NASLJEDNO PRAVO (2019)
UVOD
Nasljeđivanje nastaje i proizvodi dejstvo poslije smrti fizičkog lica (proglašenja nestalog lica za
umrlo), a sastoji se u stupanju nasljednika u imovinskopravne odnose umrlog lica koji su
postojali u vrijeme smrti tog lica.
Umrlo lice je ostavilac/ostaviteljica; Ostavilac koji je sačinio testament (zavještanje) naziva se
testator ili zavještalac.
Lice koje stupa u imovinske odnose umrlog lica jeste nasljednik. Nasljednik je univerzalni
sukcesor ostavioca koji, u trenutku smrti ostavioca, stiče cjelokupnu zaostavštinu ili jedan njen
idealno određeni dio.
Zaostaviština je imovina koja je ostala (zaostala) poslije smrti ostavioca; naziva se još i nasleđe,
nasljedna masa ili ostavina (hereditas).
POJAM NASLJEDNOG PRAVA
Izraz „nasljedno pravo“ prvenstveno ima u vidu objektivno nasljedno pravo, ali obuhvata i
subjektivno nasljedno pravo i nauku nasljednog prava.
OBJEKTIVNO NASLJEDNO PRAVO – IZVORI NASLJEDNOG PRAVA su sistem propisa koji reguliše
nasljednopravne odnose tj. prelazak zaostavštine sa ostavioca, poslije njegove smrti, na
nasljednike.
Postoje osnovni i dopunski izvori nasljednog prava. Osnovni je ZON iz 2009 , a dopunski su
Zakon o vanparničnom postupku iz 2009 i Porodični zakon iz 2002 kao i Zakon o stvarnim
pravima iz 2008.
SUBJEKTIVNO NASLJEDNO PRAVO - je pravo nasljednika da poslije smrti ostavioca stekne
podobna prava na cijeloj ili na dijelu zaostavštine. Ovo pravo se izvodi iz objektivnog nasljednog
prava. Pravo nasljednika nastaje tek smrću ostavioca, a prije toga postoji pravno stanje (skup
činjenica) kome nedostaje dopunska činjenica (smrt ostavioca i postojanje zaostavštine) da bi
subjektivno nasljedno pravo nastalo.
NAUKA NASLJEDNOG PRAVA - je naučna disciplina koja izučava prvenstveno objektivno i
subjektivno nasljedno pravo „de lege lata“ (važeće pravo), kritički ga ispituje i predlaže
donošenje novih, primjerenijih normi.
NAČELA NASLJEDNOG PRAVA
1. NASLJEĐIVANJE U MOMENTU SMRTI - Institut nasljeđivanja se primjenjuje tek kada nastupi
smrt fizičkog lica (pravna lica prestaju na način određen zakonom, a njihova imovina se ne
nasljeđuje). Za vrijeme života nekog lica ne može se naslijediti njegova imovina.
2. STICANJE ZAOSTAVŠTINE PO SILI ZAKONA (ipso iure) - U trenutku smrti ostavioca zaostavština
po sili zakona prelazi na njegove zakonske i testamentarne nasljednike i kada za tu činjenicu ne
znaju; i prije davanja nasljedničke izjave.
3. NEPOSREDNA UNIVERZALNA SUKCESIJA - izražava se kroz pravilo da poslije ostaviočeve smrti
podobna prava i obaveze prelaze na njegovog nasljednika ili nasljednike. Dakle to je sticanje
prava, ali najviše do onoliko koliko je prava imao umrli.
Nasljednik je univerzalni sukcesor, a legatar je singularni sukcesor. Legatar stiče pojedinačnu
stvar ili pravo ali ne neposredno nego posredno preko nasljednika.
4. NASLJEĐUJE SE NA OSNOVU TESTAMENTA ILI ZAKONA - Prvi osnov pozivanja na nasljeđe je
testament. Volja zavještaoca da raspolaže testamentom ograničena je institutom nužnog
zakonskog nasljednog dijela.
Na osnovu zakona nasljednici nasljeđuju ako testament nije sačinjen, ili je sačinjen ali je
opozvan ili oglašen ništavim ili testamentarni nasljednik ne može ili neće da naslijedi.
Jedno lice može da naslijedi na osnovu testamenta i na osnovu zakona istovremeno.
5. RAVNOPRAVNOST - proističe iz Ustava RS (jednakosti građana bez obzira na rasu, pol, jezik,
nacionalnu pripadnost, vjeroispovjest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovalje, imovno stanje,
političko i drugo uvjerenje, društveni položaj... i izjednačenosti djece rođene u braku i van
braka).
6. DOBROVOLJNOST STICANJA - Licu koje ne želi biti nasljednik ne može se to svojstvo
nametnuti. Načelo dobrovoljnosti sticanja izgleda da je u sukobu sa načelom sticanja
zaostavštine po samom zakonu jer jedno lice stiče zaostavštinu i kad ne zna da je postalo
nasljednik. Izlaz iz ove pravne situacije je omogućen ustanovljenjem pravne moći nasljednika da
se odrekne nasljednog prava.
7. SLOBODA TESTIRANJA - Omogućava svakom licu da svojom voljom, u obliku testamenta
odredi lice (lica) koja će ga naslijediti, šta će naslijediti i da u testamentu, eventualno, postavi
uslove, rokove ili naloge.
8. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI - Postupak raspravljanja
zaostavštine pokreće se po službenoj dužnosti, čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je
proglašeno za umrlo.
PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE
1. SMRT OSTAVIOCA - Nasljeđivanje kao pravna ustanova se i primjenjuje tek kad nastupi smrt
fizičkog lica. Smrću prestaje da postoji fizičko lice, a time i njegova pravna sposobnost.
Nastupanjem činjenice smrti otvara se nasljeđe, a nastaju i druga građanskopravna dejstva:
prestaje brak između supružnika, prestaju prava i obaveze ličnog karaktera bez obzira na to da li
su imovinskog ili neimovinskog karaktera. Ostavilac može biti bilo koje fizičko lice, I
novorođenče koje je živjelo nekoliko sekundi, a zatim umrlo postaje ostavilac, ako je iza sebe
ostavilo bilo kakvu imovinu.
Ali, može biti neizvjestan trenutak smrti dva ili više lica (komorijenti – od lat. commori – umrijeti
zajedno s nekim) koja su bila u istoj smrtnoj opasnosti, a ne zna se koje je od njih ranije umrlo.
U našem pravu se smatra da su komorijenti umrli jednovremeno. Ipak, dozvoljeno je dokazivati
naslijedilo na osnovu testamenta. Izuzetno, kada je testator naredio osnivanje zadužbine tj.
fondacije i odredio sredstva za postizanje njenog cilja nije neophodno da je zadužbina stekla
svojstvo pravnog lica u času delacije. Tada nastaje situacija analogna postojanju nasciturusa –
relevantno je da je fondacija kasnije nastala, kada se dobije odobrenje nadležnog državnog
organa. U tom slučaju se smatra da je fondacija postojala u vrijeme delacije, a ako ne dobije
odobrenje za rad, smatra se da nije ni postojala.
Sposobnost za nasljeđivanje
: sposobno je da naslijedi lice koje nije nesposobno, a ni
nedostojno za nasljeđivanje.
Nesposobnost
za nasljeđivanje
U našem pravu važi opšta pretpostavka o sposobnosti svih
fizičkih lica za nasljeđivanje. Od rođenja pa do smrti sva fizička lica su sposobna da naslijede.
Izuzetak od ovog pravila propisan je za strance i strana pravna lica. Strana (fizička i pravna) lica
samo izuzetno su sposobni za nasljeđivanje. Prema odredbama Zakona o stvarnim pravima
(ZSP) strano lice može na teritoriji Republike Srpske sticati pravo svojine na nepokretnostima
pod uslovima reciprociteta (uzajamnosti), ako zakonom ili međunarodnim ugovorom nije
drukčije određeno. Strano lice ne može ni nasljeđivanjem steći pravo svojine na
nepokretnostima (i kad postoji reciprocitet) na području koje je radi zaštite interesa i
bezbjednosti Republike, odnosno Bosne i Hercegovine, zakonom proglašeno područjem na
kojem strana lica ne mogu imati pravo svojine.
Nedostojnost za nasljeđivanje
Nedostojnost za nasljeđivanje individualni je razlog za
oduzimanje svojstva nasljednika nekom fizičkom licu prema određenom ostaviocu zbog
protivpravnog ponašanja nasljednika prema ostaviocu. Lice nedostojno za nasljeđivanje ne
može ništa naslijediti na osnovu zakona ili testamenta niti primiti bilo kakvu korist kao legatar.
Razlozi za nedostojnost su nabrojani precizno i imaju u vidu teške povrede zakona učinjene
prema ostaviocu.
1.) Usmrćenje ili pokušaj usmrćenja ostavioca - Nedostojan je onaj ko je umišljajno lišio života
ostavioca ili je to pokušao. Nedostojan je da naslijedi izvršilac krivičnog dijela, saizvršilac,
podstrekač, pomagač, ali i onaj ko liši života ostavioca sa njegovim pristankom (eutanazija).
Isključena je nedostojnost ako je djelo učinjeno iz nehata, u nužnoj odbrani ili krajnjoj nuždi.
Krivična odgovornost utvrđuje se pravnosnažnom presudom krivičnog suda. Nedostojno je lice
koje je osuđeno za ubistvo ostavioca ili pokušaj ubistva, pa je kasnije pomilovano. Ostavilac
može oprostiti nedostojnost licu koje je pokušalo da ga liši života, u obliku potrebnom za
testament.
2.) Onemogućavanje slobode testiranja - Nedostojan je onaj ko je prinudom, prijetnjom ili
prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove testament ili neku njegovu odredbu, ili ga je u
tome spriječio.
3.) Uništenje, sakrivanje ili fasifikovanje testamenta - Uništenje, skrivanje ili falsifikovanje
isprave o posljednjoj izjavi volje u namjeri sprečavanja ostvarenja te volje čini nasljednika, koji
je preduzeo te akte, nedostojnim nasljeđivanja. Akti uništenja, sakrivanja ili falsifikovanja
povlače nedostojnost samo ako su učinjeni s namjerom da se onemogući saznanje o sadržaju
testamenta i spriječi ostvarenje posljednje volje ostavioca. Nedostojan je i nasljednik koji zna da
je testament falsifikovan ali je izjavio da se prima nasljeđa na osnovu takvog testamenta, kao i
nasljednik koji je uticao na svjedoke usmenog testamenta tako da oni pismeno sastave
testatorovu izjavu drukčijeg sadržaja i predaju je sudu ili pred sudom lažno svjedoče o sadržini
usmenog testamenta.
Da li je isprava o testamentu falsifikovana utvrđuje se pravnosnažnom
presudom krivičnog suda, a ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, ova činjenica se
utvrđuje u ostavinskom, a u slučaju spora, u parničnom postupku.
4.) Teže ogrješenje o zakonsku obavezu - Nedostojan je da naslijedi na osnovu zakona ili
testamenta ili primi bilo kakvu korist iz testamenta: 1) onaj ko se teže ogriješi o zakonsku
obavezu izdržavanja, i to prema ostaviocu (a ne npr. prema njegovom supružniku ili
ostaviočevim krvnim ili adoptivnim srodnicima) i 2) onaj ko nije htio ostaviocu ukazati nužnu
pomoć. Teže ogrješenje je pravni standard koji se konkretizuje u svakom pojedinom slučaju.
Nužna je ona pomoć koja je neophodno potrebna ostaviocu da bi mu se spasao život ako se ona
može pružiti tako da nasljednik ili treće lice ne dođe u istu opasnost.
5.) Bjekstvo iz zemlje radi izbjegavanja osude za teže kd - Nedostojan je da naslijedi zakonski ili
testamentarni nasljednik ili da legatar, podlegatar ili nalogoprimac dobije bilo kakvu korist ako
je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za teže krivično djelo. . Ostavilac može oprostiti
nedostojnost samo ako se nasljednik ili legatar, podlegatar ili nalogoprimac, u vrijeme davanja
oproštaja, vratio u zemlju dobrovoljno, tako da je dostupan državnim organima.
6.) Dovođenje ostavioca u stanje stalne nesposobnosti za sačinjavanje testamenta - Nedostojan
je na naslijedi ili da bilo šta dobije na osnovu testamenta onaj ko je doveo ostavioca u trajno
stanje nesposobnosti za rasuđivanje. Nedostojnost prestaje oproštajem ostavioca, u formi
testamenta. O ovim razlozima nedostojnosti sud vodi računa po službenoj dužnosti.
NEDOSTOJNOST NASLJEĐIVANJA:
- Nedostojno lice ne može naslijediti na osnovu zakona niti testamenta.
- Fingira se smrt nedostojnog lica kao da je umrlo prije ostavioca.
- Dio koji bi pripao nedostojnom licu pripada supstitutu.
- Sud po službenoj dužnosti utvrđuje postojanje nedostojnosti (osim težeg ogrješenja i nužne
pomoći).
- Ostavilac može da da oprost testamentom (osim u slučaju bjekstva iz zemlje radi izbjegavanja
osude za teže kd).
3. ZAOSTAVŠTINA - Zaostavština je skup prava koja, poslije smrti ostavioca, prelaze na
nasljednike i druga lica na osnovu zakona ili testamenta, a označava se i kao ostavina,
ostavinska masa, nasljeđe, nasljedstvo. Ona ne postoji za vrijeme života ostavioca. U trenutku
kad prestane pravni subjektivitet fizičkog lica iza njega ostaje zaostavština – prava koja mogu
preći na nasljednike.
Zaostavština predstavlja jednu cjelinu čija se vrijednost može utvrditi – novčano izraziti. Čine je
prava i obaveze – aktiva i pasiva. Aktiva (bruto vrijednost zaostavštine) predstavlja zbir svih
imovinskih prava u zaostavštini, a pasiva zbir svih obaveza. Neto vrijednost zaostavštine (saldo
aktive i pasive) čista je vrijednost zaostavštine (pozitivna ili negativna).
Predmet nasljeđivanja su prava koja su pripadala ostaviocu u vrijeme njegove smrti, a podobna
ustupanje nasljednog dijela. Izjava o ustupanju nasljednog dijela ima značaj ponude. Ako
ponuđeni izjavi da prihvata ponudu, između strana nastaje ugovor o poklonu. Pošto se ove
izjave strana bilježe u sudski zapisnik ispunjena je i potrebna forma za punovažnost ugovora o
poklonu. Navedeno ustupanje nasljednog dijela proizvodi dejstvo samo ako je učinjeno u korist
sanasljednika, a ne trećeg lica.
Nemogućnost odricanja od nasljeđa ne može se odreći nasljeđa nasljednik koji se izričito ili
prećutno primio nasljeđa – tj. ponašao se prema nasleđu kao da je vlasnik – prodao, poklonio ili
razmijenio neke stvari, opteretio ih zalogom i sl.
4. POSTOJANJE OSNOVA ZA NASLJEĐIVANJE - Za sticanje nasljednog prava, bez obzira na
predmet nasljeđivanja, potreban je i dovoljan samo pravni osnov.
Osnovi nasljeđivanja u našem pravu su testament i zakon. Od ova dva osnova jaču pravnu snagu
ima testament.
ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE –
primjenjuje se u slučaju:
1) ako nije sačinjen testament
2) ako je sačinjen ali je ništav
3) ako je sačinjen ali je kasnije opozvan
4) ako je ostavilac samo dio zaostavštine obradio testamentarno
5) ako se testamentarni nasljednik odrekao nasljedstva
6) ako je testamentarni nasljednik postao nedostojan
7) ako je testamentarni nasljednik umro prije ostavioca, a nije određen supstitut
ČINJENICE NA OSNOVU KOJIH SE NASLJEĐUJE NA OSNOVU ZAKONA:
1. KRVNO SRODSTVO - krvni srodnici se mogu razvrstati na potomke ostavioca, pretke ostavioca
i pobočne srodnike ostavioca. Potomci i preci ostavioca su pripadnici prave linije. U odnosu na
sve pretke, najviša nasljedna prava imaju roditelji ostavioca. Pobočni srodnici su lica koja,
uključujući i ostavioca, imaju iste zajedničke pretke i pripadnici su pobočne linije. Najveća
nasljedna prava ima grupa pobočnih srodnika koju čine braća i sestre ostavioca. Unutar prave i
pobočne linije krvno srodstvo se računa po stepenima. Udaljenost srodstva između dva lica
računa se po broju rođenja koji ih dijeli (koliko rođenja toliko stepena).
2. GRAĐANSKO SRODSTVO - Nastaje pravnim putem, između dva lica, zasnivanjem usvojenja.
Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.
Pravilo je da usvojenik iz nepotpunog usvojenja i njegovi potomci nasljeđuju samo usvojioca (a
ne srodnike usvojioca) po istim pravilima kao kada djeca i njihovi potomci nasljeđuju svoje
roditelje.
Potpunim usvojenjem zasniva se odnos istovjetan odnosu prirodnih roditelja i djece. Usvojenik
iz potpunog usvojenja, njegovi krvni, potpuno usvojeni i dalji potomci zakonski su nasljednici
usvojioca i njegovih srodnika u istom obimu i zakonskom nasljednom redu kao kada potomci
nasljeđuju svoje roditelje i njihove srodnike.
