Nacelo zakonitosti
UNIVERZITET U PRIŠTINI
PRAVNI FAKULTET
Seminarski rad iz Krivičnog prava
Načelo zakonitosti
Profesor: Student:
Kosovska Mitrovica, 2020.
S A D R Ž A J
Strana
1.
Uvod .......................................................................................................................................3
2. Načelo zakonitosti kroz istoriju.............................................................................................. 4
3. Pojam i uloga načela zakontiosti u krivičnom pravu..............................................................6
4. Segmenti načela zakonitosti....................................................................................................9
5. Međunarodno pravo, ustav i načelo zakonitosti....................................................................13
6. Zaključak...............................................................................................................................14
7. Literatura...............................................................................................................................15

2. Načelo zakonitosti kroz istoriju
Prema većini izvora, načelo zakonitosti se prvi put proklamuje u članu 39 čuvene Magna
carta libertatum (Velika povelja sloboda) iz 1215. godine, koja je nastala kao izraz otpora
britanskog plemstva arbitrarnom ponašanju monarha. Svoju punu afirmaciju ovo načelo
doživljava u 18. veku, i to najpre u ustavima nekih američkih država, Virdžinija i Merilend,
1776., a elemente ovog načela poznaje i austrijski Krivični zakonik Jozefa II iz 1787. godine
(Delibašić, 1995, prema Simović i Simović, 2014). Prvi politički dokument u kome je
precizno izraženo načelo zakonitnosti (legaliteta) u krivičnom pravu jeste poznata francuska
Deklaracija o ljudskim i građanskim pravima iz 1789. godine. Prvi revolucionarni Krivični
zakonik Francuske iz 1791. godine čvrsto stoji na načelu zakonitosti.
Prema navodima Škulića (2010) koreni načela zakonitosti u nacionalnim zakonodavstvima
vezani za više faktora. Prvo, uticaj političkog liberalizma, čiji jedan od osnovnih postulata
predstavlja načelo zakonitosti, koje je brana političkom i pravnom apsolutizmu. Drugi faktor
je demokratija i podela vlasti – to načelo, i posebno u njemu sadržana zabrana retroaktivnog
dejstva krivično-pravnih normi, su važan segment podele vlasti, koja u osnovi počiva na
idejama Monteskjea. Treći je generalna prevencija – u duhu učenja Fojerbaha načelo
zakonitosti je važan elemenat opšte prevencije, kao jedna vrsta unapred poznate pretnje za
slučaj izvršenja krivičnog dela. Poslednji faktor, kako piše Škulić je princip krivice koji je
takođe povezan sa načelom zakonitosti, jer se ne može govoriti o nečijoj krivici, ukoliko
krivično delo kao takvo nije bilo propisano pre njegovog izvršenja. S obzirom da načelo
legaliteta ima veliki značaj za položaj čoveka u jednom društvu i pravnom sistemu, od svih
prethodno nabrojanih faktora verovatno najznačajniji onaj koji se odnosi na demokratiju i
podelu vlasti, što je blisko povezano sa uticajem političkog liberalizma, jer se ti razlozi
konstituisanja načela zakonitosti ispostavljaju kao veoma važni za zaštitu vitalnih građanskih
prava. Zato bi u svim demokratskim pravnim sistemima, odnosno uređenoj pravnoj državi
koja se odlikuje vladavinom prava, ovo načelo moralo biti u punoj meri imanentno.
Ipak, put uvođenja ovog načela u krivično zakonodavstvo nije protekao bez teškoća. Kao
izraz liberalizma negirali su ga totalitaristički režimi 20. veka, i to najpre Rusija, posle
Revolucije 1917. godine, azatim i nacionalsocijalistička Nemačka, koja je Novelom
Krivičnog zakona iz 1935. godine omogućila, pored kažnjavanja na osnovu zakona, i
kažnjavanje na osnovu „zdravog narodnog osećanja.“
U Nemačkoj je ovo načelo ponovo uspostavljeno po završetku Drugog svetskog rata, a
pred kraj 1958. godine ponovo ga prihvata i tadašnji Sovjetski Savez, kao i neke druge
socijalističke države koje su ga, po uzoru na Sovjetski Savez, bile napustile. (Čejović 2008,
prema Simović i Simović 2014).
Načelo zakonitosti nije samo jedno od osnovnih načela krivičnog prava, koje se danas
smatra opšteprihvaćenim u državama koje se odlikuju vladavinom prava, već je ono u
savremenim pravnim sistemima podignuto na rang ustavnog načela. Slične formulacije kao
što je i ona koja postoji u Ustavu Srbije i srpskom Кrivičnom zakoniku, sadrže i krivični
zakoni(ci) drugih evropskih država. Na primer, „francuski Кrivični zakonik sadrži principe
zabrane povratnog dejstva krivičnog zakona, zabranu analogije, te princip zakonitosti –
nullum crimen, nulla poena sine lege, kao neotuđivu garanciju slobode“ (Škulić, 2010).
U većini država kontinentalne Evrope načelo zakonitosti je utemeljeno na ustavnopravnim
odredbama. Škulić (2010) navodi primer Čl. 103, st.2 nemačkog Osnovnog zakona koji ima
ustavni rang, takođe sadržistriktno formulisano pravilo nullum crimen, nulla poena sine lege i
propisuje da krivični zakon mora biti pisan, zabranjuje kažnjavanje na temelju običajnog
prava, te propisuje pravilo lex certa, shodno kome ne samo opis bića krivičnog dela, već i
pravne posledice moraju biti zakonom striktno određeni. (Škulić, 2010).
Načelo zakonitosti je na odgovarajući način, ali ne pod tim nazivom, propisano i
međunarodno pravnim aktima najvišeg ranga. U Univerzalnoj deklaraciji UN2 ovo načelo je
propisano na jedan širok način, koji je karakterističan za shvatanje „načela pravnosti“ ili
principa „propisanosti pravom krivičnog dela i kazne“ u anglosaksonskom pravu. Prema čl.
11, st. 2 ove deklaracije niko se neće smatrati krivim za bio koje krivično delo ili propuštanje,
ako ono domaćim ili međunarodnim pravom nije propisano kao kazneno delo.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti