SADRŽAJ:
Popis kratica………………………………………………………………………………..…..1
1. UVOD………………………………………………………………………………….2
2. POJAM NEVERBALNE KOMUNIKACIJE………………………………………….3
2.1. KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE………………………………......5
2.2. IZRAZI LICA…………………………………………………………...………..6
2.3. GOVOR TIJELA……………………………………………………………...….7
2.4.
OSOBNI
PROSTOR……………………………………………….……….…….8
2.5.
PRIKAZIVANJE
SEBE………………………………………………….......…..9
2.6.
PARAJEZIK……………………………………………………………….……
..9
2.7.
NEVERBALNI ZNAKOVI I RAZGOVOR……………………………………
10
2.8.
SOCIJALNE VJEŠTINE…………………………………………….……….…
10
3. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………….….12
4. POPIS ILUSTRACIJA……………………………………………………………….13
Literatura…………………………………………………………………………………….14
3
2. POJAM NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se
odvijaju u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apstraktnih ideja, dok
neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove i reguliramo
međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na
zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder. Istraživanja na djeci koja
su rođena gluha i slijepa ukazuju na jaku urođenu osnovu emocionalnih izražaja. Glavni
kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje),
izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, gestovirukama, klimanje glavom), osobni
prostor, prikazivanje sebe i prajezik (Mandić, 2003:42). Najvažnijim aspektom neverbalnog
ponašanja smatra se vizualna interakcija. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća
veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje što rezultira promjenama
u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeniji znakovi koji pridonose glatkim
izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa (Cutlip i sur., 2004).
Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže
mu da zadrži riječ. Ponašanje koje se odvija pri socijalnoj interakciji nazvano je
socijalnim
vještinama
(Tomić, 2003:62). Mnoge gestove apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo
i oni se tijekom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podražavanjem društvenih
običaja. I urođeni su izrazi često drastično modificirani pod društvenim pritiscima. Ljudska
strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti tzv.
govorničku
gestikulaciju
usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije (Tomić,
2003:68).Pri svakoj interakciji odašiljemo emocionalne signale, a ti signali utječu na osobe
oko nas. Do ovakvog prijenosa dolazi uslijed nesvjesnog podražavanja emocija koje vidimo
na nekom drugom, pomoću nesvjesne motoričke mimike njihovih izraza lica, gesta, tona i
drugih neverbalnih izraza emocija. Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji
aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti. Jedan od osnovnih
preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jeste mogućnost komuniciranja (Bleck,
2003). Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru.
4
Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje
nisu neposredno prisutne (Mandić, 2003). Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko
ponašanje osim izgovorenih riječi. Bilo da je verbalna ili neverbalna komunikacija se odvija
pomoću znakova. Znaci su, koji god da su, ako za primaoca poruke imaju neka značenja,tj.
dekodiraju se u značenje (Tadić, 1995:45). Jasno je da će karakteristike primaoca kao i
socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku. No, kad
je riječ o neverbalnom ponašanju znakovi predstavljaju društvene norme koje se
podrazumijevaju. Da bi se ponašanje interpretiralo kao komunikativno potrebna je prisutnost
tri obilježja:
1. Pošiljalac -koder,
2. Poruka - kod,
3. Primalac - dekoder (Tadić, 1995:52).
To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku kroz
sustav (kod) koji zajednički razumiju oba sugovornika, a tumači je druga osoba (dekoder).
Odlučujuće da neki akt bude komunicirajući jeste da se zasniva na zajedničkom kodu
značenja. Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti budući da neverbalno često
prenosimo i ono što ne želimo ili ne namjeravamo otkriti o sebi. Neke su naše radnje
mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni.
Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne na glas. Kad
emitiranje raspoloženja postaje svjesno ono se može kontrolirati. Razlika između verbalne i
neverbalne komunikacije sačinjena je jer se misli da svaka od njih ispunjava različite funkcije
(Mandić, 2003).Verbalna komunikacija, u formi jezika, bolja je za prenošenje logičkih ili
apstraktnih ideja. Neverbalna komunikacija vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog
ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi
na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja (Tadić,
1995).Postoje upadljive, površne razlike između ljudskih kultura, ali iza njih se ponekad kriju
mnoge osnovne sličnosti, posebno u izražavanju emocija putem izraza lica. Specifični rituali
pozdravljanja možda se moraju naučiti, ali potreba da se vrši neka vrsta vidljivog izražavanja
naklonosti pri susretu ili rastanku zajednička je svim ljudima. Dokazi pokazuju da se kod
pozdrava obično koristi tzv. bljesak obrvama što se smatra univerzalnim znakom. Također je
globalno rasprostranjeno pokazivanje razlike u statusu u malim grupama gdje radnje vodećih
pojedinaca upadljivo odskaču od radnji njihovih sljedbenika (Tadić, 1995). Istraživanja su
