NASTANAK I RAZVOJ WTO
Uvod
Svjetska trgovinska organizacija je najmlađa međunarodna ekonomska organizacija i postoji tek nešto više
od deset godina. Svjetska trgovinska organizacija (skraćenica WTO od eng. World Trade Organisation je
međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalani i pravni okvir multilateralnog trgovačkog
sistema u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu.
Njen značaj za odvijanje međunarodne trgovine robom i uslugama je izuzetno veliki. Svjetska trgovinska
organizacija promoviše slobodnu svjetsku trgovinu, što bi trebalo da rezultira povećanim međunarodnim
trgovinskim tokovima, dobicima za preduzeća, stanovništvo i društvo u cjelini. Države članice Svjetske
trgovinske organizacije se odriču nacionalnog suvereniteta u vođenju spoljnotrgovinske politike, da bi
obezbjedile povlastice koje proističu iz članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Međutim, efekti
međunarodne liberalizacije najčešće nisu ravnomjerno raspoređeni među državama svijeta i različitim
slojevima stanovništva, pa Svjetska trgovinska organizacija trpi oštre kritike. Ova organizacija je najčešće
meta antiglobalističkih pokreta.
1. Osnivanje Svjetske trgovinske organizacije
Svjetska trgovinska organizacija osnovana je i službeno je počela sa radom 1. januara 1995 godine.
Sjedište organizacije je u Ženevi (Švicarska) a ukupno broji 150 država članica. Generalni direktor
organizacije je Pascal Lemy (od 2005. godine).
1.1. Šta je Svjetska trgovinska organizacija?
Svjetska trgovinska organizacija je pravni i institucionalni osnov multilateralnog trgovinskog sistema. Ona
određuje osnove ugovornih obaveze kojima se utvrđuje kako vlade treba da formulišu i primenjuju
domaću regulativu u oblasti spoljne trgovine. Svjetska trgovinska organizacija je istovremeno i mjesto gde
se odvijaju spoljnotrgovinski odnosi među zemljama kroz zajedničke pregovore i rješavanje sporova.
Svjetska trgovinska organizacija predstavlja:
-Finalni akt koji su potpisali 111 zemalja.
- Sporazum o uspostavljanju Svjetske trgovinske organizacije, potpisalo je 104 zemlje.
- Već početkom 1995. godine, Sporazum je ratifikovalo preko 80 zemalja.
- Među njima su bile: SAD, Evropska unija, Japan i Kanada.
- Do jula 2008. godine, pravo članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji je stekla 153
država, dok 30 država ima status kandidata
Razlozi za snivanje svjetske trgovinske organizacije su:
-
Velika ekonomska kriza
30-ih godina 20.vijeka
-
Protekcionistička trgovinska politika
(visoke carine i necarinske barijere u trgovini,diskriminacioni
sporazumi između pojedinih država) – drastično smanjenje uvoza na globalnom nivou,
-
Drugi svjetski rat
– spoznaja da je ekonomski oporavak nemoguć bez otvaranja tržišta i liberalizacije
trgovine a porast obima međunarodne trgovine nemoguć bez stabilnih i predvidljivih pravila trgovinske
razmjene (usaglašenih od strane velikog broja država).
Svjetska trgovinska organizacija je međunarodna organizacija koja posjeduje sve potrebne
elemente da bi se mogla tako klasifikovati:
- Države kao osnivače i tipične članice,
- Međunarodni ugovor kao osnivački akt,
- Stalne organe koji sprovode odredbe Statuta,
- Određenu oblast djelovanja,
- Svojstvo pravnog lica i
- Subjekt je međunarodnog prava.
zaštite svojih trgovinskih prava i nadoknade štete prouzrokovane nekorektnom trgovinskom praksom
drugih zemalja.
Drugo i još važnije, liberalizacija trgovine primjenom principa Svjetske trgovinske organizacije dovodi do
rasta konkurentnosti domaće privrede, oskudni domaći resursi se efikasnije koriste, povećavaju se strana
ulaganja i ubrzava transfer tehnologije, što nedvosmisleno doprinosi dostizanju putanje održivog rasta.
Svjetska trgovinska organizacija u ovom trenutku ima 153 članica, koje pokrivaju više od 95 procenata
trgovine robom i uslugama u svijetu. Broj članica, kao i aktivno nastojanje ostalih zemalja da postanu
članovi Svjetske trgovinske organizacije, najbolje pokazuje koliko je važno pripadati ovoj organizaciji.
1.3. Principi Svjetske Trgovinske organizacije:
Svjetska trgovinska organizacija po pravilu se smatra tijelom koje se brine da se u zemljama članicama
smanjuje carinska zaštita i da se eliminišu necarinske barijere. To je, naravno, tačno, ali to nije sve.
Svjetska trgovinska organizacija u stvari inisistira na sveobuhvatnoj liberalizaciji trgovine, što je mnogo
širi pojam. Tu se podrazumijeva da zemlja članica u razmjeni robe i usluga treba da se pridržava čitavog
jednog skupa principa. Ovi principi su:
- Smanjenje stepena zaštite
- Nediskriminacija (nacionalni tretman, status najpovlašćenije nacije)
- Transparentnost
- Jačanje konkurencije
- Istovremeno su i principi na kojima se zasniva privredni rast u otvorenoj privredi.
Princip broj jedan: Smanjenje trgovinskih barijera
Liberalizacija trgovine najprije podrazumijeva smanjenje trgovinskih barijera. Ovaj proces se sastoji iz
dva dijela. Prvi dio podrazumijeva uklanjanje necarinskih barijera u trgovini (kvote, tj. količinska
ograničenja uvoza, bilo da se radi o obimu ili vrijednosti uvoza), uvozne dažbine na pojedinačne isporuke,
(kojima se teži da vrijednost uvozne robe dostigne ciljnu vrijednost), određivanje minimalnih uvoznih
cijena (što onemogućava uvoz one robe čija je cijena ispod određene granice), diskreciono izdavanje
dozvola (uskraćivanje dozvola za uvoz kako bi se postigao ili pospiješio neki ekonomski cilj, ili cilj neke
druge politike), dobrovoljno ograničavanje izvoza, diskriminatorne necarinske mjere u javnim nabavkama,
i slične mjere na granici, osim carina.
Zemlje kandidati za pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji pretvaraju necarinske barijere u
uobičajene carinske dažbine tako što izračunavaju njen carinski ekvivalent. Od zemalja kandidata se
uglavnom očekuje da “plate ulaznicu“ u mjeri u kojoj su to učinile zemlje koje su od početka članice
Svjetske trgovinske organizacije. Smanjenje carina u principu ne mora da ima negativne efekte na
privredni rast. Naprotiv, pošto dovodi do sniženja troškova, inputi pojeftinjuju, te stopa povraćaja u
ostalim sektorima raste. Strane direktne investicije po pravilu otpočinju uvozom opreme, tehnologije i
know how, čijim visokim carinjenjem gube ključni potencijalni izvoznici i poslodavci. Ista logika važi i u
sektoru usluga. Privlačenje stranih investicija u sektore telekomunikcija, finansijskih usluga i transporta,
jer se veća efikasnost i niže cijene koje proizlaze iz liberalizacije u ovim sektorima direktno odražavaju na
smanjenje troškova u svim ostalim privrednim sektorima.
Princip broj dva: Nediskriminacija i nacionalni tretman
Klauzula o najpovlašćenijoj naciji, koja podrazumijeva da sve olakšice koje su date jednoj članici Svjetske
trgovinske organizacije moraju da se daju i svim drugim članicama, to ne znači da time, ta članica uživa u
nekim posebnim tretmanima, već da iste tretmane moraju da imaju i sve druge članice. Izuzeća postoje
samo za preferencijalni tretman država koje su dio neke regionalne integracije ili u trgovini sa
nerazvijenim zemljama.
Klauzula nacionalnog tretmana štiti interese stranih lica, jer njihova roba nakon carinjenja ne može bilo
kakvim mjerama biti stavljena u podređen položaj u odnosu na domaću.
Cilj poštovanja ovih klauzula jeste:
- Stvaranje ravnopravnih uslova za međunarodnu konkurenciju,
- Povećanje prekoograničenih trgovinskih tokova i porast blagostanja stanovništva članica.
Svjetski trgovinski sistem treba da bude:
- nediskriminatoran,
- naklonjen slobodnoj trgovini,
- predvidljiv i podsticajan za konkurenciju.
Ekonomska historija je nedvosmisleno pokazala da međunarodna trgovina (i međunarodni ekonomski
odnosi uopšte)doprinose ekonomskom rastu nacionalnih ekonomija. Kada se razvijaju međunarodni
ekonomski tokovi raste i svjetska privreda. Kad nastupi vrijeme ekonomskih kriza, međunarodni odnosi se
ograničavaju,što dodatno „pojačava“ već postojeće probleme.
U godinama nakon II svjetskog rata, nakon više decenija smjenjivanja ratova i ekonomskih kriza, postalo
je jasno da je potrebno stvoriti institucije međunarodnog ekonomskog poretka koje će podsticati
međunarodne ekonomske tokove, a time i ekonomski rast i razvoj. U skladu sa tim, javila se potreba
liberalizacije trgovinskih sistema (uklanjanje uvoznih ograničenja, koja su u to vrijeme bila na znatno
visokom nivou).
Na međunarodnoj konferenciji o trgovini i zaposlenosti, održanoj u Havani (Kuba) 1948. godine, započeli
su pregovori o trgovinskoj liberalizaciji (potpisan je Opšti sporazum o carinama i trgovini – GATT i
potpisana je povelja o osnivanju Međunarodne trgovinske organizaije –ITO- („Havanska povelja“).
Međutim, povelja nije ratifikovana u kongresu SAD i parlamentima još nekih država, zbog čega ITO nije
osnovana. Tako je GATT ostao jedini sporazum koji je regulisao međunarodnu trgovinsku politiku sve do
1994. kada je postignut dogovor o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije –STO (eng. WTO).
1.4.2. Principi GATT-a
Rad GATT-a se zasnivao na nekoliko principa:
1. Princip nediskriminacije
, tj. jednakog tretmana svih zemalja članica. Princip se zasniva na klauzuli
najvećeg povlašćenja –KNP. Princip nediskriminacije postoji i u vidu jednakog tretmana domaće i
inostrane robe na unutrašnjem tržištu (takozvani „princip domaćeg tretmana inostrane robe“).
2. Princip zabrane kvantitativnih trgovinskih ograničenja
(kvota, dozvola, zabrana i sl.), tj. svođenje
zaštite domaće privrede isključivo na carine, kao ekonomski najopravdaniji instrument protekcionizma.
Važno je ovdje istaći da su postojali izuzeci od primjene ovog važnog principa. Naime, kvantitativna
ograničenja su ostala dozvoljena:
a) u slučaju trajnih i visokih deficita trgivinskog bilansa;
b) u oblasti ribarskih, poljoprivrednih i tekstilnih proizvoda
3. Princip snižavanja carina i carinske konsolidacije
. Konsolidacija je obaveza zemalja da poštuju
postignute sporazume o carinskoj liberalizaciji.
