2
Uvod
Proizvodnja je svrsishodna društvena djelatnost u kojoj se određeni skup materijalnih ulaza i
raznih vidova energije transformiše u određena materijalna dobra koja zadovoljavaju
određene društvene potrebe. Ova materijalna dobra su proizvodi, koje ljudi stvaraju svojim
radom kroz proizvodnju da bi zadovoljili svoje potrebe. Proizvodnja predstavlja najvažniju
fazu u procesu društvene reprodukcije, jer je ona materijalna osnova za funkcionisanje ostalih
društvenih procesa i aktivnosti.
Proizvodnja se može predstaviti kao transformacioni proces u kome se ulazni tokovi
(materija, energija, informacije) transformišu u izlazne tokove (proizvodi i usluge).
Ako želimo da definišemo uslove pod kojima čovjek živi i radi, dovoljno je reći da čovjek
danas ne može zadovoljiti ni svoje najelementarnije prirodne potrebe na neposredan i prirodan
način. Možda to zvuči paradoksalno, ali savremeni čovjek koji živi u velikim urbanim
aglomeracijama ne nalazi više ni hranu, ni vodu, pa čak ni vazduh u prirodnom stanju i
slobodnim za upotrebu. Sve nam to govori koliko je rad neophodan za opstanak čovjeka.
Ljudski rad je najvažniji oblik društvene djelatnosti. Radom čovjek obezbjeđuje i stalno
poboljšava materijalne i druge uslove svoje egzistencije. Svaki rad je jedna djelatnost, ali
svaka djelatnost nije rad. Djelatnosti koje nijesu rad obavljaju se obično spontano, manje
organizovano ili povremeno. Najvažniji oblik društvene djelatnosti je rad, a proizvodnja
materijalnih dobara je osnovni oblik ljudskog rada.
4
nepromjenjeni. Zbog delovanja zakona opadajućih graničnih prinosa svaka dodatna jedinica
inputa daje sve manji granični proizvod.
Prosječni proizvod
predstavlja ukupni proizvod po jedinici varijabilnog outputa u početnoj
fazi proizvodnje u pravilu raste ali nakon tačke u kojoj je jednak veličini graničnog proizvoda
pokazuje tendenciju pada.
Ukoliko se povećaju svi inputi zajedno, promjena ukupnog proizvoda će biti u skladu sa
konomijom razmjera. Ako se ukupni proizvod poveća razmjerno promjenama svih inputa,
tada govorimo o konstantnoj ekonomiji razmjera. Ako se ukupni proizvod poveća po stopi
manjoj od stope porasta korištenih inputa govorimo o opadajućoj ekonomiji razmjera. Ako se
ukupni proizvod povećava po stopi većoj od stope porasta korištenih inputa dolazi do rastuće
ekonomije razmera.
Ekonomija razmjera neposredno djeluje na kretanje produktivnosti. Pod produktivnošću se
podrazumijeva odnos između ukupnog proizvoda i ponderiranog prosjeka inputa.
Produktivnost može biti ukupna i faktorska. Kod faktorske produktivnosti razlikujemo
produktivnost rada koja se izražava količinom proizvodnje po jedinici rada i produktivnost
kapitala koja izražava količinu proizvodnje po jedinici kapitala. Proizvodnja ovisi i o vremenu
pa je posmatramo na kratki i dugi rok. Kratki rok se definiše kao razdoblje u kojem preduzeća
mogu prilagoditi proizvodnju mjenjanjem varijabilnih faktora proizvodnje kao što su rad i
sirovine, ali ne i fiksnih faktora proizvodnje. Dugi rok se definiše kao razdoblje koje je
dovoljno dugačko da bi se svi faktori proizvodnje mogli prilagoditi -> na dugi rok ne postoje
fiksni faktori proizvodnje.
Svaka promjena tehnike proizvodnje izaziva tehnološke promjene. One omogućuju veću
proizvodnju starih proizvoda uz istu ili manju količinu inputa usavršavanjem proizvodnog
procesa, odnosno uvođenjem novih proizvoda. Javlja se kao inovacija procesa proizvodnje i
kao inovacija proizvoda. Inovacija proizvoda se javlja kad se na tržište uvede novi ili
poboljšani proizvod. Tehnološke promjene pomiču krivulju ukupnog proizvoda prema gore.
U tržišnim ekonomijama u pravilu nije moguće tehnološko nazadovanje jer se inferiorne
tehnologije zamjenjuju superiornijima.
U tržišnoj ekonomiji se proizvodnja organizuje u preduzećima kao temeljnim jedinicama
svake privrede. U njima se proizvodnja organizuje zbog postizanja veće efikasnosti masovne
proizvodnje, zbog lakšeg pribavljanja proizvodnih inputa i finansijskih sredstava i
menadžmenta.
5
1.1. Tipovi proizvodnje
Proizvodnju dobara projektovane upotrebne vrijednosti, a to važi i za usluge, kao dio
sveukupne djelatnosti poslovnog sistema treba na odgovarajući način integrisati u cjelinu. U
tom kontekstu pojave i zbivanja u okviru proizvodnje nisu i ne mogu biti shvaćene i do kraja
protumačene ukoliko se ne povežu, stave u uzročno-posledične odnose sa cjelinom poslovnog
procesa i u interakciji sa okruženjem.
U koncipiranju organizacije proizvodnje uočavaju se dva ekstrema:
1. "masovni" plasman omogućava velikoserijsku i masovnu proizvodnju.
2. "individualizirani" plasman (pojedinačni ili u manjim količinama proizvoda (manje
serije)) uslovljava serijsku (mala, te ponekad srednje serijska) i pojedinačnu
proizvodnju.
Između ova dva ekstrema moguće su brojne kombinacije.
Sada već klasičan pristup "masovne proizvodnje jednog proizvoda", kome su bila podređena
dosadašnja nastojanja, ostaje i nadalje ondje gdje to uslovi plasmana dozvoljavaju.
Istovremeno, u procesnoj industriji, karakter tehničko-tehnoloških rješenja uslovljava
masovnu proizvodnju, ali se i ovdje postavlja pitanje ograničenja koje može nastati u
okruženju, prvenstveno tržištu, kroz ograničeni plasman.
U takvoj situaciji moguće je "dio procesa" zajednički po svom outputu za više varijanti
krajnjeg finalnog proizvoda zadržati, a ostatak procesa (npr. pakovanje) prilagođavati
zahtjevima tržista, što se uveliko i radi. Primjer, farmaceutske industrije u fazi pakovanja, ili
hemijska – sapuni u fazi oblikovanja (manji, veći sapuni npr.) i pakovanja. Međutim,
postavlja se pitanje mogućnosti da se restruktuira i "bazni dio" procesa kako bi se omogućila
odgovarajuća fleksibilnost što "dublje" ka početnim operacijama, a da se ne dovede u pitanje
ekonomija. Jer, osnovni kriterijum za opravdanost su troškovi uz zahtjevani kvalitet.
U domenu intermitentne (prerađivacke) proizvodnje Toyota proizvodni sistem, te korišćenje
grupne tehnologije u što širim razmjerama, kao i neke druge mogućnosti, predstavljaju
zadovoljavajuće rješenje u uslovima ograničenog plasmana.
Moguće je, međutim, zamisliti u više-proizvodnim poslovnoproizvodnim sistemima, kakvi su
u većini slučajeva u baznom industrijskom kompleksu, da su neki proizvod proizvodi pod
ograničenim plasmanom, a drugi ne.
U takvim uslovima moguće je primjeniti kombinaciju svih poznatih tekovina za masovnu,
serijsku i pojedinačnu proizvodnju.
Pridržavajući se osnovnog koncepta da proizvod, odnosno svaki proizvod, u okviru
proizvodnog programa predstavlja "generator" sveukupnog transformacionog procesa datog
poslovnog sistema, nailazi se na problematiku tipova proizvodnje. Veoma je značajno dati
adekvatno mjesto ovoj materiji sa suštinske tačke gledišta. Osnovna preokupacija ka
