NASTANAK SOCIOLOGIJE KAO IZRAZ I POTREBA NAUČNO – 

RACIONALNOG REŠAVANJA DRUŠTVENE KRIZE

Bilo je u istoriji razvoja globalnog društva više poznatih i značajnig kriza kao npr. 

krstaški, peloponeski ratovi, prelaz iz robovlasničkog u feudalno društvo, pad zapadnog 
rimskog carstva, kao i drugih kriza i razmeđa, ali društvena kriza sa kraja 18. i početkom 
19.   stoleća   koju   karakteriše   prelaz   iz   jedne   feudalno   teokratske   u   liberalno   – 
kapitalističku društvenu strukturu, karakterisala je razvijena društvena svest, podstaknuta 
humanizmom   i   renesansom,   da   se   kriza   pokuša   rešiti   na   jedan   umno   –   racionalan   i 
sistematsko naučan način. Naime, nedostajala je jedna posebna naučna disciplina u vidu 
jedinstvene nauke o društvu i zakonitostima društvenih promena, a to je sociologija. 
Zaista   sociologija   se,   istorijski,   pojavljuje   sredinom   19.   veka   u   kriznim   vremenima, 
prelaza iz tradicionalnih agrarnih i ruralnih društava u moderna industrijska i građanska 
društva. Tada je sociologija kao nauka o društvu postala veoma potrebna, jer je trebalo 
celovito   i   sveobuhvatno   objasniti   čitav   sklop   radikalnih   civilizacijskih     promena   u 
prethodnom načinu društvenog života koji je imao više od hiljadu godina svog razvoja. 
Ranije   konstituisane   društvene   nauke   –   pravna   nauka,   filozofija,   psihologija,   istorija, 
ekonomija,   nisu   bile   dovoljne   da   misaono   i   istraživački   obuhvate   sve   bitne   aspekte 
pomenutih civilizacijskih promena, koje su za mnoge bile iznenađujuće i predstavljale su 
bolnu nepoznanicu. Iako nisu bile dovoljne već postojeće navedene nauke su, uz ranije 
izgrađenu racionalističko prosvetiteljsku filozofiju, bile neophodan preduslov, kako u u 
kulturno   –   istorijskom,   tako   još   više   u   teorijsko   –   metodološkom   pogledu,   za 
konstituisanje sociologije kao posebne i najopštije nauke o društvu. Sociologija se, dakle, 
konstituiše, tek onda kada je bilo neophodno potrebno, ali i realno moguće u kriznom 
periodu prelaza iz tradicionalno ruralne i agrarne, u modernu industrijsku i građevinsko 
liberalnu

1

 civilizaciju i to u najrazvijenijim Zapadnim državama: Francuskoj, Engleskoj, 

SAD, i Nemačkoj.

Temelj   sociologiji   kao   zasebnoj   naučnoj   disciplini   najneposrednije   postavljaju 

teoretičari Sen Simon, Ogist Kant, Karl Marks i Herbert Spenser. Međutim sociologija, 
ipak,   postoje   moderna   nauka,   tek,   krajem   19.   i   početkom   20.   stoleća   sa   naučno   – 
teorijskim delima njenih klasika Emila Dirkema i Marksa Vebera.

Međutim   kao   neposredni   osnivač   sociologije   kod   najvećeg   broja   teoretičara 

navode se i i stiče Ogist Kant zato što je prvi uveo sam termin sociologija i tako ovoj 
nauci dao ime, koje je kasnije i sve do danas opšteprihvaćeno u naučnoj nomenklaturi. 
Inače reč sociologija predstavlja složenicu od latinske reči  

societas

  što znači društvo i 

1

 Šta je liberalizam i koja je njegova suština?Na ovo pitanje može se odgovoriti kratkom definicijom koju 

navodi dr. Ljubomir Tadić, a ona glasi: Liberalizam je ideologija privatnosti (vidi Ljubomir Tadić, 

Tradicija i revolucija

, Beograd,1979,str.233.). Osnovna ustanova liberalizma je privatna svojina.Ona ima 

svoje filozofsko utemeljenje.Njen izvor je princip samoodržanja, a to je prirodno - pravni princip.Ona je 
oslonac i baza slobode pojedinca.Iz nje je izvedeno načelo individualnosti i po tome je pojedinac važniji od 
države, jer su prava pojedinca nastala pre prava države. Ovakvom položaju pojedinca bila je potrebna 
država novog tipa tj.liberalna država, umesto ranije despotske države.

grčke reči 

logos

 koja označava reč, pojam, nauku i kao takav se ustalio u stručnoj i široj 

komunikaciji.

1.Istorijski razvoj i nastanak sociologije

Osnovna misao koja se može izreći za istorijski razvoj i nastanak sociologije kao 

samostalne nauke jeste da ona ima svoju dugu predistoriju nastajanja, a kratak istorijski 
razvoj od njenog konstituisanja (konstituisana je 50 – tih godina 19. stoleća, ima svega 
150 godina).

Polazeći od osnovne paradigme u nauci da moderna društvena nauka počiva na 

racionalnoj sintezi jasnih i iskustveno proverljivih iskaza koji su logički sistematizovani u 
celovita učenja o pojedinim društvenim pitanjima i proverenog iskustva koje potvrđuje 
dotična učenja, onda se najstariji koreni modernih društvenih nauka prvi put susreću tek u 
antičkoj Grčkoj. Ono što se pre starih Grka znalo o razmišljanju o društvu, ili sadržini 
fragmentarnih zapisa najstarijih pravnih propisa, egipatskih javnih pisara, Hamurabijev 
zakonik,   hebrejski   pravni   kodeksi,   kao   i   kineske   moralno   –   religijske   i   tradicijske 
poduke,   stari   mitovi,   epovi,   učenja   raznih   proroka,   u   najboljem   slučaju   predstavljaju 
zanimljivu građu i razmišljanja u tom periodu istorije.

Međutim pronađeni istočnjački zapisi nemaju sistematski karakter, niti zaokruženi 

oblik   društvene   teorije   koja  bi   mogla   da  objašnjava   ono   o   čemu   se  u   njima   govori. 
Opšteprihvaćen stav je da istočnjačke despotije, sa bespogovornim autoritetom vladara, 
krutim kastinskim uređenjem, sa rigidnim pravom i mističnom religijom, nisu ostavljali 
ni   minimalnog   prostora   za   iole   slobodnije   kritičko   –   kreativno   mišljenje,   bez   kojeg 
racionalna društvena teorija nije moguća.

Sasvim je suprotna situacija u staroj Grčkoj čija je socijalna misao postala  prvi 

istinski temelj svih modernih nauka, pa i sociologije. Tek u staroj Grčkoj stekli su se 
neophodni uslovi za racionalnu i opštu društvenu teoriju. Antička grčka civilizacija se 
rađa na Egejskom arhipelagu, u kulturno najrazvijenijem delu Sredozemlja, na mestu 
dodira   drugih   starijih   civilizacija;   egipatske,   persijske,   hebrejske   i   baštini   njihove 
najvrednije tekovine, ali i utiče na njih. Ta kultura je bila otvorena za uticaje spolja, jer 
izrasta   na   prostoru   pogodnom   za   svestranu   komunikaciju   ljudi,   naroda   i   država.   Živ 
pomorski saobraćaj i trgovina koja prvi put koristi novac kao sredstvo, čine specifičnu 
društvenu podlogu za male grčke državice, tzv.  

polise  

u kojim se razvija racionalna 

filozofsko – teorijska misao koja se vremenom širi na druge kulture.

background image

nastanku   čoveka   i   društva,   koja   su   društvo   shvatala   više   kao   tvorevinu   više   sile, 
predstavlja nesumnjivo napredak. Njen značaj je politički, jer je ona prva dala osnov za 
politički   zahtev   za   izvesnom   merom   slobode   pojedinca   u   društvu   koji   je   i   danas 
aktuelan.Na kraju treba istaći činjenicu da su sofisti predstavljali u antičkoj filozofiji onaj 
pravac   u   prilaženju   društvu   i   društvenoj   problematici   koji   je   u   suštini   bio   kritički   i 
oslanjao se izričito na iskustvo i razum pri razmatranju u to vreme postojećeg društva i 
ostalih društvenih ustanova, pre svega države.

Platon 

(427 – 347) je bio kao i njegov učitelj Sokrat

2

 veliki kritičar sofista i prvi 

je i dao u antičkoj Grčkoj celovito delo o društvenim pitanjima svojim spisom 

Država.

 U 

Državi   se     Platon   suprotstavlja   sofističkom   shvatanju   o   nastanku   države   društvenim 
ugovorom   i   teorijom   da   država   i   zakoni   nastaju   iz   neophodnosti   da   se   zadovolje 
mnogostruke   ljudske   potrebe   koje   pojedinac   sam  ne   može   zadovoljiti.  

Po   njegovom 

shvatanju čovek se ujedinjuje sa ostalim ljudima  u naseobine da bi se međusobno 
pomagali i tako nastaje država. Ustvari po opštem filozofkom shvatanju  

Platon je 

bio

 

objektivni idealista

. On je društvo shvatio kao odraz večitih ideja, koje postoje 

nezavisno   od   stvarnosti.   Inače,   pretežno   se   bavio   proučavanjem   države   kao 
najneposrednijim   i   najznačajnijim   pojavnim   oblikom   društva.   U   svojim   delima 
nastojao je da da sliku idealnog društva i države. Međutim, on ne daje samo sliku 
idealnog društva i države. Naprotiv, on se zalaže za „pravednu državu“, za koju 
sam   kaže   da   ne   postoji   u   stvarnosti,   već   nju   treba   da   stvore   ljudi,   ako   budu 
vaspitani u određenom pravcu.

Državi

 Platon daje sliku idealnog društva.

3

To društvo sastoji se iz tri klase: 

upravljača, koju čine filozofi, klase vojnika – čuvara i klase proizvođača. Prve dve 
klase   nemaju   ni   privatnu   svojinu   ni   porodicu.   Država   strogo   reguliše   sav   život 
građana čak i sklapanje braka i rađanje dece.Vaspitanje dece je posebna dužnost 
države.

 U „Zakonima“ Platon daje nešto realniju sliku društva. On se više ne zalaže za 

onako   strogu   podelu   na   klase,   kakvu   je   izložio   u   „Državi“,   već   preporučuje   samo 
ravnomerniju raspodelu zemlje među porodicama iz kojih se sastoji država.

Značaj Platona za sociologiju sastoji se u tome što je utvrdio neke istine, tj. 

došao   do   značajnih   društveno   –   naučnih   konstatacija.   Ukratko   rečeno   Platonov 
značaj kao preteče sociologije sastoji se, pre svega,u tome što je utvrdio da u društvu 
postoji podela rada i uvideo njen značaj za društvo i čoveka. On je ukazao prvi na 
činjenicu   da  

čovek   usled   podele   rada   postaje   zavisan   od   društva.

 

Isto   tako   on   je 

anticipirao i kasnije saznanje o klasnoj borbi u društvu koje nastaje kao rezultat klasnog 
antagonizma, izrekom da se „svaka država sastoji od dve države, koje međusobno ratuju, 
države   bogatih   i   države   siromašnih“.Pored   ovoga   Platon   je   ukazao   još   i   na  

značaj 

2

 O učenju Sokrata se ne zna mnogo, osim da je bio protivnik demokratije smatrajući da su mase 

nesposobne za vladavinu, a politiku tesno vezivao za moral, smatrajući da se treba pokoravati prirodnom 
pravu kao volji bogova , i odreći poslušnost pozitivnom pravu ako je ono suprotno prirodnom. Međutim, o 
Platonu se mnogo više zna jer su sva njegova dela sačuvana.

3

 Platon je bio dobar poznavalac njemu savremene stvarnosti. Njemu savremeno društvo nije bilo 

nepoznato, i pošto nije sa njim bio zadovoljan dao je sliku idealnog društva za koje se zalagao.

vaspitanja

  za društvo, kao i na značaj društvene svesti, naročito religije,. Uvideo je i 

značaj   broja   stanovnika   i   njihovog   množenja   za   društvo,   tj.   državu,   kao   i   značaj 
geografskih faktora za razvoj društva.

4

Aristotel 

(384 – 322) iako Platonov učenik, svojim shvatanjim uopšte, a posebno 

svojim shvatanjima o društvu i pojedinim društvenim pojavama u mnogome se razlikuje 
od svog učitelja.Te razlike u Aristotelovim shvatanjim u odnosu na shvatanja Platona, 
nastale su kao posledica, u prvom redu promenjenih društvenih prilika u Grčkoj tog 
perioda.   Naime,   Aristotel   živi   u   periodu   raspada   stare   Grčke   na   čelu   sa   Atinom, 
ispunjenom   dubokim   klasnim   previranjima,   međukalsnom   borbom,   i   pobedom   mlade 
Makedonske države. Sve ovo je ostavilo vidni uticaj na poglede Aristotela i uticalo da se 
oni u mnogo čemu razlikuju od Platonovih pogleda.

Pre svega, Aristotel je u svojim 

shvatanjima o pojedinim društvenim pojavama mnogo realističniji od svog učitelja 
Platona.   Njegov   napor   na   proučavanje   države   bio   je   usmeren   na   otkrivanje 
stvarnog društva i države kao i stvarnih zakona koji u njima vladaju. U tom cilju on 
je i sakupljao ustave grčkih državica i sakupio 150 ustava od kojih je najznačajnij 
Atinski ustav. Inače, njegovo najznačajnije delo je 

Politika

.

5

Aristotelov realizam dolazi do izražaja, pre svega, u tvrdnji, da  

ne postoji 

apsolutno najbolja država odnosno društvo

, već da postoji

  samo

 

relativno najbolja 

država

, odnosno društvo, najbolja za određene i najbolje prilike.A za takvu najbolju 

državu, odnosno društvo, on smatra onu državu, tj. društvo u kome postoje dve 
klase: klasa upravljača i klasa robova. Upravljači se bave intelektualnim radom i 
upravljanjem,   a   robovi   radom.   Pripadnost   jednoj   ili   drugoj   klasi   određena   je 
telesnim   osobinama   ljudi   koje   imaju   od   rođenja   pa   su   robovi   predodređeni   za 
fizički rad, a upravljači – slobodni građani predodređeni su da se bave umnim 
radom,   politikom   i   umetnošću.Zbog   ove   svoje   tvrdnje   da   se   ljudi   predodređeni 
rađaju, jedni da budu gospodari a drugi da budu robovi, i da osnovu te podele čine 
telesne   urođene   razlike,   Aristotel   je   smatran   osnivačem   rasističke   teorije   u 
najgrubljem vidu.

Međutim Aristotelu pripada zasluga i za pozitivne doprinose nauci.On je 

prvi podrobno  

razradio pojavu društvenih revolucija i utvrdio da revolucije nastaju 

usled  borbe  nejednakih klasa

.

Njegov  pozitivan  doprinos nauci  predstavlja  i njegovo 

objašnjenje oblika političkog režima, jer je on oblike političkog režima izvodio iz načina 
proizvodnje,   klasnih   razlika   i   drugih   društvenih   uzroka.  

Aristotel   je   isto   tako   prvi 

ukazao na podelu društvenih zajednica n porodicu, naselje i državu, i začetak je 
učnja   o   monogamskoj   patrijarhalnoj   porodici   kao   klici   celokupnog   ljudskog 
društva.  

Nasuprot Platonu, on je branio nužnost ustanove privatne svojine i posebne 

porodice.U oblasti ekonomije Aristotel je utvrdio razlike između upotrebne vrednosti i 
prometne vrednosti kao i razliku između vrsta razmene sve do novčane.Isto tako utvrdio 
je   i   tri   funkcije   novca   i   to:   funkciju   mere   vrednosti,   funkciju   razmene   i   funkciju 

4

 O Platonovim razmišljanjima značajnim za sociologiju vidi: Platon, 

Država

, „Kultura“, Beograd, 

1970.,str, 4 – 7 , 9 – 13, 134 – 138.

5

 Vidi: Aristotel, 

Politika

, Kultura, Beograd,1970.,str.4 – 7, 9 – 13, 134 – 138.

Želiš da pročitaš svih 18 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti