PREDDRŽAVNO UREĐENJE KOD JUŽNIH SLAVENA

Slaveni u pradomovini

Prve sigurne podatke o Slavenima ostavili su nam rimski pisci Gaj, Plinije, Tacit i
Ptolomej. Na osnovu podataka koje je zabilježio Tacit može se zaključiti da je u
životu Starih Slavena važnu ulogu igrala pljačka. Slaveni su se tada bavili lovom, imali
svoja stalna naselja, bavili se primitivnom zemljoradnjom, bili dobri drvodjeljci, a
poznavali su čak i upotrebu željeza. Sačuvali su se zajednički izrazi, vlast, vladati,
rod, pleme, itd. Žive životom koji ih približava civilizaciji. Zajednički su uživali zemlju
u vidu kolektivne svojine koja je uslovljavala njihovu društvenu organizaciju. Ta
organizacija počivala je na krvno-srodničkim vezama ostvarenim u vidu rodova i
plemena.

Naseljavanje Slavena na Balkansko poluostrvo

Nakon spomena Slavena od strane rimskih pisaca, o njima dugo nema spomena.
Između II. i prve polovice VI.st. o njima ne znamo ništa; sve do pojave prvih vijesti o
Slavenima u spisima vizantijskih pisaca, polovinom VI. st., u vrijeme kada su se oni
spustili na granice Vizantije.
Slaveni su u početku prelazili Savu i Dunav privremeno. Kasnije ostaju stalno, na
Balkanskom poluostrvu, koje je inače bilo interesna sfera Vizantijskog Carstva.
Vrhunac prodora Slavena na Balkansko poluostrvo predstavlja njihov napad na
Carigrad 626. godine.
Upadi Slavena na Balkansko poluostrvo postali su intenzivniji od pojave njihovih
saveznika Avara. Zajednički nastupi Slavena i Avara spominju se već 568. godine.
Njihov odnos je u početku bio prijateljski, ali izgleda da je Avarima pripadala
rukovodeća uloga jer su bili organiziraniji; kasnije se Avari počinju neprijateljski
ponašati; zato je Slavenima dobro došao zajednički poraz kod Carigrada 626. godine,
koji je teško pogodio Avare. Avari se vraćaju u Panonsku nizinu, a Slaveni definitivno
ostaju na Balkanu (naselivši područje do granične linije koja bi se mogla približno
povući od Bara preko Skadarskog jezera, Ohrida i Kostura do grada Soluna). U svom
djelu „O ratovima“ Prokopije ističe da Slaveni žive u demokraciji, da zajednički
rješavaju prijatne i neprijatne stvari. Drugi pisci kažu da su dobri borci i da pljačkaju
vizantijsku zemlju. Pseudo-Mauricije u djelu Strategikon Slaveni su živjeli u selima-
općinama, a njima upravljaju lokalni poglavari koje on naziva „kraljevima“. Navodi da
Slaveni svoje zarobljenike ne pretvaraju u robove, nego im ostavljaju dvije
mogućnosti, da se uz otkup vrate kući ili da kao ravnopravni članovi ostanu da žive
sa Slavenima. U periodu naseljavanja nalazili su se u rodovsko-plemenskoj
organizaciji, koja je već evoluirala do stupnja jačih plemenskih saveza. Pseudo-
Mauricije je zabilježio da kod Slavena postoji mnogo poglavica za koje on
upotrebljava naziv „rex“. Živjeli su u vojnoj demokraciji, što znači da je njihovo
glavno zanimanje u periodu naseljavanja bio rat i njegova popratna pojava, pljačka.
Slaveni su najvažnija pitanja rješavali putem svojih narodnih skupština, drugi njihov

organ bilo je vijeće plemenskih starješina, a treći vojskovođa. Oba ova organa bila su
izborna i smjenjiva.

Unutrašnji i spoljnopolitički uslovi nastanka prvih južnoslavenskih država

Naseljavanjem, Slaveni su zaposjeli plodne doline (župe), dok su starosjedioci koji su
bili romanskog i ilirsko-tračkog podrijetla, povukli u planine. Za te starosjedioce
Slaveni upotrebljavaju naziv Vlasi (Vlah). Po naseljavanju nastupile su značajne
promjene u ekonomskoj, društvenoj i političkoj organizaciji Slavena. Rodovski
(krvnosrodnički) princip zamijenjen je teritorijalnim.
Seoska teritorijalna općina bila je slična općini kod starih Germana. Slavenska seoska
općina predstavljala je okvir u koje su postojali snažni kolektivistički tragovi u svojini i
zametale su se prve klice privatne svojine. Elementne seoske općine Slaveni su
zatekli na Balkanu. Tada je u Vizantiji postojao znatan broj slobodnih seljaka
zemljišnih vlasnika, koji su bili organizirani u seoskim općinama. Na njihovom čelu
stajao je starješina općine (seoski glavar). Pored držanja privatne zemlje (čiji su bili
vlasnici), pripadnici seoske općine imali su pravo jednakog uživanja općinske zemlje.
Država je cijelu općinu opterećivala porezom pa je selo zajedno plaćalo porez, uz
solidarno jamstvo. Porez je ubirao poglavar sela i raspoređivao ga na članove seoske
općine. Ovakav poredak u seoskoj teritorijalnoj općini bio je ozakonjen u VIII. st.
vizantijskim zemljoradničkim zakonom (Nomos Georikos). U Zakoniku se spominju
kategorije siromašnog i zavisnog stanovništva. U procesu povijesnog razvitka na
podlozi privatne svojine došlo je i kod naših naroda do podjele društva na klase.
Pojava država kod jugoslavenskih naroda nastaje kao posljedica na prvom mjestu
unutrašnjih procesa kojima je bilo zahvaćeno slavensko društvo poslije naseljavanja
Slavena na Balkan, procesa koji su se zbog osobenih uslova kretali u pravcu
izrastanja privatnog zemljišnog posjeda u formi feuda. Ti procesi počinju već u VII.
st. u završavaju se puno pobjedom feudalizma, polarizacijom slavenskog društva na
zavisne slojeve stanovništva i na povlaštene slojeve (feudalce).

Hrvatskoj, gdje tih godina nastaje hr. država.
O momentu nastanka hr. države nije se sačuvao nikakav akt. Ona je postepeno
nastajala pod utjecajem dugotrajnih procesa unutrašnjeg razvoja i u određenim
spoljnopolitičkim okolnostima. Da su ti procesi već u prvoj polovini IX. st. bili daleko
uznapredovali i da je tada u Dalmatinskoj Hrvatskoj držao vlast u svojim rukama
vladar i njegov aparat svjedoči najstariji spomenik hrvatskog i uopće slavenskog
prava – povelja kneza Trpimira iz 852. godine. Trpimirova povelja predstavlja „rodni
list“ hr. države. Iz povelje se vidi da vladar ima skoro neograničenu vlast u državi, jer
Trpimir za sebe kaže da je vladar Hrvata „po božjoj milosti“. Iz povelje se vidi da je
hr. vladar imao i svoj aparat vlasti u koji su spadali i njegovi dvorjani i vojno-upravni
funkcioneri (župani, dvorski kapelani, i dr.). Vidi se da se radi o feudalnoj državi u
formiranju. Društvenu bazu Hr. prožimaju početni elementi feudalnog načina
proizvodnje. To je bila tzv. ranofeudalna država. Trpimir u povelji ističe svoj vazalni
odnos prema nasljedniku franačke vlasti u Italiji, lombardskom kralju Lotaru. Od 879.
godine hr. država je potpuno samostalna.
Vrhunac u svom razvitku dostigla je hr. država za vrijeme kralja Petra Krešimira,
kada je predstavljala veliku silu na Balkanskom poluostrvu.

Društvena organizacija

Društveni razvoj u ranofeudalnoj hr. državi odvijao se u znaku propadanja slobodnih
seljaka, povećanja broja zavisnih ljudi (serva i kmetova) i učvršćenja feudalne klase.
Zbog toga bi se ukratko moglo reći da je u njenoj društvenoj strukturi bilo nekoliko
različitih kategorija stanovništva. To su bili slobodni seljaci (villani), zavisni ljudi
(servi) i hrvatska vlastela.
Broj slobodnih seljaka se postepeno smanjivao, ali proces je bio dugotrajan i završio
se tek negdje u XIII. st. u uslovima pune pobjede feudalizma (donacionog sustava).
Broj zavisnih ljudi, serva i kmetova, stalno je rastao. Servi (ljudi koji nisu ni pravi
robovi, ni srednjovjekovni kmetovi).
Plemsto je vodilo svoje porijeklo iz dva izvora, tj. od rodovsko-plemenskih starješina i
djelimično od vladareve družine.
U hr. ranofeudalnoj državi osobito važnu ulogu je imala crkva. Predstavljala je glavnu
feudalnu snagu uživajući ogromne posjede na kojima su bili zavisni za zemlju vezani
seljaci (servi).

Organi vlasti

Kao organi vlasti djelovali su: vladar, vijeće i narodna skupština.
Vladar – glavni organ vlasti; smatra se patrimonijalnim vlasnikom čitavog državnog
teritorija i gospodarom svojih podanika; u početku se zvao dux (knez, vojvoda),
kasnije vladar nosi titulu kralj; važio je princip nasljeđivanja vladarske vlasti; bio je
vrhovni vojskovođa, imao vojnu vlast; druga funkcija mu je sudska (obavlja je
osobno); zastupa državu pred inostranstvom; za obavljanje državnih poslova hr.
vladari su imali svoj dvorski i upravni aparat (funkcioneri nazvani općim imenom

župani); imao je pravo vrhovne svojine nad čitavim teritorijem (dominum eminens) i
pravo direktne svojine (dominum directum), na pravu svojine počiva vladarevo prao
oporezivanja podanika.
Vijeće starješina – u rješavanju svih važnijih poslova vladar je tražio pomoć i
suglasnost rodovsko-plemenskih starješina i pripadnika svoje pratnje. Nije stalni
organ, to je tijelo formirano ad hoc (na licu mjesta) od predstavnika gornjih slojeva
hr. društva u onom kraju u kome je u određenom trenutku vladar boravio i u kome je
postojala potreba rješavanja jednog važnog državnog posla. Fizionomija i djelokrug
nisu ničim precizirani.
Narodna skupština – treći organ vlasti u ranofeudalnoj hr. državi; najkarakterističniji
podatci o njoj se nalaze u Ljetopisu popa Dukljanina.
Ljetopis popa Dukljanina je narativni izvor, koji potiče iz XII. st. Pripisuje se
anonimnom piscu iz Bara, barske nadbiskupije, vjerovatno svećeniku. Na jednom
mjestu u svom Ljetopisu popo Dukljanin piše kako je neki kralj Budimir u želji da
obnovi i utvrdi granice svog kraljevsta, posalo poslanike rimskom papi i vizantijskom
caru s molbom da im daju povelje iz kojih se mogu rekonstruirati granice njegove
države. Kada su se poslanici vratili, kralj je navodno pozvao sav narod svoje zemlje
da se sakupi na Duvanjskom polju. Skupština je trajala 12 dana. Svega 4 dana su
bila posvećena raspravljanju pitanja organizacije države, i to o kraljevskoj vlasti, o
vojvodama, o knezovima i o centurionima. Na skupštini je navodno krunisan kralj,
izvršena administrativno-teritorijalna podjela, određeni upravnici i starješine
pokrajina i na kraju skupština je donijela mnoge zakone i uvela dobre običaje koji su
zapisani u knjizi sv. Metodija.
Narodna skupština se bavila skoro svim važnijim državnim pitanjima. Učvršćivanjem i
jačanjem klasne vlasti vladara i vijeća Narodna skupština je postepeno gubila značaj,
naročito propadanjem seljaka. Na kraju procesa feudalizacije izgubila je svaki značaj.

Lokalna uprava

Teritorij hr. države bio je podijeljen na župe. Prema podatcima Konstantina
Porfirogeneta (De administrando imperio) u Hr. je u X. st. bilo 11 župa. Na čelu župe
stajao je župan. Pored župana spominje se i podžupan. Župe su se dijelile na satnije,
na čijem su čelu satnici.
Funkcije satnika i župana bile su slične, glavni zadatak im je bio da ubiru poreze u
korist vladara. Razlika je bila u količini poreza koju su pojedini funkcioneri ostavljali
za sebe, manji dio ide satnicima, a veći županima. Vršili su izgleda i neke
vojnoupravne i sudske poslove.
Najistaknutiji funkcioner poslije kralja bio je ban. Ban je bio gospodar triju hr. župa
koje su se nalazile na sjeverozapadu hr. države (Krbava, Lika i Gacka). Ban se
povezuje sa tradicijom avara koja je preostala u ovim krajevima; naziv ban od
avarske riječi bajan (bogat).

DRŽAVNO-PRAVNI POLOŽAJ DALMATINSKIH GRADOVA DO XII.

STOLJEĆA

Dalmatinski gradovi su nastali mnogo ranije od dolaska Slavena na Balkan. Neki vode
porijeklo od grčkih kolonija kao što su Vis (Issa), Hvar (Pharos), Trogir (Tragurion),
itd. Najveći broj ih je nastao u periodu vladavine Rimljana. Do propasti Zapadnog
Rimskog Carstva uređenje dalmatinskih gradova bilo je slično rimskim gradovima, ali
je pred samu propast rimske države u gradovima zavladala anarhija. Poslije propasti
Zapadnog Rimskog Carstva dalmatinski gradovi su izvjesno vrijeme bili u sastavu
gotske države, a 536. godine postaju interesnom sferom Vizantijskog Carstva.
Upravo u to doba se na Balkanu pojavljuju Slaveni, koji su veći broj tih gradova
razorili i opustošili. U srednjem vijeku kao politički faktori u dalmatinskim gradovima
djeluju narod i svećenstvo (clerus et populus), a u organizaciji vlasti postoje dva
ravnopravna organa biskup i načelink grada (prior). Tokom VIII. i IX. st. oporavlja se
život u dalmatinskim gradovima. 1105. godine ulaze u sastav Ugarsko-Hrvatskog
Kraljevstva. Uživaju unutrašnju autonomiju. Javlja se gornji sloj stanovništva (gradski
patricijat) i siromašni sloj stanovništva (lučki radnici, nosači, trgovci i dr.). Tokom X.,
XI. i XII. st. društvo se polariziralo na povlašteno (patricijat) i lično slobodno ali
politički obespravljeno stanovništvo (puk). Važan funkcioner bio je načelnik grada –
prior; u XI. st. comes (knez); uz nega važno mjesto u političkom životu ima gradski
biskup. Drugi organ vlasti bilo je gradsko vijeće (sastavljeno od predstavnika gornjih
slojeva). Treći organ – narodna skupština (nestaje u XIII.st.). Postojao je i izvjestan
broj sudsko-upravnih funkcionera (pomagali prioru).