Obligaciono pravo
OBLIGACIONO PRAVO – 1. KLK. 31.10.2017.
1. OBLIGACIONO I DRUGE GRANE PRAVA
Obligaciono
pravo
je skup pravnih normi kojima se reguliše pravni odnos između određenih subjekata prava na osnovu kojeg, jedna
strana - poverilac, ima pravo da zahteva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana - dužnik ima obavezu da takav
zahtev ispuni. U objektivnom smislu obligaciono pravo je skup pravnih normi sadržanih u zakonskim i podzakonskim aktima kojima
se uređuje određeni pravni odnos u pogledu prometa vrednosti. U
subjektivnom
smislu
obligaciono pravo je skup ovlašcenja i zahteva
određenog lica koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zaštite prava.
Termin
obligaciono
pravo
se koristi da bi se
označio predmet njegovog izučavanja, a to su u stvari obligacije ili tačnije obligacioni odnosi koji se uspostavljaju između subjekata
prava povodom prometa dobara. Termin obligacija potiče od latinskih reči
obligare, obligatio,
što u bukvalnom prevodu i u odnosu
na vreme iz kojeg potiče znači vezanje, ali i njegovu modifikaciju u figurativnom smislu – koja znači dugovanje, odnosno obavezu.
Pod obligacijom pored duga, odnosno obaveze u smislu prestacije (dare) ili određenog ponašanja (facere, non facere), podrazumeva se
i pravo da se zahteva ispunjenje neke obaveze, ali sam predmet obligacije. Obligaciono pravo se od
stvarnog prava
razlikuje po
čitavom nizu pravnih karakteristika. Po subjektima, koji su uvek određena lica, po svom relativnom karakteru, po predmetu, jer je kod
stvarnog prava predmet stvar
, a kod
obligacionog davanje
,
činjenje i trpljenje, po dejstvima zastarelosti i sl
. Obligacino pravo
se od
naslednog prava
, koje je takođe deo građanskog prava, razlikuje jer se nasledno pravo bavi pravnim regulisanjem imovinsko
pravnih odnosa za slučaj smrti jednog lica (poslovi mortis causa) dok obligaciono pravo reguliše poslove za života lica (inter vivos).
Obligaciono pravo sa svojom osobinom reguliše promet robe i usluga i ne razdvaja se od
trgovinskog (privrednog) prava
. Ali zbog
specifičnosti poslova koje uglavnom proizlaze iz posebnog statusa njihovih subjekata, postoji niz pravila koja važe samo za privredno,
a ne i za obligaciono pravo. Ta razlika ne utiče na potpuno razdvajanje materije u smislu posebnih zakonika, mada je u nekim pravnim
sistemima i to slučaj.
OBLIGACIONO PRAVO I DRUGE GRANE PRAVA-
Obligaciono i stvarno pravo imaju za cilj zaštitu subjektivnih građanskih
imovinskih prava, - zajednička im je i sloboda pravnih subjekata u raspolaganju tim pravima - obligaciona i stvarna prava zajednički
čine imovinu subjekata prava,- obligacioni odnosi se pojavljuju kao osnov sticanja stvarnih prava, - obligaciona i stvarna prava se
mogu proceniti u novcu kao opštem merilu vrednosti, a zaštićena su imovinskom sankcijom i građansko-pravnom tužbom. - razlikuju
se po destvu i to na taj način što obligaciono pravo ima relativno dejstvo između subjekata obligacionog odnosa – poverioca i dužnika
(inter partes) , a trećih lica se ne tiče, - stvarno pravo ima apsolutno dejstvo, jer stvarna prava deluju prema svima (erga omnes). -
predmet stvar. primer.su stvari, a predmet obligacionog pr. je ponašanje dužnika u vidu određenong cinjenja ili radnje - Stvarna prava
se stiču predajom stvari ili upisom u zemljišnu knjigu, a obligaciona nastaju na osnovu jednostrane ili dvostrane izjave volje, na
osnovu delikta ili nekog pravnog stanja. Obligaciona prava nisu trajnog karaktera kao stvarna prava, pa su stoga ograničenog
vremenskog trajanja i podložna su zastarevanju. Ovlašceno lice, u slučaju nastupanja zastarelosti gubi pravozaštitni zahtev da svoje
potraživanje ostvari angažovanjem državne prinude. - Nasuprot obligacionim, stvarna prava su trajnog karaktera i nezastarevaju
.
Odnos obligacionog i naslednog prava
Dok obligaciono pravo proučava i reguliše promet prava među živima (inter vivos) ,
nasledno pravo reguliše taj prenos za slučaj smrti (mortis causa i organizacijom sukcesije prava i obaveza). Nasuprot obligacionom
pravu u kojem se često menja vlascenik, nasledno pravo je ličnog karaktera i vezano je za slučaj smrti nekog lica. Od tog trenutka
raspolaganje imovinom umrlog je regulisano kogentnim normama naslednog prava. Obligaciona prava mogu nastati predmetom
nasleđivanja
.
2. OSNOVNA NACELA OBLIGACIONOG PRAVA
Načelo je apstraktna pravna norma izvedena iz niza manje apstraktnih normi koja važi za čitav niz slučajeva obuhvaćenih nižim
normama tj. normama nize pravne snage. To je norma koja kraćim i jasnijim putem pokazuje smisao čitavog niza normi i time nam
omogućuje da dublje i tačnije shvatimo norme. Načela se mogu primenjivati samo u slučaju nedostatka nekog konkretnog pravnog
instituta u Zakonu kojom se odnosno pravno načelo ozakonjuje, te se sud samo u takvim slučajevima na njega može neposredno
pozvati u rešavanju konkretnog slučaja. Od načela treba razlikovati pravne standarde, jer pravni standardi nisu izvor prava niti norme,
već sredstvo pravne tehnike kojim se sudija služi, kao na primer u slučaju utvrđenja da li je neko u datim okolnostima postupao
savesno ili nesavesno, sa pažnjom dobrog domaćina, dobrog privrednika i sl. Neke pravne standarde donosilac ZOO je izdigao na nivo
načela. (načelo savesnosti i poštenja
). 1.načelo autonomije volje, načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu, 2. načelo
savesnosti i poštenja, 3.načelo zabrane zloupotrebe prava, 4. načelo jednake vrednosti davanja (načelo ekvivalencije), 5. načelo
zabrane prouzrokovanja štete, 6. dužnosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gašenje obaveze, 7. pažljivo ponašanje u
izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava, 8.primena dobrih poslovnih običaja, 9. jedinstvenost regulisanja ugovornih i drugih
obligacionih odnosa.
2.1
.
Načelo autonomije volje
– Znači da su strane u obligacionom odnosu slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, ali u
granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja
. Načelo autonomije volje podrazumeva mogućnost slobodnog
OBLIGACIONO PRAVO – 1. KLK. 31.10.2017.
izražavanja volje bilo koje strane u obligacionom odnosu u pogledu: - zasnivanja, modifikovanja ili pak gašenja konkretnog oblig.
odnosa, izbora druge strane u tom odnosu, - uređivanja sadržaja obligacionog odnosa, uređivanja forme zasnivanja obligacionog
odnosa.
2.2. Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu
podrazumeva pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost, tako da bolji i
snažniji ekonomski položaj jedne strane u obligacionom odnosu nema i ne sme imati uticaja na zasnivanje, nastanak i prestanak
obligacionih odnosa. U protivnom, takav ugovor bi se mogao osporiti. Ravnopravnost strana se podrazumeva za sve vreme postojanja
obligacionog odnosa, dakle, kako u vreme uspostavljanja obligacinog odnosa, tako i u vreme izvršenja obaveza iz tog odnosa. (Na
primer, kod dvostrano obaveznih ugovora niti jedna ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu, ako druga strana ne ispuni ili
nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu iz toga odnosa, osim ako je drugačije određeno zakonom, ugovorom ili ako
drugačije proističe iz same prirode obligacionog odnosa.)
2.3
.
Načelo savesnosti i poštenja
Zakon o obligacionm odnosima ovaj pravni standard izdiže na nivo načela i propisuje: „U
zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja”
Savesnost
u subjektivnom
smislu
postoji kada su postupci strana u obligacionom odnosu u svemu odraz njihovih istinitih uverenja u
odnosu na konkretne činjenice koje su predmet njihovog pravnog odnosa. Na primer, savesno postupa prodavac koji prodaje stvar u
uverenju da je njen vlasnik. On postupa nesavesno, ako zna ili može prema okolnostima znati da nije vlasnik stvari koju prodaje. Isto
važi i za kupca. Savesnost
u objektivnom
smislu
(„
po
š tenje
“)
je „društvena ocena ponašanja“ strana u obligacionom odnosu koja se
vrši kroz niz zakonskih propisa, običaja i okolnosti konkretnog slučaja, nezavisno od njihovog subjektivnog (psihičkog) odnosa prema
pravno relevantnim činjenicama iz navedenog odnosa.
2.4.Načelo zabrane zloupotrebe prava-
Pod zloupotrebom prava podrazumeva vršenje prava koje je protivno svrsi zbog koje je ono
dato, odnosno cilju zbog kojeg je to pravo priznato, odnosno ustanovljeno. Pravo jednog lica, po pravilu, ograničeno je pravom nekog
drugog lica, tako da se slobodno može reći da pravo jednog lica prestaje tamo gde počinje pravo drugog lica. Na primer, zloupotrebu
prava jeste, kada vlasnik svoje pravo da obrađuje vlastito imanje vrši tako da navodnjavajući svoju njivu poplavi dvorište susednog
imanja, ili kad prekomernim i neuobičajenim crpljenjem vode iz zajedničkog izvora ostavlja ostale korisnike vodovoda bez vode.
2.5. Načelo jednake vrednosti davanja (načelo ekvivalencije)
Ovaj pravni princip ugovornog prava podrazumeva jednak odnos
imovinskih vrednosti koje su angažovane u konkretnom obligacionom odnosu i ima za cilj da zaštiti obe strane u tom odnosu, odnosno
spreči da dođe do narušavanja principa pravičnog odnosa uzajamnog davanja. Na primer, kod ugovora o kupoprodaji, cena koja se
plaća za stvar koja je predmet prodaje mora da je bar približno jednaka vrednosti stvari na tržištu. Utvrđenje da li je u konkretnom
ugovornom obligacionom odnosu narušeno načelo jednake vrednosti davanja vrši se metodom upoređivanja vrednosti, s tim da je
postojanje nesrazmere u uzajamnim davanjima, faktičko pitanje, koje se od strane suda utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Načelo
nema apsolutan karakter, tako da se pod njim ne podrazumeva matematička podudarnost uzajamnih davanja strana ugovornica,
odnosno ne traži se da uzajamna davanja budu potpuno ekvivalentna. Narušavanje načela povlači ništavost posla.
2.6.
Načelo zabrane prouzrokovanja-
Načelo „neminem laedere“ odnosno „ ne nanosi štetu drugome“ , vuče korene još iz rimskog
prava. ZOO (zakon o obligacionim odnosima) ovo načelo iskazuje kroz pravilo da je svako dužan da se uzdrži od postupaka koji
drugome mogu prouzrokovati štetu i odnosi na potencijalne (buduće) štetnike, a ne na one koji su štetu već prouzrokovali. Pravilo ima
i izuzetke propisane zakonom. Uzdržavanje od nanošenja štete drugome podrazumeva kako aktivno tako i pasivno ponašanje, dakle
uzdržavanje od činjenja i uzdržavanje od nečinjenja. Pravilo sadržano u ZOO je „leges imperfectae”, dakle nepotpuna norma koja
sadrži samo dispoziciju (dužnost uzdržavanja od činjenja štete), ali ne i sankciju koja bi pogodila potencijalnog počinioca štete tj.
onoga koji se te norme ne pridržava.
2.7.
Dužnosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gašenje obaveze-
Ovo načelo obično izražava pravilo da strane u
obligacionom odnosu imaju dužnost da ispune svoje obaveze u svemu kako one glase i snose odgovornost za njihovo ispunjenje.
Ukoliko jedna strana u obligacionom odnosu ne ispuni svoju obavezu, druga ima ovlašcenje da svoje pravo ostvari prinudnim putem,
odnosno da sredstvima prinude natera drugu stranu na ispunjenje obaveze. U ugovornim obligacionim odnosima ovo načelo se
izražava kroz staro pravilo rimskog prava: „Pacta sunt servanda“, što u prevodu znači da je ugovor za ugovorne strane zakon.
2.8.
Pažljivo ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava (standardi pažnje)
Zakonodavac propisuje i izvesne standarde
pažnje kojih se strane u obligacionim odnosima trebaju pridržavati u izvršavanju svojih obaveza
. U g
ra
đ
ansko
- pravnim
obligacionim
odnosima
, od učesnika obligacionog odnosa se u izvršavanju obaveza, zahteva
pa
ž nja
dobrog
doma
ć ina
(pažnja
proseečno pažljivog čoveka određene sredine)
.
U
privredno
- pravnim
obligacionim
odnosima
, od učesnika se očekuje
pažnja
dobrog privrednika (povećana pažnja koja se u pravnom prometu zahteva od lica koja su obligacioni odnos zasnivali u okviru
poslovene delatnosti kojom se bave)
.
Ako se od određenih lica koja se bave profesionalnom delatnošću (lekar, advokat i dr.) zahteva

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti