PRVI DIO

UVODNA RAZMATRANJA I OSNOVNI POJMOVI

I GLAVA

1. O NASLJEĐIVANJU UOPŠTE, NASLJEĐIVANJE I NASLJEDNO PRAVO

Nasljeđivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak određenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni
subjekat.

U vrijeme kad su pojedina materijalna dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo
regulisano običajnom normom, možemo govoriti o nasljeđivanju. Kada je pojedinac na određenim
dobrima imao subjektivno građansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala
državna prinuda, može se govoriti o nasljednom pravu.

2. RAZVOJ NASLJEDNOG PRAVA

Do 1934.godine Kraljevina Jugoslavija nije donijela ni jedan propis kojim se regulišu odnosi u nasljedno-
pravnoj oblasti. Godine 1934. prvo je donesen Uvodni zakon za Zakon o sudskom vanparničnom
postupku koji je sadržavao kolizione norme koje su rješavale sukobe postojećih propisa o nasljednom
materijalnom pravu. Iste godine donesene su jedinstvene procesne norme nasljednog prava u Zakonu o
sudskom vanparničnom postupku.

Nakon II svjetskog rata, razvoj nasljednog prava u bivšoj SFRJ dijeli se na 3 faze:

1. Od oslobođenja do 1955.godine kada je donesen Zakon o nasljeđivanju. U toj fazi nasljedno-pravni

odnosi regulisani su na osnovu pravnih pravila Kraljevine Jugoslavije, ali samo onih pravila koja nisu
u suprotnosti sa novim pravnim poretkom. Sudska praksa je morala sama izgrađivati kriterije o tome
koja pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala nalaziti
rješenja. Sve to učinilo je da sudska praksa u ovoj fazi bude glavni kreator nasljednog prava.

2. Od 1955.-1971.godine. Druga faza počinje donošenjem saveznog Zakona o nasljeđivanju. On se

smatra vrlo uspješnim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgrađen su:
jedinstvenost (za cijelu zemlju na jedinstven način), ravnopravnost, ograničeni krug zakonskih
nasljednika (zaključno sa 5.nasljednim redom), ograničena sloboda testiranja (ustanovom nužnog
nasljednog prava), sticanje zaostavštine u momentu smrti ostavitelja.

3. Treća faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna nadležnost

prenesena na republike i pokrajine.

3. PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA

3.1. Nasljedno pravo robovlasničkog društva

Sve do početka nove ere, odnosno carskog perioda u Rimu, nasljedno pravo karakteriše slijedeće:

1. To je shvatanje o porodičnoj svojini. Ona je nastavak plemenske svojine na nekretninama. Za članove

porodice na koje imovina prelazi ne može se reći da nasljeđuju u savremenom smislu riječi, jer pravo
na imovinu očeva ili djedova ne stiču tek njihovom smrću, već samim svojim rođenjem u porodici.
Dijete, posebno muško, čim se rodi, kao porodični član postaje suvlasnik opće porodične imovine.
Zato roditelji nemaju pravo da djecu liše porodične imovine. Na toj osnovi kćeri gube nasljedno
pravo jer udajom prelaze u drugu porodicu.

2. Nasljednik se rađa, a ne postavlja. Nema potrebe za raspolaganjem

mortis causa

, niti u vidu legata

niti u vidu testamentalnih raspolaganja, pa i negativnih.

3. Klasa robova je objekat prava, pa i objekat nasljeđivanja kao i sve druge stvari.

Temelje modernom nasljednom pravu udarilo je rimsko pravo, posebno u završnoj fazi, odnosno
Justinijanovoj kodifikaciji. Najvažnija dostignuća ovog prava su:

a) Ono je uvelo sistem o društvenim mjerilima srodstva kod formuliranja kruga i reda zakonskih

nasljednika (descendenti, ascendenti i kolateralni srodnici), iz kojih je izveden sistem o bliskosti
srodstva (romansko pravo) i parentelarni sistem (druge zemlje Evrope);

b) Ono uvodi slobodu raspolaganja

mortis causa

i testament u modernom smislu riječi, s tim da se

istovremeno javlja i ustanova nužnog dijela (

portio legitima

), kao ograničenje te slobode;

c) Rimsko pravo uvelo je nasljedno pravo bračnog druga, doduše nakon svih srodnika, a prije države

(fiskusa);

d) Kategorično je u stavu da dobra bez nasljednika pripadaju fiskusu, a ne da podliježu okupaciji.

3.2. Nasljedno pravo feudalnog društva

Bitne odlike nasljednog prava u feudalizmu su:

a) Posebni nasljedni režimi za feudalce i kmetove. Raspolaganje pravnim poslom

mortis causa

dozvoljeno je u načelu samo pokretnim dobrima, dok se nekretnine proglašavaju za tzv.porodični
fideikomis. U nasljeđivanju i raspolaganju uopšte pravi se razlika između naslijeđenog i stečenog.

b) Tri su osnova pozivanja na naslijeđe: ugovo o nasljeđivanju, testament i zakon. To je i red njihove

pravne snage. U prvo vrijeme, ugovor o nasljeđivanju je sklapan sa ženidbenim ugovorom.

c) U periodu novčane rente feudalci uvode porez na naslijeđe (laudemium), koji zavisi od vrijednosti

naslijeđa.

d) Kmetovi nisu bili vlasnici zemlje, već samo pokretnih dobara. Bili su vezani za zemlju i zajedno sa

njom nasljeđivani.

3.3. Buržoasko nasljedno pravo

Buržoasko nasljedno pravo znači recipiranje rimskog nasljednog prava u uvjetima formalne opće
jednakosti građana, ali i preuzimanje nekih ustanova iz feudalizma (ugovor o nasljeđivanju), uz određena
prilagođavanja novim uvjetima. Ovo pravo kodificirano je u građanskim zakonicima, od kojih poseban
značaj imaju: francuski Code civil iz 1804, austrijski Opći građanski zakonik iz 1811, Njemački
građanski zakonik iz 1896, Švajcarski građanski zakonik iz 1907.

Nasljedno pravo građanskog društva je u stalnom mijenjanju, pa se može govoriti o nekim tendencijama
razvoja:

a) Ograničenja privatne svojine koja se ogledaju u nacionalizaciji pojedinih privrednih grana jesu

zakonomjerna pojava u razvitku kapitalizma, mada je ovo ograničenje različito u pojedinim
zemljama;

b) Mnogo efikasnije ograničenje nasljednog prava nastaje usljed učešća države u raspodjeli zaostavštine

putem poreza na nasljeđe. U SR Njemačkoj krajem XIX vijeka najviša stopa poreza na nasljeđe
mogla je iznositi 8%. Danas ta stopa iznosi 60% vrijednosti nasljeđa, što samo za sebe govori o
kakvoj promjeni se radi.

c) Postoji tendencija smanjenja kruga zakonskih nasljednika, ali u tome postoje razlike među pojedinim

državama.

d) Sloboda testiranja putem testamenta i ugovora o nasljeđivanju je u anglosaksonskom pravu

neograničena, a ostale evropske zemlje poznaju ograničeno pravo raspolaganja. Tendencija je
smanjenja kruga nužnih nasljednika.

Po zakonu o autorskom pravu, nasljediva su i autorska prava (koja ne spadaju u imovinu autora);

Posjed, koji nije pravo već faktička vlast na stvari ipak ulazi u sastav zaostavštine jer u trenutku smrti
ostavitelja on prelazi na nasljednike;

Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavitelja uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako
ostavitelj nije drugačije odredio. Kao poklon se smatra i oprost duga, odricanje od prava, kao i svako
drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade.

1.3. Postojanje nasljednika

Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u trenutku otvaranja nasljeđa. Isto pravilo važi za
fizička i pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica). Postoje izuzeci od
ovog pravila. Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeđa smatra se kao rođeno, ako se rodi živo.
Nerođeno začeto dijete može biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima:

da je dijete začeto do trenutka smrti ostavitelja;

da se to dijete rodi živo.

Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljeđivanja. Kod zakonskog
nasljeđivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike.

Kod nasljeđivanja nasciturusa može se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom
nasljednom dijelu. To može biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak rođenja nasciturusa. Češće je
stanovište da začetak stiče pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca. To
stanovište usvaja i naše nasljedno pravo, uz određene uvjete: da se rodi živ, najkasnije 300 dana od smrti
ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sačinjenja testamenta.

Sposobnost za nasljeđivanje.

Sposobnost za nasljeđivanje izjednačena je sa pravnom sposobnošću. To

važi i za fizička i za pravna lica.

Nedostojnost za nasljeđivanje.

Nekim nasljednicima može biti oduzeta sposobnost za nasljeđivanje, ali

samo u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljeđivanje. Nedostojan će
biti nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogriješio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje.
Razlozi nedostojnosti izričito su navedeni Zakonu o nasljeđivanju (ZN), pa je nedostojan onaj:

1. Ko je sa umišljajem lišio ili pokušao lišiti života ostavitelja. Pri tome će nedostojan biti neposredni

ubica, saučesnik, podstrekač, pa i nasljednik koji je samo prikrio izvršenje ubistva ostavitelja, pod
uvjetom da je to učinjeno sa umišljajem.

2. Ko je prinudom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament

ili neku odredbu testamenta, ili ga je spriječio da to učini.

3. Ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament

u namjeri

da spriječi ostvarenje posljednje volje

ostavitelja, kao i onaj ko je falsifikovao testament. Pri tome slučajno uništen ili zaturen testament nije
razlog nedostojnosti. On će proizvesti dejstvo punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže
da je testament postojao, da je bio sačinjen u zakonom propisanom obliku, da je uništen, izgubljen,
sakriven ili zaturen, te ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva. Falsifikovanje se
može učiniti na 2 načina: da se postojećem testamentu nešto oduzima ili dodaje, ili da se sačini
potpuno nov testament u ime ostavioca.

Ko se

teže

ogriješio o

zakonsku

obavezu izdržavanja prema ostaviocu, kao i onaj koji nije htio ukazati

ostaviocu nužnu pomoć. Zakon prepušta sudu da odluči koja povreda obaveze izdržavanja se ima
smatrati   težom.   U   svakom   slučaju,   težom   povredom   ove   obaveze   smatraće   se   kada   obveznik
izdržavanja izbjegava izvršenje obaveze duži vremenski period (npr.godinu dana). Težom povredom
će   se   smatrati   i   izbjegavanje   obaveze   za   kraće   vrijeme,   ako   je   ostavitelju   to   izdržavanje   bilo
svakodnevno potrebno, a nasljednik je to izbjegavao iako je obavezu mogao izvršiti.

Neukazivanje

nužne pomoći

ostavitelju podrazumijeva nepružanje pomoći ostavitelju usljed čega može biti ozbiljno

ugrožen njegov život ili zdravlje, pod uvjetom da je to bilo moguće učiniti bez opasnosti za sebe ili
druga lica. Razlogom nedostojnosti ne može se smatrati nepružanje pomoći ostaviocu u pogledu
spasavanja njegove imovine. U zakonu nije određeno u kojim će slučajevima biti ozbiljno ugrožen
život ili zdravlje ostavioca, ako mu nasljednik ne pruži nužnu pomoć.

Građanin koji je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za teže krivično djelo ili izbjegao vojnu
obavezu, ili vršio neprijateljsku djelatnost protiv države, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju.
Za nastupanje ovog razloga nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i posebnih elemenata. Opšti
element se sastoji u tome da se građanin BiH ne nalazi na teritoriji BiH, bez obzira da li je teritoriju
napustio legalno ili ilegalno. Posebnih elemenata ima 3: izbjegavanje osude za teže krivično djelo,
izbjegavanje vojne obaveze i vršenje neprijateljske djelatnosti. Da bi nastupio razlog nedostojnosti
potrebno je ispunjenje opšteg i bar jednog od posebnih elemenata.

Pravno dejstvo nedostojnosti pogađa samo nasljednika lično. Zbog toga njegova nedostojnost ne smeta
njegovim potomcima, koji nasljeđuju kao da je on umro prije ostavitelja. ZN daje mogućnost ostavitelju
da nasljedniku oprosti sve razloge nedostojnosti osim onih iz tačke 5. O razlozima nedostojnosti (osim
onog iz tačke 4) sud vodi računa po službenoj dužnosti. Nedostojnost iz razloga datog u tački 4 utvrđuje
se isključivo na prijedlog zainteresovanog lica. Ukoliko taj prijedlog izostane, sud će smatrati da razlog
ne postoji, pa makar i sam sud imao saznanja o njegovom postojanju.

1.4. Prijem i odricanje od nasljeđa

Sticanje nasljednog prava.

Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava:

1. Po sili zakona;
2. Voljom nasljednika;
3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema.

Sticanje nasljednog prava po sili zakona

važio je sve do rimskog prava, a djelomično je zadržan i u

rimskom pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljeđivanje postaju nasljednici ostavioca
u trenutku njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i
primjenjivan ne iskazuje se kao prinudan, već kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje
prijema ili odbijanja nasljeđa, jer je nasljeđivanje prosto nastavljanje porodičnog ognjišta.

Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika.

Kod ovog načina, pored ispunjenja objektivnih

pretpostavki potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava
prolazi kroz 2 faze: prva nastupa smrću ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da
prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu nasljednik treba dati u zakonom određenom roku. Ta izjava volje je akt
sticanja nasljednog prava. Ovaj način sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u
Austrijskom građanskom zakoniku iz 1811.godine koji je primjenjivan i na teritoriji BiH.

Sticanje nasljednog prava kombinacijom elemenata prva 2 načina.

Kod ovog načina nasljedno pravo se

stiče po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik
može izjaviti volju kojom se odriče tog nasljedstva. Ovaj način sticanja nasljednog prava prihvaćen je u
skoro svim modernim građanskim zakonicima, a usvaja ga i naše nasljedno pravo.

Odricanje od nasljeđa

je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne

naslijedi dio ili cijelu zaostavštinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik može izvršiti samo nasljedničkom
izjavom. To je izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika
koju on u određenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavioca.

Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadržaj mora biti moguć, dozvoljen i određen.

Nije moguće odricanje od nasljeđa koje se očekuje. Tako, odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema
nikakvog pravnog dejstva. Odricanje od nasljeđa ne može biti djelimično, niti pod uslovom.

Da bi nasljednička izjava bila određena, nasljednik mora precizno navesti kojeg nasljeđivanja se odriče –
zakonskog, testamentarnog ili nasljeđa po oba ta osnova.

III GLAVA

NASLJEDNO-PRAVNI UGOVORI

Nasljedno-pravni ugovori koje spominje Zakon o nasljeđivanju treba shvatiti kao ugovore sa određenim
nasljedno-pravnim elementima, odnosno obvezno-pravne ugovore koji pored primarno predviđenih i
namjeravanih obvezno-pravnih efekata, sekundarno proizvode i određene nasljedno-pravne efekte.

1. UGOVOR O NASLJEĐIVANJU, BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU

Ugovor o nasljeđivanju je pravni posao

mortis causa

kojim se ugovornici međusobno određuju za

nasljednike ili jedan ugovornik određuje drugog za nasljednika. On predstavlja osnov za pozivanje na
nasljeđe u onim  pravnim sistemima  koji ga  ne zabranjuju. Dozvoljen je  u većini  evropskih pravnih
sistema. U našem pravu takvi ugovori su ništavi. Dakle, ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju
zaostavštinu ili njen dio svome suugovaraču ili trećem licu. Također je ništav ugovor kojim neko otuđuje
nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu trećeg lica koje je još u životu. Ništavi su i
ugovori o budućem legatu, kao i ugovor kojim se neko obavezuje da u svoj testament unese ili ne unese
neku odredbu.

2. UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je dvostrani formalni pravni posao

inter vivos

koji se

sklapa između pretka i njegovih potomaka ili bračnog druga. Ovim ugovorom predak za života ustupa i
raspoređuje svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi
potomci pretka koji će po zakonu biti pozvani na nasljeđe.

U slučaju da bračni drug ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje
u potpunosti. U ovom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažni, samo se prilikom utvrđivanja
vrijednosti zaostavštine radi određivanja nužnog dijela bračnog druga, ustupljeni dijelovi imovine
smatraju kao poklon.

Ustupanje i raspodjela su punovažni samo ako su se sa tim saglasili svi potomci koji će po zakonu biti
pozvani na nasljedstvo. Međutim, ustupanje i raspodjela ostaju na snazi i u slučajevima ako je potomak
koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio potomke, ako se odrekao nasljeđa ili je isključen
iz nasljeđa kao nedostojan.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti u pismenoj formi i ovjeren od strane suda. Predmet
može biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo njen dio, ali samo sadašnja imovina ustupioca.

2.1. Pravna dejstva ugovora

Bračni drug se može obuhvatiti ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak. Ako ne bude
obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, bračnom drugu ostaje pravo na nužni dio.

Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim
stvarima ili nekima od njih, ugovoriti doživotnu rentu, izdržavanje ili neku drugu naknadu. To može
učiniti za sebe, bračnog druga ili treću osobu.

Potomci između kojih je razdijeljena imovina ne odgovaraju za dugove ustupioca, ukoliko ugovorom nije
drugačije određeno. Povjerioci ustupioca mogu pobijati ustupanje i raspodjelu putem tužbe

actio

pauliana.

Kada predak koji je izvršio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavštinu će činiti samo
imovina koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom.