Negativna motivacija
1
NEGATIVNA MOTIVACIJA (skraćeno poglavlje iz monografije
Motivacija za rad –
teorije i strategije
, T. Milivojević, Filip Višnjić, Beograd, 2009)
Stres i motivacija
Manifestacije stresa
Stres je reč engleskog porekla (
stress
) koja označava “prinudu”, “pritisak”, “napetost”,
“napregnutost. Etimologija: od latinskog glagola
stringere –
pritiskati. Nalazimo je i u
korenu reči
distress:
bol, jad, nevolja, beda, muka, žalost i sl. veliki pritisak, napor,
naprezanje
Stres je proces koji se odigrava u organizmu kada je izložen bilo kakvoj agresiji. To je
psihološka i somatska reakcija pojedinca na iznenadnu promenu u njegovoj uobičajenoj
spoljašnjoj sredini. Narušavanje homeostaze (ravnoteže sistema Termin stres obuhvata, dakle,
raspon od izvesne napetosti do teškoća i patnji koje mogu da imaju dramatične posledice.
Izazivače stresa nazivamo „stresori“ ili „stresogeni faktori i situacije“. To su sva
zbivanja ili situacije koji dovode do subjektivne reakcije u vidu stresa, kao što su intenzivne i
iznenadne promene u spoljašnjoj sredini. Stresori mogu biti fizičke prirode, na primer
ekstremni uslovi, hladnoća, događaji koji ugrožavaju život ili imovinu (požari, poplave,
eksplozije itd.) i psihičke prirode, kao sve jake emocije, afekti, konflikti, emocionalni i
socijalni gubici itd.
Stres, međutim, nije uvek negativan. Postoje, naime dve vrste stresa
1.
Eustress
koji je prijatan u emocionalnom i fizičkom smislu, kao što je venčanje, rođenje
deteta, bračno pomirenje, veliki iznenadni dobitak, željeno preseljenje, i td.
2.
Distress
, koji smo pomenuli i koji je vezan za neprijatne, bolne, ugrožavajuće
događaje kao što je smrt bliskog lica, razvod, bolest, gubitak radnog mesta i td.
Ukratko rečeno, sve promene u životu koje iziskuju promenu uobičajenog ponašanja,
bez obzira da li su povoljne ili nepovoljne, mogu da budu izvor stresa, a najstresniji su oni
događaji koji uključuju neku vrstu emotivnog ili socijalnog gubitka.
Kao opšta adapatativna funkcija, stres je uvek praćen izraženim fiziološkim
reakcijama i promenama, koje se odvijaju u tri sukcesivna stadijuma:
1)Stadijum
alarma tela
nakon početka delovanja stimulusa na koji se nije adaptiralo
2)Stadijum
otpora
u kome se telo adaptira na novonastale uslove
3)Stadijum
iscrpljenja
tj. sloma odbrambenih snaga tela i mogućnosti njegovog
obolevanja, kada stres potraje
Ranije se verovalo da su fiziološki efekti stresa isti bez obzira na to o kom je stresoru
reč. Izgleda, međutim, da različiti stresori dovode do različitih fizioloških reakcija. Novija
istraživanja pokazuju i da postoje i znatne individualne razlike u reakcijama na stres. U skladu
sa kognitivnim pristupum, smatra se da neki stresor deluje u zavisnosti od toga
kako se on
opaža
i
kako se procenjuju sopstvene sposobnosti
suočavanja s njim. Nisu sve osobe jednako
otporne na stres. Psiholog Lazarus, koji se smatra autorom transakcionističke teorije stresa,
naglašava da je u osnovi stresnog iskustva poseban odnos između osobe i njenog okruženja.
Ovaj uzajamni odnos uspostavlja se putem kognitivne procene zbivanja u okolini. (Zotović,
M., 2002, Stres i posledice stresa: prikaz transakcionističkog teorijskog, modela, Psihologija,
Vol. 35, (1-2),p. 3-23).
Transakcionistički model definiše stres kao „odnos između osobe i
okoline u okviru koga osoba procenjuje da neki apsekt okoline uključuje pretnju, gubitak ili
izazov za njene snage, pri čemu se javljaju karakteristične promene psihofiziološke
ravnoteže“. Lazarus smatra da procena koju pojedinac ima o situaciji i o svojim upotrebljivim
unutrašnjim kapacitetima da se nosi sa tom situacijom igra odlučujuću ulogu u stepenu
otpornosti na stres. Prema njegovom modelu, osoba prvo prepoznaje da se pred njom nalazi
2
neki problem (primarna procena), a zatim prosuđuje koji su joj kapaciteti potrebni da bi
problem rešila (sekundarna procena). Ukratko, stres je rezultat procene da postoji
nesklad
između zahteva u određenoj situaciji i mogućnosti osobe za ispunjavanje tih zahteva
Kao adaptativna funkcija celokupnog organizma, stres je neophodan i koristan za
opstanak, razvoj i zdravlje jedinke ali može, takođe, da bude, u većoj ili manjoj meri, štetan,
pa i poguban. Razlika je u funkciji njegove prirode, intenziteta, učestalosti i trajanja.
Intenzivan, jednokratan stres može da bude traumatičan, ali je opasno i kumulativno
delovanje više neprijatnih događaja manje traumatičnosti, koji stvaraju stanje hroničnog
stresa. Posledica dugotrajnog trpljenja stresa može da bude neko fizičko oboljenje.
Sistematskim istraživanjima je ustanovljeno da mnoge bolesti i zdravstvene teškoće mogu da
budu izazvane ili pojačane doživljajem stresa. Psihoimunologija, kao posbena disciplina koja
proučava efekte psihičkih faktora na imunološki sistem, pokazuje da stres utiče na imunološki
sistem, u smislu smanjenja odbrambenih moći organizma.
U današnje vreme globalizacije, brzih promena, neizvesnosti i nesigurnosti, koje
najviše opterećuju tranzicione sredine, negativan stres se najviše očituje u društveno-
ekonomskoj sferi rada. Ova sfera je, naime, neodvojiva od osnovnih, vitalnih potreba za
opstankom i kvalitetom života. Dominantni i najopštiji psihosocijalni uzroci stresa su sledeći:
- Politički sistem
- Svojinski odnos
- Nivo ekonomske razvijenosti i životni standard
- Pravna sigurnost
- Vrednosne norme
Ispitivanja pokazuju da su glavni uzroci stresa na radnom mestu:
- Profesionalni zahtevi
- Pritisak rokova
- Konflikt između zahteva na poslu i zahteva van radnog vremena
- Kontradiktornost uloga
- Nesigurnost radnog mesta
- Promene, restrukturisanja
- Preopterećenje ili nedovoljna opterećenost
- Odgovornost prema drugima
- Loši međuljudski odnosi
- Moralno i seksualno zlostavljanje
Psiholog Karasek stavlja naglasak na tri različite dimenzije stresa na radnom mestu:
1. zahtevi zaduženja
2. stepen kontrole koju ima pojedinac nad situacijom
3. podrška koju ima ili nema od strane kolega i hijerarhije
.
Dimenzija broj 2, stepen kontrole koju pojedinac ima nad situacijom, ustvari je ishod
prve i treće dimenzije. Negativan stres je najčešće ishod situacije u kojoj subjekat procenjuje
da su zahtevi koji su pred njega postavljeni previše teški ili složeni, ili ostvarljivi ali samo uz
potrebnu podršku koje nema te zbog toga on oseća da nema kontrolu nad situacijom. Gubitak
kontrole nad situacijom se subjektivno izražava i kao gubitak vlastitih uobičajenih kapaciteta i
moći za suočavanje sa situacijom.
Nasuprot tome, pozitivni stres je mobilišući utoliko što se ispoljava višom energijom
ili motivacijom od uobičajene. .Pozitivan stres je dakle odličan faktor poboljšanja vlastite
produktivnosti. Ali je neophodno naglasiti da i pozitivan stres, ako postane uobičajen i
dominantan način podsticanja, odnosno ako je frekventan ili trajan, dovodi do istih posledica
kao i negativan stres. Poznato je, na primer, da mnogi student čekaju poslednji trenutak da
napišu rad koji treba da predaju sutradan i tvrde da tada najbolje rade, ali to važi i za mnoge

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti