UVOD: POJAM OBLIGACIONOG PRAVA
Obligaciono pravo

je dio građanskog prava i definira se u

objektivnom

(skup pravnih normi koje reguli-

raju obligacione odnose između određenih subjekata, nezavisno od njihove volje)

subjektivnom

smislu

(ov-

laštenje jedne strane – povjerioca, da od druge strane – dužnika zahtjeva određeno ponašanje koje povjerilac mo-
že po potrebi ostvariti i prinudno)

. Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu su

obligacioni od-

nosi

. Oni nastaju između povjerioca i dužnika, i razlikuju se od drugih odnosa po svom obilježju prinu-

dnosti – država ne izdvaja sve odnose nego samo one za koje smatra da je neophodno uvesti prinudu iz-
vršenja.

PRVA GLAVA: IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Zakoni

su najčešći izvor obligacionog prava, a na području bivše Jugoslavije najznačajniji je

Zakon o

obligacionim odnosima

(ZOO)

. Donesen je 30.03.1978. godine a u pravni sistem BiH je preuzet 1992.

On ne regulira sve obligacione odnose

(kao što su ugovor o poklonu, posluzi i ortakluku)

pa sudovi mogu

na ovakve slučajeve primjenjivati pravna pravila.
ZOO ima 1109 članova, od čega 453 članova obuhvata

opći dio

. Tu se navode opća načela obligacija,

od 26 – 261 člana gorovi o nastanku obaveza, tj. izvorima obligacija

[ugovori, prouzrokovanje štete, stjecanje

bez osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i hartije
od vrijednosti)],

djejstvu, prestanku i raznim vrstama obaveza, te odredbe koje reguliraju promjenu povje-

rioca ili dužnika. U

posebnom dijelu

regulira obligacione i privredne ugovore

[kao što su prodaja, zajam,

zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci, komision i dr.].

Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore

primjenjuju se i na druge poslove.

[Drugi zakoni koji sadrže odredbe – izvore obligacionog prava: Zakoni o osiguranju imovine i lica, o prometu
nepokretnosti, o nasljeđivanju, o vrijednosnim papirima, o mjenici, o čeku i mnogi drugi.]

[

Običaji

se danas rijetko javljaju kao izvor prava – u slučaju pravnih praznina ili kao naš ZOO koji upućuje na

upotrebu trgovačkih običaja – uzansi kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako proizlazi da su njihovu primje-
nu htjele.]

[

Sudska praksa

nije neposredan izvor obligacionog prava nego kao i

pravna nauka

oni daju svoj doprinos ka

pravilnom tumačenju pravnih normi u konretnim slučajevima ili u zakonodavnom procesu.]

DRUGA GLAVA: POJAM OBLIGACIJE

Obligacija

(od lat. obligatio – obaveza)

označava pravni odnos između najmanje dva lica, od kojih je jed-

(povjerilac)

ovlašteno da od drugog

(dužnika)

zahtijeva da nešto učini ili ne učini, i predstavlja jedin-

stvo prava i obaveza koje padaju na navedene subjekte. Kada jedno ili više lica ima pravo zahtijevati od
drugog da im nešto učini ili propusti učiniti

(trpi)

, kažemo da se ta lica nalaze u

obligacionom odnosu

. U

obligacionom odnosu imamo dužnosti na svim stranama dok obligacija podrazumjeva dužnost samo na
jednoj strani – svaki obligacioni odnos

mora

sadržati obligaciju – on je obligacija u širem smislu.

Obligacija ima svoje karakteristike: ona je

relativan odnos

[niti šteti niti koristi trećim licima nego samo

onim kojih se tiče – titularu prava i titularu obaveze]

imovinskog karaktera, zaštićen zakonom

[strane stupaju

u obligaciju iz nekog imovinskog interesa znajući da imaju pravo tražiti naknadu pravnim putem]

, sa tačno od-

ređenim

sadržajem i subjektima

[sadržaj joj čine prava i obaveze subjekata]

Subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica

[pravna ili fizička, jedno ili više]

, gdje pravu povjerioca

odgovara obaveza dužnika. Strana povjerioca je aktivna a dužnička pasivna strana obligacije, s tim što
imamo jednostrano i obostrano obvezujuće odnose. Subjekti su najčešće poznati od početka ali postoje
obligacije koje ostavljaju jednu stranu nepoznatu do određenog trenutka

[izdavanje vrijednosnih papira]

ali tako i odgađaju svoje djejstvo do trenutka saznanja ko je druga strana

(jedno lice ne može samo sa so-

bom biti u obligaciji)

Iz svega navedenog vidimo da povjeriočevo potraživanje i dužnikova obaveza, svako za sebe čine

obligaciju u užem smislu

[obligacija]

. Cjelokupni odnos između povjerioca i dužnika predstavlja

obligaciju u širem smislu

koja se regulira i pravnim normama –

obligacionopravni odnos

[Profesor ostaje pri upotrebi naziva 'obligacija' i za obligacione odnose.]

Poređenjem obligacionog sa stvarnim pravom dolazimo do specifičnosti obligacionog prava:

obligaciono pravo regulira odnose nastale povodom

određenog ponašanja

subjekata obligacije, dok

stvarno pravo regulira odnose nastale povodom

stvari

;

stvarna prava djeluju

erga omnes

dok obligaciono samo

inter partes

(postoje izuzeci – pravo preče ku-

povine nekretnine, pravo zakupa nekretnine upisano u zemljišne knjige...);

titulari stvarnog prava imaju

negativan

zahtjev prema svim trećim licima da se uzdrže od ometanja

u njegovom pravu, dok obligacioni titular

pozitivnim

zahtjevo traži od dužnika određeno činjenje a

negativnim

neko nečinjenje u svoju korist, što je ovaj dužan ispuniti;

broj i sadržaj stvarnih prava je zakonski unaprijed

tačno određen i reguliran prisilnim putem

, dok

broj obligacionih nije i vrlo je

raznolik, reguliran dispozitivnim normama

TREĆA GLAVA: VRSTE OBLIGACIJA

(1)

Obzirom na obavezu dužnika obligacije se dijele na

pozitivne

(aktivne)

i negativne

(pasivne)

Kada je dužnik obavezan na aktivno činjenje

(dare i facere)

govorimo o pozitivnim obligacijama. Dava-

nje od strane dužnika se najčešće sastoji od predavanja stvari povjeriocu u

trajni

(predaja kupljene stvari)

ili

privremeni

posjed

(davanje stvari u zakup)

. Kod činjenja dužnik je oabevaz da svojim fizičkim ili inte-

lektualnim radom izvrši određeni posao u korist povjerioca
Kada se od dužnika očekuje samo njegovo pasivno držanje govorimo o negativnim obligacijama, u ko-
je spadaju propuštanje

(non facere)

i trpljenje

(dare)

Propuštanje

znači dužnikovo neizvršavanje radnji

na koje bi inače bio ovlašten. Propuštati dužnik može samo vlastitu a ne i tuđu radnju. Kod

trpljenja

dužnik se mora uzdržati od činjenja ali i dopustiti povjeriocu preduzimanje određene radnje.
Kod pozitivne obligacije propuštena radnja se može naknadno izvršiti a negativne ne

(postupanje suprot-

no negativnoj obligaciji odmah povlači povredu prava)

. Kod pozitivnih obligacija zastarjevanje počinje pr-

vog narednog dana kada je povjerilac imao pravo tražiti ispunjenje obaveze dok kod negativnih počinje
od dana kada je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi.

(2)

Obzirom na izvor nastanka obaveze mogu biti

ugovorne

(nastaju izjavom volje i uređuju ih dispozi-

tivne norme)

vanugovorne

(nastaju na temelju radnji, svojstava ili stanja te tačno određenih činjenica pre-

dviđenih zakonom i za njih je dispozitivnost sekundarnog značaja).

Najčešći izvor obligacija je

ugovor

, kao saglasna izjava volje ugovornih strana kojom žele postići odre-

đeno pravno djejstvo. Da bi ugovor bio temelj obligacije strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim
sastojcima ugovora.

Vanugovorni

izvori obligacija su:

(a)

prouzrokovanje štete

[najčešći izvor poslije ugovora, jer je opće pravi-

lo da onaj koji prouzrokuje nekom štetu

(obična šteta i izmakla korist,

imovinska i neimovinska

)

tu štetu mora

naknaditi osim ako dokaže da je nije prouzrokovao]

;

(b)

neosnovano obogaćenje

[

stjecanje imovinske koristi

bez pravnog osnova iz imovine drugog lica]

;

(c)

poslovodstvo bez naloga

[kada jedno lice otklanja ili sprječava

štetu drugom licu bez ovlaštenja tog lica]

;

(d)

jednostrana izjava volje

[javno obćanje nagrade i izdavanje vri-

jednosnih papira]

(3)

Obzirom na broj lica i djeljivost predmeta obligacije mogu biti

jednostrano

dvostrano

obvezne

(za

proste

obligacije u kojima su samo dvije ugovorne strane povjerilac i dužnik);

solidarne

djeljive

nedjeljive

(kada na strani povjerioca ili dužnika ili oboje imamo

množinu subjekata

Kod solidarnih obligacija svaki od više dužnika –

sadužnika

činidbu je dužan u potpunosti ispuniti

(pasivna solidarna obligacija)

, tj. svaki od

sapovjerilaca

može ispunjenje obaveze zahtijevati u cjelosti

(aktivna solidarna obligacija)

a obaveza naravno prestaje kada jedan od dužnika ispuni cijelu obavezu i

kad je primi bilo koji od povjerilaca.

[Pasivne i aktivne solidarne obligacije iz knjige ako ne nakadno???]

Primjena dobrih poslovnih običaja,

bilo kodificiranih ili nekodificiranih

očekuje se od strana kada su

stupile u obligaciju sa široko primjenjenom komercijalnom praksom. Kodificirane običaje obično
objavljuju privredne komore, i to su

uzanse

[opće i posebne]

10.

Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa,

bez obzira da li ih sklapaju privredni subjekti međusob-

(privredni)

ili su obični obligacioni ugovori, proširena je i na sve ostale vrste pravnih poslova.

PETA GLAVA: PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo)

Kraći ili duži pregovori prethode svakom ugovoru, uz osnovno pravilo da oni ne obvezuju i svaka ih
strana može prekinuti kada želi.

Važnost pregovora je u određivanju sporednih elemenata od suda ukoliko ih

ugovorne strane nisu odredile u ugovoru

Važno je da potencijalne ugovorne strane u pregovorima iskažu odre-

đeni stepen pažnje za sve elemente ugovora kao i namjere druge strane, te svoje namjere i uslove jasno iskazati

Iz toga zaključuje da je '

culpa in contrahendo

' određena nepažnja koja je kao blaži oblik krivice dovolj-

na za postojanje odgovornosti u fazi ugovaranja.
Predugovorni odnos je faza koja prethodi ugovoru i može ali ne mora dovesti do zaključenja istog, i
stupanjem strana u kontakte (

bilo lično ili preko zastupnika ili dopisa

) počinje i trajanje c.i.c.-a. Ukoliko je

strana ušla u pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili je od istog odustala bez valjanih razloga,
odgovarat će za nastalu štetu. Tu ne podrazumijeva izgubljenu dobit, već negativni interes (

štetnik dopu-

njuje imovinu povjerioca do visine koja bi postojala da nije bilo pregovora

ŠESTA GLAVA: UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE

Obligacioni ugovori

su dvostrani pravni poslovi kojim se jedna strana drugoj obavezuje nešto izvršiti ili

propustiti, a druga to prihvata (

kontrahenti

). Njihova pravno relevantna saglasnost volja može biti usm-

jerena na nastanak, promjenu ili prestanak obligacionog odnosa (

u našem pravu relevantna je izjava volje

ali se ni stvarna volja ne zanemaruje u potpunosti

Bitni elementi

ugovora neophodni za njegovo sklapanje su objektivni (

navedeni u zakonu kao takvi

) i

subjektivni, a razlikuju se u tome što subjektivne u slučaju spora svaka strana mora dokazati.

Prirodni

elementi

se podrazumjevaju u ugovoru ali ih strane izjavom volja mogu isključiti.

Sporedni elementi

osnovni uslov slobode ugovaranja i ostavljeni su u potpunosti na volju stranaka.

SEDMA GLAVA: OPĆI USLOVI ZAKLJUČENJA OBLIGACIONIH UGOVORA

Za nastanak ugovora ugovorne strane se moraju usaglasiti najmanje o bitnim elementima konkretnog
ugovora – predugovornim radnjama dolazi do usaglašenja volje i sklapanja ugovora. Da bi jedan
ugovor bio obligacioni mora ispunjavati sljedeće pretpostavke:

da ugovorne strane posjeduju

poslovnu sposobnost

;

da postoji

saglasna izjava volja ugovornih strana

;

III

da postoji

predmet ugovora

;

da postoji

valjan osnov obvezivanja

, a ponekad i

V forma ugovora

(poseban uslov samo kod pojedinih ugovora)

POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA

dijeli se na sposobnost

fizičkih

(naglasiti

dozvolu

prije zaključenja i

odobrenje

nakon zaključenja ugovora od strane ograničeno sposobnih lica

iznad 15 g.

)

pravnih

lica

(mjeri se sposobnošću njegovih organa preko kojih realizira svoju poslovnu sposobnost,

izjednačena je sa sposobnošću fizičkih lica i ograničena na okvire pravne sposobnosti tog lica)

SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA

je, uz

slobodno

davanje izjava o volji

(bez prinude,

zablude ili prevare),

ozbiljnost

stvarnost

uslov za valjanost ugovora. Izjava mora biti data uz

svijest

značaju

posljedicama

zaključenja ugovora, te

namjeru

za zaključenjem upravo tog ugovora

(ani-

mus contrahendi)

. Relevantna volja ne smije biti simulirana ili prividna. Da bi uopće došlo do ugovo-

ra jedna strana

(ponudilac)

mora preuzeti inicijaticu i dati

ponudu

drugoj

(ponuđeni).

Naš pravni sistem prepoznaje tri vrste ponude neodređenom broju lica:

opću ponudu

izlaganje robe

slanje kataloga

oglasa

, mada se slanje kataloga i oglasa zapravo smatra kao poziv da se učini po-

nuda. Da bi izjava volje u obliku ponude proizvela pravno djejstvo mora:
1) sadržavati najmanje

bitne elemente

za zaključenje tog ugovora

(predmet ili cijenu i sl.)

, a za svaki

drugi element budućeg ugovora takođe mora postojati saglasnost volja;

2) biti upućena od

ovlaštenog

lica koje želi za svoj račun sklopiti ugovor

(ponudilac)

ili koje je ov-

lašteno da zaključi ugovor

(punomoćnik);

3) biti upućena

određenom

drugom licu s kojim se želi zaključiti ugovor –

ponuđeni

;

4) sadržavati

jasno izraženu volju

ponudioca da želi zaključiti ugovor i to sa ponuđenim pod uslo-

vima iz ponude –

u suprotnom to uzimamo kao poziv na pregovore

;

5) i ukoliko tako zakon nalaže za budući ugovor, ponuda mora biti u

pisanoj formi

Ponuda je jednostrana izjava volje usmjerena ka nastanku obligacionog odnosa, koja ne obvezuje
ponudioca na izvršenje već pridržavanje njenog sadržaja do trenutka kada ponuđeni prihvati odnos-
no odbije njen sadržaj. Ponuđač može u samoj ponudi istaknuti

isključenje obaveznosti ponude

(sa

klauzulom bez obveze ili neobvezno)

kao i istaknuti

mogućnost opoziva ponude

(samo u slučaju kada taj

opoziv ponuđeni primi prije ili u isto vrijeme sa ponudom).

Rokovi za prihvatanje ponude su

odmah

(ka-

da je ponuđeni lično prisutan),

do roka

navedenog u ponudi

(rok za prihvat ili razmišljanje)

a ako rok u

ponudi nije naveden i lice je odsutno, rok je dovoljno dug da

'ponuda stigne ponuđenom i on je razm-

otri i da svoj odgovor'

Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan mora ispunjavati određene pretpostavke:
1) mora potjecati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i biti upućen ponuđaču ili nje-

govom zastupniku;

2) mora

sadržajno odgovarati ponudi;

3) iz prihvata ponude mora biti

jasna volja

ponuđenog da sa ponuđačem sklopi ugovorom;

mora stići ponuđaču u

predviđenom roku

(ako prihvat stigne ponuđaču nakon isteka roka ali je otpo-

slat na vrijeme Zakon predviđa izuzetak od prestanka važenja ponude);

5) ukoliko je propisana

forma

za sklapanje tog ugovora i prihvat i ponuda moraju biti u toj formi.

Spor oko vremena zaključenja ugovora postoji samo u ugovorima između odsutnih lica, a važan je
iz više razloga:

od tada proizvodi pravna dejstva, računa se zastara potraživanja i poslovna sposobnost ugo-

varača, razmatra se kod slučajne propasti stvari itd

. Po različitim teorijama postoje i razni odgovori:

(1)

teorija izjave

- ugovor je zaključen kada je ponuđeni prihvatio ponudu (francuska);

(2)

teorija otposlanja

- ugovor je zaključen kada je ponuđeni otposlao svoj prihvat ponudiocu;

(3)

teorija prijema

- ugovor je zaključen kada je ponuđač primio prihvat bez obzira da li je pročitao;

(4)

teorija saznanja

–

ugovor je nastao kada ponuđač sazna za sadržaj izjave o prihvatu ponude.

Naši su prihvatili teoriju prijema (čl. 31 st. 1 ZOO) jer se time dijeli rizik između ugovarača. Slično
teorijama o vremenu zaključenja imamo i teorije mjesta zaključenja ugovora, ali je kod nas Zakon
odstupio od teorije prijema jer je ugovor zaključen u mjestu gdje ponuđač ima sjedište ili prebivali-
šte u trenutku kada je učinio ponudu.

III

PREDMET UGOVORA

je sporan samo u pravnoj literaturi ali ne i u praksi – to je dužnikova obave-

za iz jednog obligacionog odnosa odnosno i obavezu povjerioca da primi izvršenje te dužnosti

(za

razliku od

sadržaja

ugovora, koji predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora)

. Predmet ugovora

može biti samo radnja predviđena u zakonu i zakonom zaštićena, ali mora biti:

moguć

(što nije moguće izvršiti i ne obavezuje),

sa posebnom pažnjom prema tome da li nemoguć-

nost postoji objektivno ili subjektivno, tj. da li postoji od početka ili je nastala naknadno

: počet-

na objektivna nemogućnost povlači ništavost ugovora, dok naknadna objektivna povlači nemogućnost
ispunjenja ugovorne obaveze dužnika i određena odgovornosti ako nije nastala višom silom; subjektivna