UVOD
Psihologija sporta je primjenjena psihološka disciplina koja proučava
ponašanje osoba u različitim oblicima sportskih aktivnosti.
Ovo je, bez
sumnje, najkraća i najjasnija definicija Psihologije
sporta. Međutim, ta
jasnoća je samo prividna i krije u sebi zamku nepreciznosti, čak i
nepotpunosti jer je
pravilno razumijevanje u velikoj mjeri prepušteno
krajnjem korisniku. Naime, autori se do dana današnjeg nisu
usaglasili šta
sve obuhvata sintagma
u različitim oblicima sportskih aktivnosti
. Tako, na
primjer, neki autori
termin
u različitim oblicima sportskih aktivnosti
svode,
ipak samo na sport. Po njima, Psihologija sporta
treba da proučava
ponašanje ljudi u sportu, pri čemu pod sportom podrazumijevaju samo
aktivno bavljenje
sportom, neki čak samo vrhunski sport. Ovo shvatanje
potiče iz perioda kada su se psihološka proučavanja
odnosila uglavnom na
sport (dakle, takmičarski sport), uz zanemarivanje drugih pojavnih oblika
sportskih
aktivnosti. U tom slučaju široki dijapazon aktivnosti vezanih za
sport, kao što su časovi fizičkog vaspitanja
ili rekreativne aktivnosti ili
treninzi bivaju potpuno neopravdano gurnuti na margine psiholoških
proučavanja. Ako se zna koliko je važna pravilna i blagovremena selekcija
budućih vrhunskih takmičara, a
ona se mahom vrši iz redova juniorskih, a
ovih iz školskih dvorišta, onda se može shvatiti koliko je ovo
svođenje
Psihologije sporta samo na proučavanja u takmičarskom sportu ne samo
neopravdano, već i štetno
za sam vrhunski sport. Osim toga,
odgovarajućim angažovanjem stručnjaka iz ove oblasti, oslanjajući se na
rezultate psiholoških istraživanja, moguće je podići nivo bavljenja
sportskim aktivnostima osoba koje nikada
neće biti vrhunski sportisti, što
je izuzetno važno za njihov i fizički i psihički status uopšte.
Možda je
pravilnije, što se danas uglavnom i čini, pod
različitim oblicima sportskih
aktivnosti
podrazumijevati fizičku kulturu koja je širi pojam u odnosu na
sport. Fizička kultura obuhvata takmičarski
sport na različitim nivoima, do
vrhunskog sporta, ali i plansko odvijanje procesa učenja na časovima
fizičkog
vaspitanja, treninge, rekreativne aktivnosti osoba različitog
uzrasta, itd. Ima, doduše, autora koji pod sportom
podrazumijevaju sve
fizičke aktivnosti koje se odnose na neki sadržaj fizičke kulture. Samo u
tom slučaju,
pojmovi sport i fizička kultura su podjednake širine. Naziv
ove psihološke discipline, Psihologija sporta,
ostao je nepromijenjen iz
isključivo formalnih razloga.
Nedostaci prethodno razmatranog određenja
4
uslovili su šire korišćenje jedne opštije i potpunije
definicije koja pod
Psihologijom sporta podrazumijeva sljedeće:
Psihologija sporta proučava
psihološke aspekte svih oblika i sadržaja fizičke kulture i ponašanje
svih učesnika u njima sa ciljem da opiše, objasni, predvidi i kontroliše
ta ponašanja, kako bi bila usmjerena u pravcu postizanja lične i
sportske kompetentnosti.
Mogućnost dolaženja do objašnjenja i
razumijevanja pojave koja se posmatra, čak i kad je
broj dostupnih
informacija veliki, zavisi od stepena razvijenosti nauke. Otuda nije
pretjerano reći da
objašnjenje pojava govori o zrelosti nauke. Pošto je
Psihologija sporta mlada naučna disciplina, proučavanja
u njoj su
usmjerena prije svega na odgovore na pitanja
Šta?
i
Kako?
(dakle, na opis
pojava i na njihovu
povezanost), a odgovor na pitanje
Zašto?
(objašnjenje i
razumijevanje pojave) predstavlja krajnji cilj nauke
uopšte kome i
Psihologija sporta teži. Tek odgovorom na pitanje
Zašto?
će biti
omogućeno predviđanje i
kontrola ponašanja (učesnika u svim oblicima i
sadržajima fizičke kulture).
5
Od svih pojedinačnih faktora koji učestvuju u objašnjenju uspješnosti u
bilo kojoj preduzetoj aktivnosti, uticaj motivacije je najveći. Motivacijom
koju ispoljimo u poslu manifestujemo, u krajnjoj instanci, smisao i značaj
koji pridajemo tom poslu, od čega zavisi i postignuti uspjeh. Isto važi i u
sportskim aktivnostima. Pod motivima podrazumijevamo faktore koji
pokreću (izazivaju) akivnost prema određenom cilju i koji regulišu kako će
se aktivnost izvoditi. Motivacija se u sportu ispoljava kroz opredjeljivanje
za bavljenje sportom, istrajnost i efikasnost. Da bi podstakli osobu da se
bavi nekom aktivnošću, mora postojati potreba koja će se zadovolji tom
aktivnošću. Motivacija ima centralno mjesto u objašnjenju uspješnosti u
sportu. Bez odgovarajuće motivacije a uz prisustvo mnoštva drugih
povoljnih faktora – uspjeh će izostati. Osoba koja je motivisana da ulaže
napor da bi ostvarila cilj, posjeduje veću prednost u odnosu na onu koja
može ali neće. Konačan ishod ide u prilog motivisane osobe. Motivacija je
posebno značajna u procesu učenja. Postoje različite podjele motiva. Prema
vrsti potreba koje se zadovoljavaju, možemo razlikovati organske i
psihološke motive. Prema stepenu uvida osobe u motive, možemo
razlikovati svjesne i nesvjesne motive. Prema porijeklu, možemo
razlikovati unutrašnje (intrinzičke) motive i spoljašnje (ekstrinzičke
motive). Unutrašnji ili intrinzični se zadovoljavaju učestvovanjem u
aktivnosti, karakteriše ih unutrašnje osjećanje zadovoljstva i postojanje
unutrašnje potrebe za bavljenje sportom. Spoljašnji ili ekstinzični motivi se
zadovoljavaju postizanjem rezultata. Spoljašnje motive najčešće nazivamo
podsticajima. U sportu su najčešći sljedeći: pohvala i pokuda, nagrada i
kazna, novac, poznavanje rezultata, poznavanje roka (blizina cilja), itd.
Unutrašnja motivacija je bolja nego spoljašnja, ali i spoljašnja motivacija
ima značajno mjesto u sportu. Spoljašnji (ekstrinzični) motivi mogu da
pređu u unutrašnje (intrinzične) i unutrašnji mogu da pređu u spoljašnje!
Učestvovanjem u sportu, osobe mogu da zadovolje različite motive.
Najčešće, učestvovanjem u sportu, zadovoljavaju se sljedeći motivi:
• Motiv za priznanjem, statusom i prestižom predstavlja nastojanje da nas
drugi prihvate, da dobijemo njihovo odobravanje, da nas poštuju.
• Motiv za sticanjem je jedan od motiva koji u velikoj mjeri može da
objasni ponašanje u sportu.
• Motiv moći se odnosi na mogućnost kontrolisanja tuđeg ponašanja i
uticaja na njega.
7
