Seminarski rad
NEOPSIHOANALIZA
Najpoznatiji predstavnici tzv neoanalitičke škole su: Adler, From, Hornaj i
Saliven.
ERIH FROM
Erih From je rođen 1900. godine u Frankfurtu, Njemačka. Studirao je
psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu.,
Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922.
godine, bio je na psihoanalitičkoj praksi u Minhenu i na čuvenom
Berlinskom psihoanalitičkom institutu. Prešao je u SAD 1933. godine kao
predavač na Čikaškom psihoanalitičkom institutu, a zatim je otvorio i
privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na većem broju univerziteta po
SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u švajcarskom
gradu Lokarnu, đe je živio poslednjih godina života.
Njegove knjige nijesu privukle samo pažnju stručnjaka iz oblasti
psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i šire čitalačke publike.
Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije,
sociologije, književnosti i filozofije.
Na Froma su snažno uticala djela Karla Marksa, a naročito jedan od
njegovih ranih radova, “Ekonomsko-filozofski rukopisi”, koji je nastao
1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu “Marksovo shvatanje čovjeka”
(1961). U “S onu stranu okova iluzija” (1962), From poredi Frojdove i
Marksove ideje, zapažajući neslaganja među njima, u želji da uspostavi
sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od
Koje su to specifične potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja?
Ima pet potreba: potreba za povezanošću, potreba za prevazilaženjem,
potreba za ukorijenjenošću, potreba za identitetom i potreba za
orijentacionim okvirom. Potreba za povezanošću (koja se, takođe, naziva i
okvirom posvećivanja u Revoluciji nade, 1968) proističe iz nepobitne
činjenice da su ljudi, postajući ljudi, iščupani iz primarnog životinjskog
jedinstva s prirodom. »Životinju priroda oprema da uspješno izlazi nakraj
sa uslovima života, koji je čekaju«, dok su ljudi, sa svojom moći mišljenja i
maštanja, izgubili tu blisku međuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih
instinktivnih veza koje sa prirodom imaju životinje, ljudi su prinuđeni da
stvaraju svoje sopstvene odnose, među kojima najviše zadovoljenja
pružaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav
uvijek podrazumijeva međusobnu brigu, odgovornost, poštovanje i
razumijevanje.
Težnja za prevazilaženjem odnosi se na potrebu čovjeka da se izdigne
iznad svoje životinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane
samo stvor. Ako se stvaralačke težnje sputaju, čovjek postaje rušilac. From
ističe da ljubav i mržnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo
su odgovori na čovjekovu potrebu da prevaziđe svoju životinjsku prirodu.
Životinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu.
Konačno, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglašen
način opažanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju
može biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili može imati
elemente i jednog i drugog.
Za Froma su ove potrebe čisto ljudske i čisto objektivne. One se ne mogu
naći kod životinja, niti su izvedene iz onoga što ljudi kažu da žele. Isto tako,
ove potrebe nijesu tvorevina društva; one su se utkale u ljudsku prirodu
tokom evolucije. Kakav je onda odnos društva prema specifičnim
ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktični načini na koje
neko ostvaruje svoje potencijale određeni »društvenim aranžmanima pod
kojima on živi«. Nečija ličnost se razvija u skladu sa mogućnostima koje mu
konkretno društvo pruža. U kapitalističkom društvu, na primjer, neko
može da stekne osjećanje ličnog identiteta time što će se obogatiti, ili da
razvije osjećanje ukorijenjenosti postajući pouzdani namještenik velike
kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim riječima, nečije
prilagođavanje društvu obično predstavlja kompromis između unutrašnjih
potreba i spoljašnjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da
bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve društva.
From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu naći
u današnjem društvu: primalački, eksploatatorski, skupljački, trgovački i
produktivni. Ovi tipovi predstavljaju različite načine na koje se jedinke
mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih
tipova može se, po Fromovom mišljenju, smatrati zdravim i jedino takav
karakter izražava ono što je Marks nazivao slobodnom svjesnom
djelatnošću«.
Produktivna ličnost je kadra da bude nezavisna, aktivna i spontana ne
samo u fizičkom radu nego i u svakoj drugoj sferi. Takva ličnost u svom
ponašanju prema drugima i samom sebi zauzima potpuno autentičan stav.
Ostali karakteri mogu da se označe kao neproduktivni.
Primalački ili receptivni karakter do znanja i svega drugog što mu treba
dolazi na potpuno pasivan način. Ovakve osobe osjećaju da je njihov
osnovni cilj da budu voljene, a ne da i same vole. Odlike ovakvih ljudi su
submisivnost i sebičnost.
Sakupljački karakter je bio najprisutniji u srednjoj klasi XIX vijeka, dok je
receptivni posebno važan u XX vijeku. Sakupljački tip teži da prikupi što
više materijalnih dobara, moći i ljubavi, i ne želi da išta od toga dijeli sa
drugim ljudima. Svaka novina ili promjena ih teško pogađa. Takvi
pojedinci su tvrdoglavi, rigidni i sumnjičavi, a u blažim oblicima
rezervisani i oprezni.
Kod izrabljivačke ličnosti postoji uvjerenje da ona sama ne može ništa da
proizvede već da može dobiti nešto samo ako to uzme od nekog drugog. To
ne moraju biti samo materijalne stvari već i ideje. Agresivnost, arogancija i
egocentričnost su upadljive odlike ovakvih osoba.
Trgovački tip je prvenstveno zainteresovan za utisak koji ostavlja na druge
ljude i za veze koje ima sa važnim ljudima. Svoju vrijednost i vrijednost
drugih ljudi ocjenjuje kao što bi se procjenjivala vrijednost neke robe na
tržištu. I ovaj tip socijalnog karaktera, kao i receptivni, produkt je
savremenog kapitalističkog društva u njegovim najrazvijenijim formama.
kada je fabrička proizvodnja zamijenila pojedinačnog zanatliju - svaka
takva promjena obično proizvodi pomjeranja i u socijalnom karakteru
ljudi. Stara struktura karaktera ne odgovara novom društvu, što doprinosi
još većem osjećanju otuđenja i očajanja jedinke. Čovjek je odsječen od
svojih tradicionalnih veza i, dok ne pušti nove korjene i ne razvije nove
odnose, on ili ona se osjećaju izgubljeno. Tokom takvih prelaznih perioda
čovjek postaje sklon raznim ljekovima koji nude spas od usamljenosti.
Problem čovjekovih odnosa sa društvom dosta brine Froma i on mu se
stalno vraća. From je čvrsto uvjeren u istinitost sljedećih postavki: 1) ljudi
imaju suštinsku, urođenu prirodu; 2) društvo stvaraju ljudi da bi ispunili tu
suštinsku prirodu; 3) nijedno dosad izmišljeno društvo ne zadovoljava
osnovne potrebe ljudskog postojanja; 4) moguće je stvoriti takvo društvo.
Za koju vrstu društva se From zalaže? To je društvo
“... u kome se čovjek odnosi prema čovjeku s ljubavlju, u kojem je čovjek
ukorijenjen u vezama bratstva i solidarnosti...; društvo koje mu pruža
mogućnost prevazilaženja prirode stvaranjem, a ne razaranjem, u kome
svako stiče osjećanje svoga ja na taj način što se doživljava kao izvor svojih
moći, a ne time što se saobražava drugima, u kome postoji sistem za
orijentaciju i posve-ćivanje, koji ne traži od čovjeka da iskrivljava
stvarnost, niti da se klanja idolima”.
From čak predlaže i ime za ovo savršeno društvo: Humanistički
komunitarni socijalizam. U takvom društvu bi svako imao jednaku
mogućnost da postane potpuni čovjek. Neće biti nikakve usamljenosti,
nikakvog osjećanja izolovanosti, nikakvog očajanja. Ljudi bi pronašli novi
dom koji je po mjeri »ljudske situacije«. Takvo društvo bi ostvarilo Marksov
cilj pretvaranja otuđenja jedinke u sistemu privatnog vlasništva u novu
mogućnost za samorealizaciju jedinke kao društvenog, produktivno
aktivnog ljudskog bića u socijalizmu From je proširio svoj nacrt idealnog
društva i time što je precizirao program po kome bi i naše sadašnje društvo
zasnovano na tehnici moglo da se humanizuje. Fromova shvatanja je oštro
kritikovao Šar.
Mada su se Fromova shvatanja razvila iz njegovih zapažanja tokom
psihoterapije i iz njegovih raznovrsnih štiva u oblastima istorije,
ekonomije, sociologije, filozofije i lijepe književnosti, on je preduzeo i jedno
empirijsko istraživanje velikog opsega. From je 1957. godine započeo
