Sadržaj
1. Uvod …………………………………………………………………………… 2
2. Životni ciklus projekata ………………………………………………………… 3
3. Tehnike u savremenom upravljanju građevinskim projektima. ………………… 5
4. Općenito o tehnici mrežnog planiranja ………………………………………… 6
4.1.
Analiza strukture ……………………………………………………..
10
4.2.
Analiza vremena ……..………………………………………………… 12
4.3.
Analiza troškova ………..……………………………………………… 12
4.4.
Analiza PERT/COST ……………...…………………………………… 14
4.5.
CPM (Critical Path Method – Metoda kritičnog puta) ………………….. 15
4.6.
PERT (
Metoda ocjene i revizije programa
)
….................................................
17
5. Zadatak …………………………………………………………………………. 18
6. Zaključak ………………………………………………………………...……... 24
7. Literatura …………….………………………………………………………….. 25
1. Uvod
Ne planirati, znači, planirati neuspjeh.
B. Franklin
Upravljanje projektima u građevinarstvu je definirano kao naučna disciplina, koja
svojim metodama i tehnikama, upravlja alatima za procesuiranje. Prilikom planiranja
metodologije upravljanja projektom, moraju se uzeti u obzir sve specifičnosti i osobine samog
projekta. Ovdje se kreće od analize svih činilaca: zahtjevanih rezultata, raspoloživih fondova i
budžeta, planiranih resursa, itd. Sve ovo je uokvireno metodologijom i naučnim pristupom na
polju upravljanja projektima, a to znači da su definisane i opšte prihvaćene tehnike, alati i
sredstva koji se planiraju i sistemski koriste.
Mrežno planiranje izgradnje građevinskih objekata je temeljna i zahtjevna aktivnost u
upravljanju i izvođenju građevinskih radova. To uključuje izbor tehnologije, određivanje
radnih zadataka, procjenu potrebnih resursa i vremena trajanja pojedinih zadataka, te za
identifikaciju svih interakcija između različitih radnih zadataka.
Metoda mrežnog planiranja se prvi put pojavila u SAD-u. Naime, 1956. godine u toku
razvoja raketnog sistema ‘’Polaris’’ za vođenje balističkih raketa i podmornica na atomski
pogon, došlo se do zaključka da su postojeći modeli planiranja neefikasni. Tada je donijeta
odluka, koja je i sprovedena, da se formira
Biro za specijalne projekte američke mornarice
koji će razviti model planiranja koji će moći da savlada velike i složene projekte sa puno
neizvjesnosti. Tako je nastala jedna od najpoznatijih tehnika mrežnog planiranja : Pert tehnika
(
Program Evalution and Review Technique
– Metoda ocjene i revizije programa).
Godine 1957. Jedna američka firma je razradila metod planiranja izgradnje hemijske
industrije. Na taj način nastala je druga najpoznatija metoda mrežnog planiranja : CPM
metoda (
Critical Path Method
– Metoda kritičnog puta).
Od 1958. godine počinje praktična primjena metoda mrežnog planiranja u svijetu.
Prvo su se ove dvije metode primjenjivale u industrijski razvijenim zemljama, a zatim i u
skoro svim zemljama u svijetu. U nekim zemljama je primjena ove metode obavezna.
Kako je sve veći broj firmi počeo da razvija svoje metode mrežnog planiranja što je
vodilo ka haotičnom stanju, 1962. godine u SAD-u je donijeto jedinstveno uputstvo za
jednoobrazan postupak planiranja pomoću metoda mrežnog planiranja
2
Koji će biti krajnji rezultati?
Koje standarde želite postići?
Šta želite pružiti svojim korisnicima i klijentima?
Obično se odredi jedan sveobuhvatni cilj, ali se definišu i ciljevi koji takođe definišu i
uslovljavanju ostvarenje projekta. Pri tome je važno je da se odrede prioriti i postave ti
dodatni ciljevi u hijerarhiju različitih delovanja koja će biti potrebna kako bi se
postigao krajnji cilj projekta. Postavljanje ciljeva pomaže u pojašnjavanju i
postavljanju kriterijuma za uspeh.
2. Djelokrug - Djelokrug projekta određuje granice unutar koga se posao treba uraditi.
Na primjer troškovi projekta, uključenost tima, odgovornosti unutar tima, itd. Čim
projekat krene, vjerovatno je da će se djelokrug promjeniti. To mogu inicirati klijenti
ili rukovodioci projekta.
3.i 4. Krajnji korisnici i klijenti - U sljedećim fazama trebalo bi odrediti ko će biti klijenti i
korisnici. Važno je da se napravi razlika između korisnika i klijenata. Klijenti su oni
koji će finansirati projekat, a korisnici su oni koji će imati koristi od njega. „Klijenti“ i
„korisnici“ mogu biti iz iste grupe, potpuno različitih grupa ili bi grupa „klijenti“
mogla biti pod-grupa grupe „korisnici“. Možda se potrebe i želje klijenata i korisnika
neće podudarati. Potrebno je da se bude obazriv da na rad ne utiču samo želje
klijenata.
5 Poznate informacije - Kada je riječ o ovoj fazi projekta, važno je da se što više
vremena posveti brainstormingu. Planiranje projekata obično vodi tim, a suma cjeline
je bolja nego suma dijelova. Ako svi podjele informacije, onda će svi biti bolje
informisani jer je manje vjerovatno da jedna osoba ima sve potrebne informacije.
Protok informacija može uštedjeti puno vremena. Rezultat ove faze bi trebalo biti
kreiranje liste svih poznatih informacija. Ako imate što više informacija, onda ste bliži
da znate ono što ne znate.
6 Nepoznate informacije - Kao i u prethodnoj fazi, potrebno je također što više vremena
posvetiti brainstormingu kako bi se kreirala sveobuhvatna lista stvari koje se još
moraju saznati.
7 Šta se mora uraditi - U ovoj fazi planiranja potrebno je odrediti koje zadatke i
aktivnosti je potrebno sprovesti. Potrebno je da se koriste poznate i nepoznate
informacije (koje proizilaze iz prethodne dvije faze) kao osnove za listu zadataka.
4
Zadaci bi trebalo da budu rangirani prema prioritetu i raspoređeni po onom redoslijedu
po kom se završavaju. Prvi zadaci su da sve informacije iz liste „nepoznatih
informacija“ prebace u „poznate informacije“. Ako se kasnije shvati da je nešto
izostavljeno s liste, potrebno je vratiti se nazad i onda ih dodati. Zapamtite, planiranje
projekta je proces ponavljanja a lista zadataka/aktivnosti je osnovni plan projekta.
8 Plan - Ova faza uključuje nekoliko koraka (Jovanović, 1999):
Procjena vremena i potrebnih resursa.
Identifikacija odnosa i zavisnosti.
Identifikacija ograničenja.
Prekretnice.
Određivanje rasporeda.
9 Sprovođenje plana u djelo - Ovaj dio projekta se odnosi na stvarno izvršenje plana. Pri
tome je potrebno neprestano pratiti i ponovo planirati ukoliko prethodno definiran plan
nije moguće do detalja sprovesti kako je planirano.
10 Kontrola/revizija - Važno je da se vrijeme i resursi redovno prate u odnosu na ciljeve,
tako da se može „pratiti“ izvršenje projekta. Uvijek će biti ograničenja u vremenu i
resursima jer projekat zahjteva uključenost drugih ljudi i kompanija od kojih će
zavisiti samo izvršenje projekta. Njihovo vrijeme i resursi se ne moraju poklapati s
vašim ili oni ne moraju biti onoliko efikasni koliko ste mislili. Svi faktori utiču na
proces planiranja. Oni mogu promjeniti ciljeve, djelokrug projekta ili odluke o tome
šta se treba uraditi. Koliko god vremena se potrošilo na planiranje projekta, uvijek će
biti stvari koje će komplikovati ispunjenje ciljeva i izvršenje plana (Phillips, 2004).
3. Tehnike u savremenom upravljanju građevinskim projektima
U okviru standardizovanih tehnika, možemo napraviti podjelu na (Jelisavčić, 2010):
1) Strukturne dijagrame (PBS dijagram, OBS dijagram, WBS dijagram, RBS dijagram i
RACI matrica),
2) Mrežno planiranje (CPM metoda, PERT metoda, PDM metoda, analiza strukture,
analiza vremena i analiza troškova),
3) Ostale metode (Milestone metoda, Gantogram i Ishikawa dijagram).
5
realizacijama. Zasniva se na cjelovitom predstavljanju detaljno planiranih diskretnih zadataka
jedinstvenog projekta pomoću mrežnog dijagrama. Naziv je dobila po posebnom postupku
koji se provodi u planiranju i rukovođenju (tehnika) i grafičkom predstavljanju u vidu mreže
(mrežno planiranje). Kao teoretska osnova u TMP se koristi moderna algebra, teorija grafova i
matematička statistika sa teorijom vjerojatnosti. (Petrić, 2007)
Neki autori ove metode i tehnike nazivaju „dinamičkim planovima“ praveći tako dvije
vrste metoda planiranja, vođenja i kontrole projekata: statičke i dinamičke. Dinamički planovi
sadrže brojčane pokazatelje o trajanju radova i vremenskom usklađenju izvršenja svih
aktivnosti na izradi objekta, kao i pregled korištenja pojedinih resursa tokom izvođenja
radova. Najznačajniji dinamički planovi su tehnike mrežnog planiranja i svi alati koji se
koriste (mrežni dijagram, mrežni plan, gantogram, ortogonalni plan, ciklogram, itd.).
Osnovne tehnike mrežnog planiranja su (Jelisavčić, 2010):
projekat,
aktivnost,
događaj i
mrežni dijagram.
Projekat je skup mjera (ekonomskih, organizacionih i tehničkih) koje imaju zadatak da
realizuju definisan cilj. Projekat zahtjeva angažovanje, organizaciju i upravljanje resursima a
suština upravljanja projektima obuhvata organizaciju, planiranje, projektovanje, izvođenje i
kontrolu zadatih procesa.
Aktivnost je sastavni dio projekta koji je složena cjelina. Aktivnosti su pojedinačni,
tehnološki zaokruženi zadaci ili poslovi čija logička povezanost čini cjelinu posmatranog
projekta i čije izvršenje zahtjeva određena sredstva i određeno vrijeme. Pored aktivnosti koje
zahtjevaju vrijeme i sredstva, postoje i tzv. fiktivne ili prividne aktivnosti, koje ne zahtjevaju
ni sredstva ni vrijeme i koje omogućavaju realan prikaz povezanosti pojedinih aktivnosti u
cjelini projekta. Aktivnosti se grafički predstavljaju orijentisanom strelicom, čija dužina nije
povezana sa vremenom izvođenja aktivnosti. Fiktivne aktivnosti se prikazuju isprekidanim
strelicama.
Događaj je posmatrani vremenski interval u kome započinje ili se završava određena
aktivnost. Milestone metoda zajedno sa WBS-om je ključna za određivanje i definisanje
događaja u jednom projektu. Događaj u tehnici mrežnog planiranja predstavlja određeno
stanje, koje označava početak ili završetak aktivnosti i nema vremensku dimenziju. Događaji
se grafički predstavljaju krugom u koji se upisuju potrebni podaci.
7
