1. Pojam Ugovora

Ugovori se užem smislu javljaju u obligacionom, stvarnom, porodičnom i naslednom pravu, a 
u širem smislu u trgovinskom, autorskom, pravu industrijske svojine, pravu osiguranja… 
Ugovor se u najširem smislu definiše kao saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiže 
neko pravno dejstvo. Obligacioni ugovor je saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiže 
obligacionopravno dejstvo. Ugovor ima neposredno dejstvo na obligaciju u smislu njenog 
stvaranja,   izmene   ili   prestanka.   Ugovor   je   imovinski   odnos   relativnog   karaktera,   što 
podrazumeva   da   je   i   odnos  izmedju   odredjenih   lica,   da   ima   odredjenu   sadržinu.   On   je 
dvostrani pravni posao, jer su uvek potrebne najmanje dve saglasne volje. 

2. Sposobnost ugovaranja

Sposobnost   ugovaranja   je   sposobnost   da   se   izjavama   volje   zasnivaju,   menjaju   i   gase 
ugovorne obligacije. To podrazumeva da subjekt prava bude svestan uzročno-posledničnog 
značaja   svoje   izjave,   te   da   ima   nameru   zasnivanja   konkretnog   ugovora.   Sposobnost 
ugovaranja je, u stvari, poslovna sposobnost koja se zahteva za konkretnu vrstu ugovora. 
Otuda sledi da sposobnost ugovaranja nije jedinstven pojam, i to sa tri aspekta: jednima nije 
uopšte dozvoljeno da zaključuju ugovore, drugima je dopušteno da zaključuju ograničen 
broj, odnosno vrstu ugovora, dok treći mogu zaključivati sve ugovore. Sa stanovišta poslovne 
sposobnosti, za zaključenje nekih ugovora traže se blaži, a za zaključenje drugih ugovora 
stroži uslovi. Odsustvo sposobnosti za ugovaranje ima za posledicu nevažnost ugovora, koja 
se može javiti u obliku apsolutne ili relativne ništavosti. 

3. Potpuna sposobnost ugovaranja

Potpuna poslovna sposobnost se stiče sa punoletstvom (18 god.), a to ima dva izuzetka: a) 
potpuna poslovna sposobnost stiče se sklapanjem braka pre punoletstva uz dozvolu suda; b) 
stiče se i ako je dodeli sud maloletniku koji je sa 16 godina postao roditelj i ima telesnu i 
duševnu zrelost. Postoji još jedan slučaj, a to je kada maloletnik bez dozvole suda sklopi brak, 
takav brak je rušljiv, pa ako se ovlašćeno lice obrati sudu sa zahtevom da se takav brak 
poništi, a zahtev za poništenje tog braka odbije, to ima za posledicu pored konvalidacije 
braka i sticanje potpune poslovne sposobnosti maloletnika. 

4. Potpuna nesposobnost ugovaranja

Potpuno odsustvo poslovne sposobnosti znači da jedno lice nema pravnorelevantnu volju za 
zaključenje bilo kog ugovora (za decu do 7. godine života postoji neoboriva pretpostavka). 
Lica izmedju 7 i 14 godina takodje su nesposobna da ugovaraju, kao i punoletna lica koja 
usled bolesti ili smetnji u psihofizičkom razvoju nisu sposobna normalno da rasudjuju, te 
zbog toga nisu u stanju da se sama staraju o sebi i o zaštiti svojih prava i interesa. Ove dve 
grupe   lica  (mladji  maloletnici  i   ometeni   u  razvoju  punoletnici)  ipak  mogu   da  zaključuju 
ugovore malog značaja i ugovore kojima stiču samo prava.

 

5. Delimična nesposobnost ugovaranja

Delimična (relativna) nesposobnost ugovaranja, za razliku od potpune, ne sprečava nastanak 
ugovora, već otvara pitanje njegovog opstanka. Ona se odnosi na starije maloletnike (14-18 
god.), koji mogu da zaključuju sve ugovore koje mogu i mladji maloletnici i plus sve ostale 
ugovore   ali   uz   naknadnu   ili   prethodnu   saglasnost   roditelja.   Postoji   i   mogućnost   da   se 
odlukom o delimičnom lišavanju poslovne sposobnosti može odrediti i krug ugovora   koje 
takvo lice može, odnosno ne može samostalno preduzimati. Ukoliko odobrenja za ugovore 
ovih lica ne bude dato, onda te ugovore prati sankcija relativne ništavosti (rušljivosti), a ako 
odobrenje bude dato, ugovor defnitivno postaje punovažan, a njegovo pravno dejstvo se 
prostire ex tune, od trenutka zaključenja. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je bio 
svestan, tj. nije znao za nesposobnost, ili je za nju znao ali je bio prevaren, može odustati od 

ugovora. Pravo odstupanja se gasi po isteku roka od 30 dana od dana saznanja za poslovnu 
nesposobnost, odnosno za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika (ako u ovom roku ne 
odustane, reč je o ćutanju kao saglašavanju – odobravanju). S druge strane, saugovarač 
poslovno   nesposobnog   lica   koji   je   sa   njim   zaključio   ugovor   bez   odobrenja   zakonskog 
zastupnika, ima pravo da pozove zakonskog zastupnika da se izjasni da li ugovor odobrava ili 
ne,  pa  ako  se   zastupnik   ugluši  o   ovaj  poziv   u  roku   od   30   dana,  uzima  se   da  je  odbio 
odobrenje, pa je u tom slucaju reč o ćutanju kao neodobravanju. I poslovno sposobno lice 
koje je zaključilo ugovor u vreme svoje delimične sposobnosti   ugovaranja, a za koje nije 
dobio odobrenje   zakonskog zastupnika, može zahtevati poništenje takvog ugovora, ali u 
roku od 3 meseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. Maloletnik sa 15 godina 
stiče radnu sposobnost. Takvo lice koje stice imovinu na osnovu svog rada ima specijalnu 
poslovnu   sposobnost   koja   se   ogleda   u   tome   da   preuzima   pravne   poslove   u   vezi   sa 
upravljanjem i raspolaganjem svoje zarade. I kod pravnih lica postoji delimična poslovna 
nesposobnost, kada zastupnik može da zaključi neki ugovor samo uz saglasnost nekog svog 
organa (i ovde postoji rok u kome pravno lice treba da se izjasni, na zahtev saugovarača, da li 
daje odobrenje pravnog posla ili ne; i ovde važi pravilo o ćutanju kao neodobravanju).

6. Zastupanje

Zastupanje je vršenje pravnih poslova u tudje ime i za tudj racun. Ovlašćenje za zastupanje se 
zasniva na zakonu, opštem pravnom aktu (npr. statutu), aktu nadležnog organa (organa 
starateljstva) ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje). Svi pravni poslovi preduzeti preko 
zastupnika neposredno deluju prema zastupanom. Zastupnik je dužan da obavesti drugu 
stranu da istupa u ime zastupanog i ukoliko to ne učini, moguće su dve pravne posledice, sa 
stanovišta punovažnosti ugovora: a) ako je saugovarač znao ili je iz okolnosti mogao da 
zaključi da je u pitanju zastupnik, ugovor proizvodi dejstvo, b) ako druga strana nije znala niti 
je morala znati da je u pitanju zastupnik, ugovor neće imati pravno dejstvo, osim ako ona 
naknadno ne da pristanak. Ugovor će imati pravno dejstvo ukoliko se zastupnik kretao u 
granicama ovlašćenja, ali je moguće da zastupnik prekorači granice ovlašćenja, i u tom 
slučaju postoje posebna pravila: 1) Moguće je da zastupnik odobri prekoračenje ovlašćenja i 
tada odobrenje ima povratno dejstvo (kao da prekoračenja nije ni bilo). 2) Moguće je da 
zastupnik ne odobri prekoračenje u primerenom roku (rok koji je potreban da se ugovor 
takve vrste razmotri), u kom slučaju se smatra da je odobrenje bilo odbijeno (ćutanje kao 
neodobravanje). 3) Moguce je da druga ugovorna strana nije znala niti je morala znati za 
prekoračenje ovlašćenja, u kom slucaju ona može odmah po saznanju za prekoračenje, ne 
čekajuci izjašnjenje zastupljenog, da izjavi da se ne smatra vezanom ugovorom. Zastupnik 
mora da preduzima sve radnje u vezi sa zaključenjem i izvršenjem ugovora lično i nije 
ovlašćen da svoja ovlašćenja prenese na drugo lice, ali to pravilo trpi 3 izuzetka: a) ako je 
ugovorom predvodjena mogućnost prenošenja ovlašćenja. b) ako je to dopušteno zakonom. 
c) ako postoje takve okolnosti koje sprečavaju zastupnika da lično obavi radnje predvidjene 
ovlašćenjem, a interesi zastupanog zahtevaju preduzimanje pravnog posla bez odlaganja. 
Moze se dogoditi da lice zaključi ugovor u ime drugoga, kao da je njegov punomoćnik, ali bez 
ovlašćenja. Tu u stvari nije reč o zastupanju, osim ako se zastupanje naknadno odobri. 
Punomoćstvo je oblik zastupanja koji je nastao na osnovu ugovora izmedju vlastodavca i 
punomoćnika. Postojanje i obim punomoćja neposredno zavise od ovlašćenja sadrzanog u 
punomoćju, a ne zavise od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje izdato.

7. Ugovor sa samim sobom

Ugovor je saglasna izjava volje ili dva ili više lica i njime se stvara obligacija koja takodje nije 
zamisliva bez dve strane, medjutim, upravo u vezi sa zastupanjem mogu se javiti izvesne 

background image

ostanu sve negativne obligacije, i tada niko ne bi mogao da ne cini nesto sto bi inace imao 
pravo da ucini, na primer da ne podigne zid preko odredjene visine i slicno. Predmet ugovora 
daje odgovor na pitanje o cemu je ugovor, na sta se duznik obavezuje, kakvo ponasanje 
poverilac ima pravo da zahteva od duznika. Ugovori najcesce sadrze vise predmeta, na 
primer ugovor o prodaji podrazumeva predaju odredjene stvari u cilju prenosa svojine sa 
jedne strane i predaju odredjenog novca takodje u cilju prenosa svojine sa druge strane. Na 
primer u ugovorima o ostavini ostavoprimac je duzan da vrati stvar koju je primio na cuvanje 
i tada su u pitanju dobrocini ugovori koji se odnose samo na jedan predmet. U ugovorima o 
poklonu poklonodavac se obavezao da preda stvar, a poklonoprimac je u obavezi da se 
uzdrzi od odredjenih cinjenja, na primer da bude grub i nasilan prema poklonodavcu i da u 
slucaju   siromasenja   poklonodavcu   pruzi   pomoc.   Predmet   ugovora   takodje   mora   da 
predstavlja neku korist koja se zasniva na imovinskom interesu odredjenog lica. Poverilac je 
strana u ciju korist je obaveza uspostavljena i ona mora biti podobna makar i neadekvatna, 
mora biti izrazena u novcu,  kao na primer pretrpljen fizicki i psihicki bol, ili strah s tim sto se 
ta povreda ne moze izracunati niti adekvatno nadoknaditi ali se kao naknada moralne stete 
moze dosuditi u novcu. Da bi jedan ugovor bio punovazan sa stanovista predmeta on mora 
biti odredjn, moguc I  dopusten.

10. ODREDJENOST PREDMETA UGOVORA 

Predmet je odrediv ukoliko ugovor sadzi podatke pomocu kojih se moze odrediti, kao u 
slucaju kada ugovaraci osteve trecem licu da ga odredi, s tim sto ako on nece ili ne moze da 
ga odredi ugovor ce biti nistav. Redovno je predmet ugovora tacno odredjen I to se odnosi 
na ugovore kao sto su ugovor o dozivotnom izdrzavanju, razmena, poklon, zakup I slicno. 
Prema nasem pravu dovoljnoje da ugovor o prodaji sadrzi dovoljno podataka pomocu kojih 
se moze odrediti sto ukljucuje I mogucnost da se putem ugovora ovlasti treci, ili cak I jedan 
ugovarac, koji ce precizirati cenu. Mogu se javiti tri pravne situacije:
1.U prvom slucaju kada je odredjivanje cene ugovorom povereno trecem licu, to lice mora 
odrediti cenu, a ukoliko se stranke o tome ne saglase konacnu rec ce dati sud. Ukoliko treci 
nece ili ne moze da odreti cenu  a ugovaraci se ni naknadno ne saglase, a ne zele da raskinu 
ugovor, poslednju rec ce imati sud koji mora uzeti u obzir pre svega  nameru ugovaraca ali I 
sve druge okolnosti slucaja. 
2.U drugom slucaju je odredjivane cene ostavljeno jednom ugovaracu. Kada je u pitanju 
ugovor izmedju bliskih lica moguce je da do spora uopste ne dodje, odnosno da se druga 
ugovorna strana saglasi sa cenom koju je predlozila prva. Problem se moze javiti u slucaju 
ako   nema saglasnosti I tada odredbom ugovora kojom se odredjivanje cene ostavlja   na 
volju jednom ugovaracu smatra se da cena nije ugovorena I tada kupac duguje cenu kao u 
slucaju kada cena nije odredjena, tako da u ovom slucaju ugovor nema pravno dejstvo.
3.Treci   sucaj   se   odnosi   na   trgovinske   ugovore.ukoliko   cena   ugovorom   o   prodaji   nije 
odredjena jer u ugovoru nema dovoljno podataka pomocu kojih bi se ona mogla odrediti, 
kupac je obavezan da isplati cenu koju je prodavac redovno  naplacivao u vreme zakljucenja 
ugovora,   a   u   nedostatku   te   cene,   bice   duzan   da   plati   razumnu   cenu.     U   trgovinskim 
ugovorima na  osnovu poslovnih knjiga, uplacenih poreza I slicno  moze se videti koliko je 
koje lice naplacivalo svoje usluge ili kolika je cena naplacivana za odredjenu robu.  Ukoliko je 
u konkretnom slucaju neki izuzetak pa se ne moze odrediti cena to ce uciniti sud.

11. FAKTICKA I PRAVNA MOGUCNOST PREDMETA UGOVORA 

Могућност,   односно   немогућност   испуњења   предмета,   према   једном   критеријуму, 
критеријуму природне или друштвене немогућности, може бити  маtеријална,

 

односно 

факtичка, с једне, и pravna, с друге стране

.

 Маtеријална, односно факtичка немогућност 

никада не може бити субјективна, већ искључиво објективна, односно апсолутна

поред 

примера који се никада не могу остварити, постоје и они који у одређеном времену 
спадају у  

фактичку немогућност, али развојем друштва, посебно технике, могу ући у 

круг предмета који се може испунити, нпр . пут око с

v

ета за осамдесет дана био је 

вековима   фактички   немогућ.  

Фактичка   немогућ   ност   постоји   и   када   се   једно

 

лице 

обавезало да преда другом, у циљу преноса својине, уметничку слику чувеног мајстора, 
која је, пак, изгорела у пожару неколико дана пре закључења уговора. Субјективна 
немогућност не може бити облик у коме се може јавити фактичка немогућност, нпр. не 
може сликар који се обавезао да начини портрет да се те обавезе ослободи позивајући 
се   на   недостатак   инспирације.

 

Пр   авна   немоgућносt  односи   се,   у   ствари,   на 

допуштеност, односно недопуштеност,

 

на све оне случајеве када предмет уговора није 

или  јесте   противан   принудним   прописима,   јавном   поретку   или   добрим   обичајима. 

Према другом критеријуму, природна немогућност може се односити

 

на све или пак 

само   на   неке   субјекте.   предмет   може

 

бити   могућ,   односно   немогућ   објективно 

(asolutno) или subjektivno
(relativno).

 

Objektivna, apsolutna је она немогућност коју ни један једини човек ни под 

каквим   условима   не   може   да   испуни

  Субјективна

,   relativna  немогућност   је   нешто 

сложенија. Наиме,

 

уколико је друга уговорна страна била несавесна, тј. знала је или је 

морала

 

знати да сауговарач није у стању да изврши своју уr оворну обавезу, уговор

 

није 

ни настао. С друге стране, уколико је друга страна савесна, односно није

 

знала нити је 

могла   знати   за   чињеницу   да   уговарач   није   у   могућности   да   своју

 

обавезу   испуни, 

уговор је настао, а његово неизвршење има одређене правне

 

последице, што води и 

накнади претрпљене штете.

12. PRAVNA POSLEDICA NEISPUNJENJA UGOVORA U PREDMETU UGOVORA 

Опште је правило у упоредном праву да предмет уговора мора бити одређен, односно 
одредив,  могућ   и  

.  

допуштен)   у   супротном,   уговор   ће   бити   погођен  санкцијом 

ништавости. Тако је и по нашем праву, јер Закон предвиђа да кад је предмет обавезе 
немогућ,   недопуштен,   неодређен   или   неодредив)   уговор   је   ништав.

  Неиспуњење 

услова у предмету уговора никада не представља релативнуништавост (рушљивост ), 
већ апсолутну ништавост. То значи да суд

 

мора на испуњеност, односно неиспуњеност 

наведених   услова   да   пази  

jep  

тужба   за   утврђивање   ове   ништавости   није   подложна 

застарелости,  

а   судска   одлука   има   декларативни   карактер,   што   значи   да   делује 

ретроактивно.

  U смислу

 

поделе на апсолу тно и релативно ништаве уговоре , наука 

чини још једну

 

дихотомну поделу, и то унутар апсолутне ништавости. Реч је о подели 

на непостојеће уговоре и апсолутно ништаве уговоре у уж

e

м смислу. Непостојећи би 

били уговори којима недостаје најмање један услов за настанак и т о тако

 

да постоји 

само привид уговора. Kada je реч о непостојећим и о апсолутно ништавим уговорима у 
ужем смислу  

 

zначај поделе се огледа у могућнос ти или немогућности испуњености 

услова   за   конверзију.   Наиме,   када   један   ништав   уговор   испуњава   услове   за 
пуноважност неког другог уговора, међу уговарачи ма важиће тај други, уколико би то 
било   у   сагласности   с   циљем   који   су   уговарачи   имали   н   а   уму   кад   су   уговор 
закључивали.   Конверзија   отуда   није   могућа   ако   је   предмет   противан   принудним 

background image

вољи, симуловани уговор неће произвести облигацију.

 

Намера уговарача мора бити 

усмерен   а   на   нешто  што   је   могуће   остварити.  Другим   речима,   њихова   каузална 
обећања, као и сама кауза, морају бити, како  у фактичком, тако и у правном смислу 
оствариви.  Воља уговарача мора бити слободна.  Слободна воља  у правном смислу 
једноставно значи да у конкретном случају одсуствују мане
воље: претња, заблуда и превара.

16.ODNOS UNUTRASNJE I IZJAVLJENE VOLJE 

Правна сиrур

ност као своје елементарно правило, захтева да воља и намера правног 

субјекта буду доступни другој страни, а понекад чак и широј групи лица. Та могућност 
да се сазна садржина воље и намере једног субјекта огледа се У његовој изјави воље. 
Међутим, у неким ситуацијама може доћи до несагласности стварне воље и намере и 
њихове   спољашње   манифестације.   Нпр.   после   годишњих   одмора   у   хрпи   рачуна, 
вирмана и уобичајених налога нађе се уговор кој и лице потпише махинално не знајући 
да је то понуда за закључење уговора; директор предузећа стави бланко потпис на 
папир с меморандумом, јер одлази на дужи пут, и остави папир у сефу фирме, али 
секретар   који   има   кључ   злоупотреби   тај   папир   и   закључи   штетан   уговор,   или   пак 
провалник   украде   папир   и,   представљајући   се   као   овлашћено   лице,   уз   провизију, 
закључи   неповољан   уговор   за   предузеће   и   сл.   Те   орија   воље   је   доследан   пратилац 
теорије аутономије воље, која пак сматра да је појединачна воља творац свеколиког 
права. Теорија изјаве, насупрот, сматра да је само изјављена воља битна за право, јер би 
супротно решење водило у потпуну правну несигурност, а то би уједно био крај права. 

У  

смислу избегавања решења која би могла произаћи из примене теорије воље и 

теорије изјаве воље, Закон о облигационим односима одлучује се за "златну средину". 
Нпр. при тумачењу спорних одредаба уговора Закон проглашава буквално тумачење 
непримереним,   наводећи   да   треба   заједнички   истраживати   намеру   уговарача   и 
одредбе тако тумачити како то одговара законским начелима облигационог права. 
Када је, пак, реч о једној од најзначајнијих поделауговора, заснованој на расподели 
права и обавеза, односно на подели на теретне и доброчине уговоре, Закон налаже да 
се   доброчини  уговори  тумаче   у  смислу  који  је  мање   тежак  за  дужника,  а   теретни 
уговори у смислу остварења правичног односа узајамних обавеза.

17. Način izražavanja volje

Izjava   volje   je   način   za   ostvarivanje   privatne   autonomije   i   ujedno   sredstvo   ostvarivanja 
prometljivosti   subjektivnih   građanskih   prava.   Pravilo   je   da   se   volja   izražava   aktivnim 
ponašanjem, ali kao i svako pravilo, i ovo trpi izuzetke. 
Aktivno ponašanje kojim se izrazava namera za zaključenje ugovora ostvaruje se na dva 
načina: izričito i prećutno, odnosno konkludentno. Kada se volja izjavljuje direktno, tako da je 
drugoj strani neposredno dostupan smisao namere, rec je o izričitoj izjavi. To su igovorene ili 
napisane   reči,   ali   i   odgovarajući   gestovi,   koji   su   opštepoznati   i   opšteprihvaćeni.   Ako   se 
podigne ruka ili papir sa brojem na javnom nadmetanj (licitaciji), zna se da je učinjena 
odgovarajuća ponuda za zaključenje ugovora. Prećutno izjavljivanje volje je uvek posredno, 
ali   nikada   pasivno.   Namera   subjekta   se   shvata   preko   njegovog   ponašanja,   koje   je   u 
neposrednoj vezi sa okolnostima davanja izjave. Npr. ulaskom u javno prevozno sredstvo 
iskazuje se namera zaključenja ugovora o prevozu, sedanjem za sto u restoranu iskazuje se 
namera zaključenja ugovora o ugostiteljskim uslugama. Posledice prećutno izjavljene volje 
iste su kao i kod  izričite izjave, jer stvaraju kauzalna obećanja, koja su obavezujuća. 
Pasivno   ponašanje   je   potpuno   uzdržavanje   (apstinencija)   pravnog   subjekta   od   akta 
ispoljavanja svojih namera. Stranke, u skladu sa svojom privatnom autonomijom, mogu da 
ugovore da će se u vezi sa nekim ugovorom pasivno ponašanje (neprotivljenje) jedne strane 

Želiš da pročitaš svih 46 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti