1
1. Najvažniji faktori proizvodnje?
Najvažniji faktori proizvodnje su: rad, kapital i zemlja. • Faktori proizvodnje su
neophodni inputi za proizvodnju dobara i usluga. • Tražnja za faktorom
proizvodnje je izvedena tražnja jer zavisi od odluke preduzeća koliki obim
proizvodnje ili pružene usluge želi da postigne, za šta su neophodni faktori
proizvodnje. • Ponuda i tražnja radne snage, zemlje i kapitala određuje iznos koji
preduzeće plaća radnicima, vlasnicima zemlje i kapitala. • Cena faktora
proizvodnje ima različite oblike: zarada (rad), kamata (kapital), dividenda (kapital),
renta (zemlja). Životni standard zemlje zavisi od njene sposobnosti da proizvodi
dobra i usluge, odnosno od produktivnosti. • Produktivnost se odnosi na količinu
dobara i usluga koja se proizvede u jedinici vremena. • Inputi koji se koriste za
proizvodnju dobara i usluga zovu se faktori proizvodnje (fizički kapital, ljudski
kapital, prirodni resursi, tehnološko znanje) i oni određuju produktivnost.
2. Izbor između rada i dokolice.
Rad je djelatnost kojim se nastoje proizvesti sredstva radi zadovoljenja
čovjekovih potreba. On zato zahtijeva naknadu, mora biti plaćen. Ono do čega
je radniku stalo čime zadovoljava svoje potrebe, nije rad nego sredstva koja
pribavlja radom.Rad je uvijek ma koliko biti koristan ograničavanje čovjekove
slobode i odricanje od nje ili nesloboda. I zato čovjek ima vremena samo dok
ne radi, jer kada radi vrijeme ne pripada njemu, nego onome za koga radi i zato
je sredstvo za zadovoljenje tudjih potreba.
Dokolica je vrijeme u kome smo
najbliži svojim potencijalima, vrijeme u kome postajemo ono što jesmo - sa
stanovišta naših potencijala, naše kreativnosti i naših najboljih mogućnosti.
Najbolje bi bilo da se u svom slobodnom vremenu ne pripremamo samo za
izvršenje poslovnih obaveze koje nas očekuju tokom sutrašnjeg dana, već da
„kultvišemo sposobnost da budemo ono što u našoj slobodnoj volji jesmo i
„krajnji cilj da iz naše razonode izađemo bolji nego što smo u nju ušli".
2
3. Monopolistička konkurencija.
Za monopolisticku konkurenciju karakteristicno je da relativno veliki broj
proizvodaca, relativno male ekonomske snage, nudi slican ali diferenciran
proizvod. Osim toga, karakteriše je i velika elasticnost tražnje koja je veca i
izraženija ako je proizvod manje diferenciran. Promjene u cijeni uticu na kolicinu
prodaje cijele konkurencije, ta ravnoteža eliminiše mogucnost ekstraprofita.
Dakle, monopolisticka konkurencija predstavlja efektivnu konkurenciju i
podrazumjeva borbu izmedu konkurenata na tržištu.
Konstantan je uzajamni pritisak tako da svi moraju uložiti maksimalne napore
kako bi opstali na tržištu.
Monopolisticka konkurencija je takav tip tržišta na kome veliki broj preduzeca
medusobno konkuriše proizvodeci neidenticne, ali slicne proizvode.
Ovakvo tržište ima dvije osnovne karakteristike:
- preduzeca konkurišu prodajom diferenciranih proizvoda koji su medusobno
zamjenjivi ali nisu savršeni supstituti
- ulazak i izlazak na tržište je slobodan, pa je novom preduzecu relativno lako uci
na tržište sa vlastitim robnim markama, i izaci sa tržišta ako proizvodi postanu
neprofitabilni.
Zahvaljujuci diferencijaciji proizvoda, monopolisticki konkurenti nisu savršeni
supstituti. Potrošaci svaku marku doživlajvaju drugacijom od drugih, a razlika je
dijelom u sastavu proizvoda, a dijelom u potrošacevoj slici tog proizvoda.
Monopolisticka konkurencija ne postavlja nikakve prepreke onima koji žele uci ili
izaci sa tržišta. Novi se konkurenti bez ikakvih ogranicenja slobodno javljaju na
tržištu.
Na ovakvim tržištima prodaju se sapun, šampon i mnogi drugi proizvodi.
Slicna je situacija i sa vecinom proizvoda maloprodaje, jer se proizvodi prodaju u
mnogo razlicitih trgovina koje medusobno konkurišu diferencirajuci svoje usluge
prema lokaciji, raspoloživosti i strucnosti osoblja, uslovima kreditiranja itd.
4
ponudaci ne mogu uticati na cijenu, vec je pasivno prihvataju, oligopolisti mogu
izbjegavati smanjenje cijene, a kao rezultat može biti „precutni dogovor“ o
naplacivanju monopolske cijene medu svim konkurentima.
Oligopoli obicno formiraju cijenu koja je niža od nivoa kojom bi se maksimizirala
dobit, ali koja je ipak iznad njihovog granicnog troška, kako bi potencijalnim
konkurentima ucinili ulazak na tržište neisplativim.
6. Dampinške cijene.
Damping prestavlja
prodaju robe na inostranom tržištu po cijeni koja je ispod
cena sa domaćeg tržišta
(ili nekog drugog inostranog tržišta), i prodaja robe ispod
troškova proizvodnje. Često se govori i o
valutnom dampingu
koji
podrazumeva održavanje višeg deviznog kursa od realnog kursa, čime se
pojeftinjuje izvoz, a poskupljuje uvoz. U kratkom roku se poboljšava konkurentska
pozicija domaće privrede, međutim ako se nastavi sa ovakvom praksom u dugom
roku dolazi do privredne nestabilnosti. Valutnim dampingom
se podstiče
inflacija.Sve vrste dampinga su zabranjene
. Zbog poremećaja koje damping
izaziva države sprovode tkz.
antidamping mere
koje se ogledaju u porastu
carinskih stopa za dampingške proizvode ili čak zabranom uvoza takvih proi
7. Monopol na konkretnom primjeru.
Monopol- preduzeće koje obrazuje cjelokupnu ponudu I cijenu jednog proizvoda
na nekom tržištu.
Monopol može imati i firma koja ima ekskluzivan proizvod. Reč
je o preduzeću koje jedino proizvodi neki proizvod u privrednom sektoru, a niko
drugi ne proizvodi ni supstitut. On generalno nije dobar za firmu koja ga ima, jer
se ona onda uljuljka na stalnim prihodima, okleva da ulaže u razvoj i na kraju gubi
tržište.
Primer monopola je pojava automobila na početku 19. Veka. Ford je proizveo
model ‘T’, auto dizajniran za običnog čovjeka. Bio je jeftin, pouzdan i lak za vožnju
baš kao i kočija sa konjima, koje je zamenio. Ford je prodao 10. 000 modela ‘T’ u
svojoj prvoj godini proizvodnje. Nakon toga, prodaja je svake godine
udvostručavana. Godine 1913. Skoro 200. 000 modela ‘T’ je bilo prodato, a Ford je
brzo menjao sve američke obrasce potrošnje, putovanja i standarda života.
Za vreme ovog ranog razvitka auto – industrije, Henri Ford je dominirao u tom
