživanja i kriterijum za poređenje empirijski dobijenih podataka. U studiji o
učeničkim preferencijama različitih oblika ponašanja nastavnika Džersajld je dobijene osobine
svrstao u četiri osnovne kategorije:
