M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 36, br. 1, 1-70 (2015)
1
O STANDARDIMA UTVRĐENOSTI ČINJENICA U
PARNIČNOM POSTUPKU
1
Dr. sc. Mihajlo Dika
UDK: 347.91/.95
umirovljeni sveučilišni profesor
Ur.: 25. ožujka 2015.
Zagreb
Pr.: 2. travnja 2015.
Izvorni znanstveni rad
Sažetak
U radu se, nakon određenja pojma utvrđenja činjenica i komparativne
prezentacije teorijske elaboracije problematike standarda utvrđenosti činjenica
u parničnom postupku u njemačno-austrijskom, bivšem jugoslavenskom i
postojugoslavenskom pravnom krugu, nastoji zauzeti stav o tome koji bi trebao
biti osnovni standard utvrđenosti pravno relevantnih činjenica u hrvatskom
parničnom postupku. Stav da bi to trebala biti sigurnost (izvjesnost) definirana
kao utvrđenost koja isključuje razumnu sumnju u postojanje nečeg drugog
nastoji se, najprije, opravdati okolnošću da je taj standard izrijekom zakonski
predviđen, a zatim, između ostaloga, i okolnošću da mjerodavne norme
materijalnog prava nastupanje pravnih posljedica čije se ostvarenje nastoji
postići u postupku pred sudom redovito uvjetuju postojanjem ili nepostojanjem
određenih činjenica, zbog čega bi i odluka suda o zatraženoj pravozaštitnoj
mjeri s obzirom na te pravne posljedice trebala biti utemeljena na takvom
uvjerenju o postojanju ili nepostojanju tih činjenica koje bi isključivalo razumnu
sumnju u pogledu mogućnosti postojanja nečeg drugog. Povezano s time iznose
se i argumenti protiv mogućnosti da se već de lega lata kriterij pretežnije
vjerojatnosti prihvati kao osnovni standard utvrđivanja materijalnopravno
relevantnih činjenica u hrvatskom parničnom postupku. Konstatira se, međutim,
da su iznimke od sigurnosti kao osnovnog standarda utvrđenosti činjenica i
prihvaćanje kriterija vjerojatnosti u određenim slučajevima, koji su posebno
elaborirani, uvjetovane odredbama koje nastupanje određenih pravnih
posljedica uvjetuju nastankom specifičnih pravno relevantnih činjenica, a
u nekima i prirodom pravozaštitnih mjera koje treba odrediti. Konstatira se,
međutim, i da razvitak materijalnopravnog uređenja, ali i postupovnopravnog
1 U ovom radu odredbe
pojedinih
zakona ozna
čavat ć
e se navo
đ
enjem broja
č
lanka,
stavka
odvojenog
kosom
crtom
od
broja
č
lanka,
te
toč
ke ili alineje,
odvojene
toč
kom
od
broja
č
lanka ili
stavka
. Vi
š
e
ć
e
stavaka
ili
toč
aka
istoga č
lanka ili
stavka
me
đ
usobno
biti
razdvojeno
zarezom.
Crtica
izme
đ
u brojeva
dvaju č
lanaka ili
stavaka
koristit ć
e se
radi
ozna
č
avanja
da
se
sve
odredbe
izme
đ
u
tih
brojeva
odnose
na
tekst
ispred
njih. Za ozna
č
avanje
pojedinih
propisa
koristit ć
e se njihove
kratice
, koje
ć
e
biti
definirane
u
popisu
kratica
te
u
tekstu
kad
odnosni
propis
bude
po
prvi
put
citiran
.
Jedino će se odredbe Zakona o parničnom postupku navoditi
bez naznake kratice toga zakona.
M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 36, br. 1, 1-70 (2015)
2
koje u tome prati potrebe ovog prvog, nagovještava, osobito na nekih pravnim
područjima, postupni prelazak u «novu kvalitetu», «otvaranje» prema izravnom
ili posrednom prihvaćanju kriterija pretežnije vjerojatnosti. Kad je riječ o
procesnopravnim odlukama, bitnija se zakonom predviđana odstupanja od
navedenog osnovog standarda utvrđenosti činjenica u brojnim primjerima koji
su posebno razrađeni, nastoje objasniti razlozima procesnopravnog oportuniteta
i ekspeditivnosti. Naglašava se, međutim, i to se pokušava posebno obrazložiti,
da je, ipak, osnovni standard određujući u onim slučajevima u kojima se donose
odluke kojima se postupak procesnopravno okončava.
ključne riječi:
standard utvrđenosti činjenica, sigurnost, vjerojatnost.
I. POSTAVLJANJE PROBLEMA
Utvrditi činjenice znači, primjenom dopuštenih i u konkretnom slučaju
dostupnih metoda utvrđivanja činjenica, formirati o njihovu postojanju zaključak koji
bi trebao odgovarati za to zahtijevanoj
2
mjeri (njem.
Überzeugungsmaß
) (stupnju /
njem.
Überzeugungsgrad/
, standardu, razini, kvaliteti, kvantiteti) uvjerenosti, zapravo
utvrđenosti. Izraz uvjerenost, naime, indicira subjektivnu dimenziju zaključka suda o
postojanju neke činjenice i njemu zapravo ima mjesta onda kad se činjenice utvrđuju
dokazivanjem uz primjenu slobodne ocjene dokaza; izraz utvrđenost tiče se objektivne
kvalitete zaključka o postojanju neke činjenice do koje se dolazi primjenom bilo
koje od mogućih metoda utvrđivanja činjenica. Zbog toga se pojam utvrđenosti ne
bi podudarao s pojmom uvjerenosti. U određenim će slučajevima sudac biti dužan
uzeti da je neka činjenica utvrđena, iako subjektivno neće biti uvjeren da ona postoji,
odnosno neće smjeti uzeti da je utvrđena, iako bi bio uvjeren da postoji. Dakle, ako
se utvrđenost i uvjerenost ne bi pododurali, bilo bi relevantno ono što je utvrđeno,
odnosno, točnije, što se mora uzeti kao utvrđeno.
Budući da sud utvrđuje samo činjenice koje su učinjene predmetom utvrđivanja,
on bi trebao formirati odgovarajući zaključak na zahtijevanoj razini utvrđenosti samo
o postojanju ili nepostojanju tih činjenica.
U zakonodavstvima pojedinih zemalja sasvim se iznimno izrijekom propisuje
mjera utvrđenosti (uvjerenosti) koja treba biti ostvarena prigodom utvrًđivanja
određenih činjeničnih pretpostavaka. Upravo je zato, povijesno i komparativno
gledano, u doktrini, tzv. srednjoeuropskog procesnopravnog kruga bilo ponuđeno i još
se uvijek nudi više različitih koncepcija za prevladavanje toga problema, koncepcija
koje su imale i odgovarajućih odjeka u sudskoj praksi.
Stavovi koji su o pitanju razine utvrđenosti (uvjerenosti) u postojanje ili
nepostojanje činjenica koje se utvrđuju bili zastupani u bivšem jugoslavenskom
te u hrvatskom i drugim postjugoslavenskim pravima u biti slijede (uglavnom s
2
Izraz «
zahtijevana
mjera
uvjerenosti
»
ovdje
se
koristi
u smislu zakonskim normama (
kad
ih
uopć
e ima) ili «
sudskim
pravom
» (u
pravilu
inspiriranom
doktrinom) postuliranoj
mjeri
uvjerenosti
koja
treba
biti
in concreto
ostvarena
da
bi se smjelo zaklju
čiti
da
određ
ena
č
injenica
postoji
ili ne
postoji
, mjeri koja
ć
e
ovisiti
i o
tome
o kakvim
ć
e
č
injenicama
biti
rije
č,
koja,
dakle
, ne
ć
e u svim slu
č
ajevima
biti
ista
.
M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 36, br. 1, 1-70 (2015)
4
biti određen prema apstraktno-
logi
čkim ili strogo matematičkim pravilima
. Morao
bi, me
đutim
,
postojati takav stupanj vjerojatnosti (uvjerenosti) koji kod
razumnog
č
ovjeka koji jasno
promišlja životne odnose
ne bi mogao
izazvati nikakvu sumnju u
to da su činjenice koje se dokazuju nastale ili da nisu nastale
.
8
Starija je judikatura
uzimala da je u pravilu dostatna vjerojatnost koja granič
i sa sigurno
šć
u
(tzv. teorija
uvjerenosti u istinitost;
njem.
Wahrheitsüberzeugungstheorie
).
9
Prema zastupnicima
ovoga shvaćanja vjerojatnost (njem.
Wahrscheinlichkeit
) da neka činjenica postoji
bila bi dovoljna kad bi neku činjenicu trebalo učiniti (samo) vjerojatnom (njem.
glaubhaft
), ali ne i za
dokaz prema austrijskom pravu. Tako se konstatira da u
pojedinim sluč
ajevima
materijalno pravo iznimno
olak
šava strankama izvođ
enje
dokazivanja određ
uju
ći da je dovoljno da obvezanik dokazivanja učini vjerojatnom
neku
č
injenicu.
10
U novijoj austrijskoj doktrini, kojoj odgovaraju i trendovi u novijoj njemačkoj
doktrini, ističe se da je polazna točka izloženog «starijeg» austrijskog učenja
subjektivna teorija o dokaznoj mjeri
koja od suca traži “potpuno uvjerenje
” (njem.
volle Überzeugung
)
o istinitosti tvrdnji o pravno relevantnim č
injenicama (
teorija
uvjerenosti u istinitost), iako se konstatira da to učenje priznaje i potpuno objektivne
elemente sudačkog vrednovanja dokaza
, koji se
prije svega vide
u
životnom iskustvu
čovjeka koji se razumije u prosječno iskustveno i znanstveno blago naš
eg
životnog
kruga.
11
Zastupnici novije doktrine, koja je našla odjeka i u novijoj austrijskoj
sudskoj praksi, smatraju, međutim, da bi prednost trebalo dati jednom drukčijem
shva
ć
anju koje
– ne porič
u
ći subjektivne komponente stvaranja uvjerenja – polazi
od
objektivne teorije o dokaznoj mjeri
i
zadaću sudačkog vrednovanja dokaza od
početka vidi
(samo)
u utvrđenju vjerojatnosti (teorija uvjerenosti u vjerojatnost; njem.
Wahrscheinlichkeitsüberzeugungstheorie
).
12
Takvi noviji teorijski pristupi polaze od
SCHWAB-a, Das Beweismaß im Zivilprozeß, Festschrift Fasching, 1988., 451.
8 FASCHING, ZPR, 433., koristeći se za označavanje ove teorije izrazom koji su upotrijebili
RECHBERGER-SIMOTTA, ZPR, 3. izd., Rz 473/1 (v. i RECHBERGER-SIMOTTA, ZPR, 7.
izd., 391., 392.).
9 Usp. FASCHING, ZPR, 426., 433., 434.
10
Usp
.
FASCHING
,
ZPR
, 433., koji se
pritom
distancira
od
stava
koji o
tome
zastupaju
RECHBERGER-
SIMOTTA,
ZPR
, 3.
izd
.,
Rz 473/2.,
koji naginju
teoriji
uvjerenosti
u
vjerojatnost
.
FASCHING
,
ZPR
, 433.,
uspoređ
uju
ć
i
stav
koji
zastupa
za
austrijsko
pravo
s
procesnim
porecima
po
kojima je
dovoljna
bilo
vjerojatnost
ili
općenito
pretežnost
razloga
koji govore za
utvrđ
enje
č
injenice,
istič
e
da
bi, ako bi se
htjelo
izgraditi
skalu
stupnjeva
uvjerenosti
koja bi se
protezala
od
apsolutne
nemogu
ćnosti
pa
sve
do
bezuvjetne
izvjesnosti
,
prema
kriteriju
pretež
nije
vjerojatnosti
ne
što
bilo
dokazano
kad
bi bilo
vjerojatnije
vi
š
e
od 50
%,
dok
bi
vjerojatnost
koja bi grani
č
ila sa sigurno
šć
u koja se
traž
i
prema
austrijskom
pravu
bila
dosegnuta
tek
onda
kad
bi
nedostajali
samo neki
promili
do
granice
od 100 %. Upozorava
,
me
đutim
,
da
bi v
rednovanje
dokaza
prema
broj
č
anoj mjeri
vrijednosti
vjerojatnosti
moglo
biti
pouzdano
samo na uskom
područ
ju
čisto
prirodnoznastvenih-matematič
kih
dokaza
(
npr
.
kod
utvrđ
ivanja izvora
pogreš
aka na
tehnič
kom
područ
ju,
vjerojatnosti
nesre
ć
a,
vjerojatnosti
biolo
š
kog
porijekla);
na svim
drugim
područ
jima
vrednovanja
dokaza
bila bi rije
č
u kona
č
nici
o
psihološ
ki
motiviranom
vrijednosnom
sudu
koji se ne bi mogao broj
č
ano
vrednovati
.
11
RECHBERGER-SIMOTTA, ZPR, 391., upućujući na FASCHING-a, ZPR, 432. 433.
12
Usp. RECHBERGER-SIMOTTA, ZPR, 391., 392., i tamo navedeni zastupnici tog novijeg
teorijskog pristupa.
M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 36, br. 1, 1-70 (2015)
5
spoznaje da se činjenično stanje u građanskom postupku ne može nikada s apsolutnom
sigurnošću utvrditi, da je i sudac čovjek s ograničenim ćutilnim sposobnostima
opažanja i samo subjektivnim spoznajnim sposobnostima, što sve potencira okolnost
da je u procesu redovito riječ o povijesnom činjeničnom stanju.
13
Teoriji uvjerenosti
u istinu prigovara se i da se odredba § 272. stavka 1. öZPO ne zadovoljava samo
dokaznim sredstvima (koji mogu dati samo činjenične sudove) kao predmetom
sudačkog vrednovanja dokaza, već da upućuje i na ukupno procesno događanje, zbog
čega bi vrednovanje dokaza bio iskaz o istinitosti na temelju raspoloživog procesnog
materijala, rezultat čega bi bila samo relativna istina. Zatim se ističe da u određenim
konstelacijama činjeničnog stanja dolazi nužno do sudačkopravnog reduciranja
dokazne mjere zbog čega se uvjerenost u istinitost smatra nepotrebnim. Konačno
se upozorava na to da i sam zakon nameće, propisujući dužnost obrazlaganja, kao
određujuće kriterije slobodnog vrednovanja dokaza ona pravila iskustva koja sucu
dopuštaju da dođe do gledišta da “utvrđene činjenice drži istinitima”. Međutim,
budući da zaključci iz pravila iskustva redovito daju samo sudove o vjerojatnosti,
subjektivno uvjerenje suca o istini ne bi moglo biti (jedino) odlučujuće.
14
I zastupnici objektivne teorije o dokaznoj mjeri ne poriču subjektivne komponente
sudačkog uvjerenja jer vrednovanje dokaza uvijek ovisi o osobnoj iskustvenoj
konstituciji suca. Budući da je teško naći općepriznato mjerilo vjerojatnosti koje bi
bilo prikladno za sve postupovne predmete, subjektivna prosudba ima još uvijek dosta
mjesta.
15
Upravo se zbog toga (u izvjesnoj mjeri u kontradikciji sa startnom tezom
o tome da prednost treba dati objektivnoj teoriji o dokaznoj mjeri) zaključuje da je
sukob između subjektivne i objektivne teorije o dokaznoj mjeri zapravo (kao i većina
drugih teorijskih sporova) besplodan.
16
Prema zastupnicima teorije o uvjernosti u vjerojatnost redovnu dokaznu mjeru
(njem.
Regelbeweismaß
) u austrijskom pravu ne bi činila bilo kakva vjerojatnost
niti, tzv. pretežnija vjerojatnost (njem.
überwiegende Warscheinlichkeit
; engl.
preponderance of probabilities
). Argumenti za to se nalaze najprije u tome što se
iz zakona mogu izvesti različiti stupnjevi dokazanosti, koji pretpostavljaju redovnu
mjeru dokazanosti, koja se može povećavati ili smanjivati; zatim u okolnosti da
zahtjevi utvrđeni u § 272. stavak 1. öZPO-a, iako ih treba reducirati na «relativnu
istinu», ipak «ljestvicu postavljaju visoko». To bi, konačno, nametala i sadržajna
vezanost materijalnog i procesnog prava: statuiranje elemenata činjeničnog stanja koji
utemeljuju zahtjeve i zahtjevi koje radi njihova dokazivanja treba postaviti moraju
stajati u određenoj relaciji.
17
Stoga se uzima da bi, i kad ne bi bila potrebna vjerojatnost
koja graniči sa sigurnošću (što bi značilo povišenje dokazne mjere), vjerojatnosti koja
13
RECHBERGER u FASCHING, Kommentar zu den Zivilprozeßgesetzen, 2. izd., 3. tom, 2004.,
(cit. RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3.), 556.
14
RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 556, 557.
15
RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 557.; V. i KLICKA, Beweislastverteilung im
Zivilverfahrensrecht, 1994., 24. i slj.
16 RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 557.; V. i KLICKA, op. cit., i slj.
17
RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 557., pozivajući se na LEIPOLD-a, Wahrheit und
Beweis im Zivilprozeß, Nakamura Festschrift, 1996., 312. i slj.
M. DIKA, O standardima utvrđenosti činjenica u parničnom postupku
Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 36, br. 1, 1-70 (2015)
7
kad bi se nedvojbeno utvrdilo da ne postoji.
22
Kao slučajevi reduciranja dokazne mjere navode se određena rješenja iz
propisa o zaštiti potrošača i o ostvarivanju nekih socijalnih prava, zatim institute, tzv.
prima facie
dokaza (njem.
Anscheinsbeweis
), sudačkog odmjeravanja naknade štete,
utvrđivanja iznosa neke druge tražbine (§ 273/1. öZPO) ili donošenja odluke o nekom
zahtjevu prema slobodnom uvjerenju (§ 273/2 öZPO), ali uvijek i u slučajevima u
kojima se Zakon izrijekom zadovoljava vjerojatnošću (njem.
Glaubhaftmachung
,
Bescheinigung
- § 274. öZPO). Pritom se uzima da bi u slučajevima u kojima se traži
samo vjerojatnost bila riječ o tzv. pretežnijoj vjerojatnosti.
23
Takva bi vjerojatnost bila
dopuštena samo u slučajevima za koje je izrijekom predviđena;
24
bila bi uvijek riječ o
utvrđivanju činjenica o procesnim prethodnim pitanjima, procesnim međupostupcima
i provizornim odlukama, npr. razloga za izuzeće, za odgodu roč
i
šta
,
za povrat u
prijašnje stanje, za osiguranje dokaza, opasnosti kod ovrhe radi osiguranja tražbine i
opasnost kod privremenih mjera
.
25
1.2. O nekim stavovima u njemačkoj doktrini
U njemačkoj doktrini prevladava stajalište o mjerodavnosti subjektivne mjere
za utvrđivanje istinitosi. S aspekta vladajućeg se stajališta u vezi s tzv. objektivnom
teorijom konstatira da ona polazi samo od postignutog objektivnog sadrž
aja
vjerojatnosti
mogu
ćeg dokaznog zaključ
ka:
ako je zakonska mjera postignuta
,
sudac
će biti “
uvjeren”,
pri čemu njegova subjektivna sigurnost nije bitna. Zbog toga, prema
zastupnicima prevladavajućeg stajališta, treba inzistirati na nužnosti subjektivne
uvjerenosti. Naime, u određ
enim se slu
č
ajevima mo
že dokazna vrijednost indicija
provjeriti gotovo matematič
kim izra
čunom vjerojatnosti
. U najve
ć
em broju slu
č
ajeva,
me
đutim
, nije mogu
će postići sigurnost dokaznog rezultata
. Mogu
ći pokušaji dovode
do puke prividne točnosti
.
Vladajuć
e se mi
šljenje stoga drž
i
čvrsto subjektivne mjere
za
utvrđivanje istinitosti. Osnova i pomoćna sredstva stvaranja uvjerenosti su i ovdje
objektivno prosuđivanje vjerojatnosti uz poštovanje pravila mišljenja i iskustva
pomoću kontrole formiranja uvjerenosti od strane razumnog treć
eg
. Zbog toga
se
sudac smije zadovoljiti jednim za praktič
ni
život uporabljivim stupnjem sigurnosti
,
koji otklanja dvojbe
, ne isklju
č
uju
ći ih potpuno
.
26
Konstatira se i da prema vladajućem mišljenju potreban stupanj sigurnosti
odgovara (vrlo) visokom stupnju vjerojatnosti koje je postavljeno zakonskim
pravilom o dokaznoj mjeri iz § 286. dZPO.
27
To mišljenje vodi računa o grupama
22
RECHBERGER
,
Fasching
, Kom.
ZPG, 3., 558.
Treba
primijetiti
da
ovdje
ne bi bilo
toliko
govora o
pravičnosti
, ve
ć
o rje
š
enju koje bi
polazilo
od
socijalno
-
ekonomskog i
pravnopolitič
kog
oportuniteta
.
23
RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 558., 559.
24
RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 559., 625.; RECHBERGER-SIMOTTA, ZPR, 393.
25 FASCHING, ZPR, 429.; RECHBERGER, Fasching, Kom. ZPG, 3., 624., 625.; RECHBERGER-
SIMOTTA, ZPR, 393.
26
ROSENBERG-SCHWAB-GOTTWALD
,
ZPR, 634., i tamo citirana literatura.
27
Prema
odredbi § 286. stavka
1.
dZPO-a
,
sud
je
duž
an, uzimaju
ć
i u obzir
ukupni
sadrž
aj
raspravljanja
i
rezultate
mogu
ć
eg izvo
đ
enja
dokazivanja
,
prema
slobodnom
uvjerenju
odlučiti
ho
ć
e li se neka
č
injeni
č
na
tvrdnja
smatrati
istinitom
ili
neistinitom
.
U presudi se trebaju dati
