Nomotehnika
1
Prof. dr Radmila Vasić
Nomotehnika –metod ili umeće stvaranja prava?
1
»Kakav vam je jezik, takav vam je život«
Seneka
Napomena
Ulozi i značaju nomotehnike kao temi stručnih radova i rasprava, čini se, nije
posvećena dovoljna pažnja, u svakom slučaju ne onolika koliku ta tema zaslužuje.
Obično se proces i način izrade pravnih propisa podrazumeva kao poznat i uobičajen, i,
svakako, sporedan, ako ne i drugorazredan u odnosu na izbor i oblikovanje (pravnom
politikom) materije ili predmeta regulisanja, u odnosu na saglašavanje mišljenja u
nadležnim državnim organima, koje se izražava sintagmom „politička volja“, kao i u
odnosu na određivanje cilja propisa (
ratio legis
) i projektovanje dejstava, odnosno
efekata koji se propisom nameravaju postići. „Pravna tehnika“ u ovom
pojednostavljenom razumevanju doživljava se samo kao sredstvo za primenu naučnih
saznanja u praksi. Naravno, s obzirom na idejnu (ideelnu) suštinu prava, sasvim je
nesporno šta je važnije i gde je početak, ali ne treba gubiti iz vida da će suština, priroda i
funkcija prava ostati manjkave ako ih ne prati dobra nomotehnička realizacija.
Prepoznavanje volje tvorca propisa, tumačenje i primena prava, pa tako i ostvarivanje
pravnom politikom normiranog dejstva, u mnogome zavise od kvaliteta procesa i
postupaka koje uređuju nomotehnička pravila. Uostalom, vekovima je opstala tvrdnja da
je forma poslednja odbrana prava, a jedan element forme, i to onaj koji normu odašilje u
stvarni svet, jeste njeno ospoljavanje, materijalizacija, koja se vrši jezičkim
uobličavanjem. Uz to, prema Jeringovim (Ihering) rečima, forma je „zakleti neprijatelj
voluntarizma“ i „blizanac slobode“.
U sistemima pisanog prava, a takva je večina prava savremenog sveta,
problematizovanje ove teme vezano je za znanje o jeziku (lingvistika) i za veštinu
njegove upotrebe. Pored lingvistike, neophodnu pomoć svakako pružaju logika,
semantika, semiologija, kibernetika, opšte teorija sistema i dr. Na pitanje zašto je jezik
toliko značajan za konstituciju prava (stvaranje-razumevanje-primena-funkcija), odgovor
se nudi posredstvom odgovora na jedno drugo pitanje, a to je „šta je pravo?“, a ako ovaj
prapočetak čudi ili se čini nepotrebnim, podsetiću na to da ovde mislim na ono
1
Ovaj tekst je kao jedno od uvodnih izlaganja predstavljen na stručnom skupu održanom na Pravnom
fakultetu Univerziteta u Beogradu održanom u novembru 2011. godine na temu "Unapređivanje kvaliteta
zakonodavnog postupka u Narodnoj skupštini - Nomotehnika" i objavljen je u:
Parlamentarna praksa I.
Uvodni referati, članci i prilozi o unapređenju kvaliteta zakonodavnog postupka sa težištem na
nomotehniku i na uticaj međunarodnog prava na zakonodavni postupak u Republici Srbiji
, Konrad
Adenauer Stiftung, Beograd 2012, str. 39-50.
2
razumevanje prava koje je izvan pretpostavljenog ili uobičajenog, prema kome je pravo
sredstvo disciplinovanja i kontrole društvenih odnosa.
Pravo kao književna profesija
- slika prva
Kao već trivijalna i opštepoznata tvrdnja važi stav da u pravnoj nauci još nije
ustanovljeno na izvestan i opšteprihvaćen način šta je pravo. Od Kanta (Immanuel Kant)
do Rosca Paunda (Roscoe Pound) tvrdi se da još jedino pravnici traže pojam za svoj
predmet – pravo. Naravno, situacija nije ni toliko teška niti konstatacija važi samo za
pravnu nauku. Jer, kako je to domšljato svojevremeno napisao Gligorije Giga Geršić, ni
svi bogoslovi u skupu ne znaju šta je Bog, pa opet propovedaju veronauku
Uobičajeno se tri predmeta označavaju pojmom “pravo”: skup normi, poredak
društvenih odnosa i sistem vrednosti. Integralne teorije obuhvatiće sva tri elementa, a
neintegralne će takođe prihvatiti sva tri elementa, s tim što će jedan od njih smatrati
suštinskim, a ostala dva kvalifikovaće kao izvedena i od osnovnog svojstva zavisna
elementa.
Dakle, šta čini suštinu ili prirodu prava? Pravo je normativne prirode, a norme su
prema svom osnovnom svojstvu idealne (ideelne, bolje reći, jer se uspostavlja otklon od
smisla vrednosne uzvišenosti) pojave. To su pojave koje nemaju ni vremensku ni
prostornu dimenziju (misli, pojmovi, ideje), za razliku od realnih pojava: (a) materijalnih,
koje se i rasprostiru i traju, i (b) psihičkih, koje samo traju. Idealne pojave uvek su vezane
za psihičke pojave (proces mišljenja) kojima se stvaraju, iz kojih proizlaze i ukojima
bivstvuju, aktuelno - u svesti, ili virtuelno – u pamćenju, a mogu biti vezane i za
materijalne pojave, ako se želi da one budu saznatljive, dakle čulno opazive, i trajne.
Materijalne pojave u koje se “utiskuju” ideje, misli i pojmovi, koje se i upotrebljavaju za
to da izraze idealne pojave, nazivaju se materijalnim znacima i zato se označavaju kao
pojave sa značenjem.
U zavisnosti od toga šta se smatra suštinom prava, jurisprudencija opredeljuje
metode saznanja prava. Prema specifičnom razumevanju njegove prirode, dakle,
opredeljuju se normativno-dogmatički, sociološki i vrednosni (aksiološki) metod. Pored
saznajnih, za pravo su relevantni i metodi praktičnog bavljenja pravom, tzv. tehnički
metodi, odnosno metodi stvaranja prava i metodi razumevanja i primene prava, kojim se
bavi pravna hermeneutika.
Ovde treba razjasniti šta (sve) ”pravna tehnika” podrazumeva da bi komunikacija
bila olakšana, odnosno da bi predmet ovog saopštenja imao nepodeljen smisao. Tehnika
najpre ima dva uobičajena značenja: (a) konkretna delatnost ili rad (pravljenje kućice za
psa, krečenje, koričenje objavljenog zakona) i (b) veština ili obdarenost (kao kada se, na
primer, u sportu za nekoga kaže da je „dobar tehničar”). Zatim, u normativnom smislu,
nomotehnika je skup pravila o tome kako treba obavljati rad ili delatnost da bi se postigao
željeni rezultat (analogno: recepti za kolače, tehnička uputsva za kućne aparate i sl.). I,
najzad, pravna tehnika se može razumeti i kao naučna disciplina, kao nauka o tehničkim
metodima, i u tom smislu predstavlja sistematizovan skup saznanja i iskaza o delatnosti
ili veštini, odnosno o pravilima koja upućuju na ispravno korišćenje (upotrebu) delatnosti
ili veštine.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti