1
Prof. dr. Enes HAŠIĆ
Prof. dr. Suad HAMZABEGOVIĆ
Prof. dr. Boris KREŠIĆ
Doc. dr. Albin MUSLIĆ
NASLJEDNO PRAVO
univerzitetski udžbenik
Bihać – Zenica – Tuzla, 2019. godine
2
Prof. dr. sci. Enes HAŠIĆ
(pojam, predmet, načela, historijski razvoj, pretpostavke za nasljeđivanje)
1. OPĆA PRAVILA
1.1. Pojam nasljeđivanja i nasljednog prava
Svako fizičko lice svoj pravni subjektivitet stiče rođenjem, i u svakom slučaju jednog
dana taj subjektivitet prestaje u pravilu smrću tog lica, ili ponekad proglašenjem nestalog lica
za umrlo. Smrću ili proglašenjem nestalog lica umrlim otvara se niz pitanja vezanih za
sudbinu subjektivnih imovinskih prava i obaveza, koje je to lice imalo u momentu smrti.
Prestankom pravnog subjektiviteta umrlog lica najveći broj njegovih subjektivnih imovinskih
prava i obaveze ( izuzetno i nekih neimovinskih ) ne prestaje postojati, već ova prava i
obaveze prelaze na druga lica. Taj prelazak subjektivnih imovinskih prava i obaveza sa
umrlog lica na druge subjekte, odnosno stupanje drugih lica u imovinskopravne odnose
umrlog lica, naziva se nasljeđivanje. Osnovna društvena svrha nasljeđivanja je prijenos
dobara sa umrlog na njegove nasljednike, čime se posredno ostvaruje i nasljeđivanje unutar
društvene zajednice, odnosno nasljeđivanje društvenih dobara. Dobra neke društvene
zajednice ne nestaju zajedno sa pripadnicima te zajednice već se prenose sa generacije na
generaciju.
Pored upotrebe pojma nasljeđivanje u pravnom značenju (prijenos prava i obaveza sa
umrlog na nasljednike), pojam nasljeđivanja može biti upotrijebljen i u drugim naukama i sa
drugačijim značenjima (npr. biologiji, genetici, historiji, sociologiji, psihologiji, kriminologiji
i slično), s tim da nas prvenstveno zanima pravno značenje ovog pojma. U pravnom smislu
nasljeđivanje se najčešće označava kao sljedovanje u pravne odnose umrlog , kao prelaženje
imovine sa umrlog na druga lica , kao stupanje u nečija prava uslijed smrti subjekta kome su
prava pripadala , kao stupanje nasljednika u imovinskopravne odnose umrlog lica koji su
postojali u vrijeme smrti tog lica , i slično. Bez obzira na različita definiranja pojma
nasljeđivanja u pravnom smislu, smatramo da se u suštini ovaj pojam u njegovom pravnom
značenju svodi na određenje da nasljeđivanje kao pravni pojam podrazumijeva prelazak
određenih subjektivnih prava i obaveza sa jednog subjekta na drugog u trenutku smrti umrlog
lica. Ovaj prelazak se u pravilu odnosi na imovinska prava i obaveze koja su pripadala
umrlom licu (npr., pravo vlasništva, stvarne služnosti, potraživanja umrlog prema dužnicima,
dugovanja umrlog prema povjeriocima ), a izuzetno i na neka druga prava i obaveze umrlog
proistekla iz različitih osnova koja je umrlo lice imalo prema drugim subjektim, a koja su
neimovinske prirpode. Primjera radi, prema propisima kojima se štite moralna prava autora,
umrlo lice je kao autor nekog djela, između ostalog, imalo pravo da se suprotstavlja
izmjenama svog djela od strane neovlaštenih lica; ili da se suprotstavlja javnom saopćavanju
svog djela u izmijenjenoj ili nepotpunoj formi; ili da daje dozvolu za preradu svog djela. Iako
se u ovim primjerima ne radi o subjektivnim imovinskim pravima, već je riječ o
neimovinskim ( moralnim ) pravima, i ova prava mogu biti predmet nasljeđivanja (o tome
4
kolektivnost, odnosno skupnost u nasljeđivanju. Pravo vlasništva je u pravilu pripadalo
kolektivitetu (svim pripadnicima određenog gensa) pa je i bilo objekt kolektivnog
nasljeđivanja. Proces individualizacije prava vlasništva neposredno je uticao na
individualizaciju nasljednog prava, u smislu da je kolektivnom vlasništvu odgovaralo
kolektivno nasljeđivanje, tek lično vlasništvo omogućava nasljeđivanje užeg kruga
nasljednika, podrazumijevajući i jednog nasljednika, pa čak i nasljednika postavljenog na
osnovu volje ostavioca. Može se s pravom konstatovati da je nastanak i razvitak nasljednog
prava bio najuže povezan sa nastankom i razvojem individualnog privatnog vlasništva. Bez
postojanja privatnog vlasništva pravna ustanova nasljeđivanja izgubila bi svoj svrhu, a koja se
sastoji u stvaranju pravnih mogućnosti i pretpostavki za prenošenje privatnog vlasništva sa
ostavitelja na njegove nasljednike.
Korisno je shvatiti da se pojam nasljedno pravo može upotrebljavati u različitim i
višestrukim značenjima. U pravilu se pojam nasljedno pravo koristi za označavanje
nasljednog prava u objektivnom smislu, ali se isti termin može odnositi i na subjektivno
nasljedno pravo (nasljedno pravo u subjektivnom smislu) , ili se u trećem mogućem značenju
pojam nasljedno pravo može odnositi i na označavanje nauke nasljednog prava.
Nasljedno pravo u objektivnom smislu se odnosi na skup svih pravnih pravila kojima se
za slučaj smrti jednog lica - ostavioca, uređuje prijelaz njegove imovine (odnosno njegovih
subjektivnih prava i obveza) na druga lica - njegove nasljednike. Pojednostavljeno se
nasljedno pravo u objektivnom smislu može definirati kao cjelovit sistem pravnih normi
kojima se uređuje nasljeđivanje. U ovom značenju nasljedno pravo obuhvaća materijalne
pravne norme koje određuju ko i pod kojim uslovima može steći položaj nasljednika ili druga
prava u nasljeđivanju, zatim procesne pravne norme kojima se uređuje postupanje suda u
nasljednim stvarima (ostavinski postupak), ali i druge radnje koje se provode u vezi s
nasljeđivanjem. U širem smislu nasljedno pravo u objektivnom smislu obuhvaća i kolizijske
norme, kojima se uređuju pitanja s međunarodnim elementom i koje spadaju u međunarodno
privatno pravo. Nasljedno pravo u objektivnom smislu dio je građanskog prava u širem
značenju ovog pojma. U sistematici građanskog prava primijenjenoj u poznatim
kodifikacijama građanskog prava, nasljedno pravo je smješteno uz ostale dijelove građanskog
prava (opći dio, stvarno pravo, obligaciono pravo, porodično pravo, nasljedno pravo) ukoliko
se radi o pandektnoj sistematizaciji , ili je uključeno u dio odredbi kojima se reguliraju prava
na stvarima, kao poseban osnov za sticanje vlasništva, ukoliko se radi o institucionalnoj
sistematizaciji građanskog prava ( o pandektnoj i institucionalnoj sistematizaciji građanskog
prava studenti više uče u predmetu građansko pravo).
Nasljedno pravo u subjektivnom smislu obuhvaća prava koja pojedinac stiče smrću
ostavioca, odnosno predstavlja ovlaštenje nekog lica da stupi u pravne odnose umrlog.
Nasljednim pravom u subjektivnom smislu smatra se pravo jednog ili više lica na sticanje
imovine ostavioca, koja je postojala u času njegove smrti. Za nasljedno pravo u subjektivnom
smislu potrebno je istaći da nastaje u trenutku ostaviteljeve smrti i da do tog vremena kao
imovinska vrijednost za nasljednika ništa ne znači. Do smrti ostavioca takva lica ( mogući ili
eventualni nasljednici ) imaju samo pravnu nadu da će im nakon smrti ostavioca pripasti
5
njegova imovina. Da li će se i u kom obimu ta pravna nada nasljednika pretvoriti u
subjektivno nasljedno pravo zavisi od niza različitih činjenica. Prije svega ostavilac izjavom
volje može dovesti do potpunog gubitka ili smanjenja pravne nade (raspolaže imovinom za
života, sačini testament i slično).
Pravna posljedica pravila da nasljedno pravo u subjektivnom smislu nastaje tek u trenutku
smrti ostavitelja je da su ništavni ugovori o nasljeđivanju budućeg nasljedstva ili legata
(ugovori kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome saugovaraču ili trećem
licu). Naime u našem pravu neće proizvoditi nikakve pravne učinke ugovor u kome jedno
lice prenosi na neko drugo lice ono što očekuje da će dobiti u nasljedstvo. Ništav je ugovor
kojim neko otuđuje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treće osobe
koja je još u životu . Ovo iz razloga što se u tom slučaju zapravo prenosi samo pravna nada
(nadanje, očekivanje), ali se ne prenosi subjektivno nasljedno pravo koje će uistinu nastati tek
nakon smrti ostavioca i od tada će se s tim nasljednim pravom moći raspolagati.
Nasljedno pravo u subjektivnom smislu sastoji se od različitih ovlaštenja i zahtijeva koji na
temelju pravila sadržanih u nasljednom pravu u objektivnom smislu pripadaju pojedinim
subjektima a osobito u odnosu na pravnu vlast sticanja imovine umrle osobe, postojeće u času
njezine smrti. Nasljednici stupaju u sve pravne odnose ostavioca već u momentu njegove
smrti, odnosno nasljeđivanje nije ništa drugo nego skup ovlaštenja na strani nasljednika da
momentom smrti stupi u sva prava i obaveze koje je imao umrli. Pored različitih ovlaštenja
koja pripadaju nasljednicima i drugim subjektima nasljeđivanja, sastavni element nasljednog
prava u subjektivnom smislu je i zahtjev koji je uperen prema trećim licima, i koji im
zabranjuje da nasljednike ometaju ili onemogućavaju u vršenju njihovih nasljedno-pravnih
ovlaštenja. Pravni poredak garantira svakom titularu subjektivnog nasljednog prava da u cilju
zaštite svojih ovlaštenja može koristiti prinudno sredstvo, to jest da ima pravo na tužbu u
materijalnom smislu. U materijalnom smislu, tužba je parnična radnja koja sadrži zahtjev za
pružanje pravne zaštite određene sadržine. U formalnom smislu, tužba je pismeno u kome je
sadržana tužbena parnična radnja – podnesak, ili zapisnik koji podnesak zamjenjuje. To znači
da svaki titular subjektivnog nasljednog prava može da bude siguran u ostvarenje svojih
ovlaštenja, pa makar ( u krajnjem slučaju ) i na prinudan način, odnosno uz pomoć sudske
zaštite.
Između nasljednog prava u objektivnom smislu i nasljednog prava u subjektivnom smislu
postoji odnos korelacije, odnosno međuzavisnosti i nužne međusobne uvjetovanosti
postojanja ova dva prava. Subjektivno nasljedno pravo ne može nastati i postojati bez normi
objektivnog nasljednog prava, koje predstavljaju pravni temelj za svako konkretno i
pojedinačno nasljedno pravo. S druge strane ukoliko bi norme nasljednog prava u
objektivnom smislu bile neprimjenjive ili ukoliko bi postale nepotrebne onda bi one
predstavljale samo „mrtvo slovo na papiru“ i ne bi imale nikakav smisao i racionalni razlozi
upućuju na zaključak kako bi takve norme bile ukinute ili bi bile potpuno nepotrebne jer ne bi
imale nikakav praktični značaj.
Nauka nasljednog prava izučava objektivno i subjektivno nasljedno pravo, njegov
historijski razvoj, teorijske osnove nasljednog prava, vezu i odnose nasljednog prava sa
7
Drugi period u razvoju nasljednog prava u Bosni i Hercegovini je period nakon završetka
II svjetskog rata pa do 1992.godine, i u tom periodu razvoj nasljednog prava u Bosni i
Hercegovini moguće je podijeliti na tri faze : a) period od kraja II svjetskog rata do
1955.godine; b) period od 1955. do 1971.godine i c) period od 1971. godine pa do proglašenja
nezavisnosti Bosne i Hercegovine
- Odlukama AVNOJ-a od 3.02.1945.godine i Zakonom o nevažnosti pravnih propisa
donijetih prije 6.04.1941.godine i za vrijeme neprijateljske okupacije , ukinuta je važnost svih
pravnih propisa, koji su do tada predstavljali pozitivno pravo, odnosno koji su se do tada
primjenjivali. U slučaju da u određenoj pravnoj oblasti nisu bili donijeti novi propisi(a što je u
građanskopravnoj oblasti bilo pravilo), mogli su se primjeniti ranije važeći propisi, ali samo
kao pravna pravila, i to pod uslovom da nisu u suprotnosti sa ustavnim odredbama i
društvenim uređenjem . Pod pravnim pravilima u smislu navedenog zakona su se dakle
podrazumijevali propisi zakona koji su prestali da važe odnosno oni propisi koji su bili na
snazi na dan 6. aprila 1941. godine ( propisi koji su donijeti za vrijeme neprijateljske
okupacije smatrali su se nepostojećim). Kako je bilo pravno nemoguće primjenjivati propise
koji ne važe , odnosno koji su izgubili pravnu snagu rješenje je iznađeno u primjeni normi iz
tih propisa, ali samo kao pravnih pravila. To u praktičnom smislu znači da sudovi svoje
odluke nisu mogli temeljiti na ranijim prpoisima, ali su u odluci mogli navesti taj isti propis i
na osnovu njega rješiti neki odnos navodeći da ne primjenjuju propis direktno već da
primjenjuju pravno pravilo iz tog propisa. S obzirom da su raniji propisi nasljednog prava
često bili u suprotnosti sa tadašnjim ustavnim odredbama i društvenim uređenjem ipak je
ključnu ulogu u izgradnji nasljednog prava u tom periodu imala sudska praksa, a ne pravna
pravila iz ranijih propisa. Sudska praksa je morala sama izgrađivati kriterije o tome koja
pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala iznalaziti
neka druga rješenja. Sve to je dovelo do toga da je sudska praksa u ovoj fazi praktično bila
glavni kreator uređivanja nasljednopravnih odnosa.
- Period od 1955. do 1971.godine možemo označiti kao drugu fazu razvoja nasljednog prava
u bivšoj SFRJ. Ovaj period počinje donošenjem saveznog Zakona o nasljedivanju . On se
smatra vrlo uspješnim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgrađen
su: jedinstvenost (za cijelu zemlju na jedinstven način reguliše nasljednopravne odnose),
ravnopravnost svih fizičkih lica u nasljeđivanju, ograničeni krug zakonskih nasljednika
(zaključno sa 5. nasljednim redom), formalno neograničena, ali indirektno ograničena sloboda
testamentalnog raspolaganja (ustanovom nužnog nasljednog prava), te sticanje zaostavštine u
momentu smrti ostavitelja.
- Treća faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna
nadležnost prenesena na republike i pokrajine. Kako nije bilo moguće u kratkom roku
donijeti nove zakone, sve republike i pokrajine su u prvo vrijeme preuzele bivši savezni
Zakon o nasljeđivanju kao svoj zakon, da bi kasnije donijele svoje zakone, koji su u osnovi
bili zasnovani na odredba bivšeg saveznog zakona. Tako je i Bosna i Hercegovina
1973.godine donijela Zakon o nasljeđivanju , ali koji je ipak predstavljao samo puku
recepciju dotadašnjih propisa, jer je sa neznatnim izmjenama bio skoro identičan do tada
važećem saveznom Zakonu o nasljeđivanju iz 1955.godine.
