FAKULTET ZA POSLOVNE STUDIJE I PRAVO
BEOGRAD
SEMINARSKI RAD
Predmet: Obligaciono pravo
Tema: Ustupanje potraživanja (cesija)
PROFESOR: STUDENT:
Balša Kašćelan Marko Vukićević
ASISTENT: Broj indeksa:I0398-18
Janko Reko
Februar 2019
2
SADRŽAJ:
1. Uvod...............................................................................................3
2. Promjena subjekata obligacije.........................………………...4
3. Pojam cesije……………………………………………………...6
4. Forma ugovora o cesiji………………………………………….7
5. Posebni slučajevi cesije……………………………………...…..9
6. Zaključak………………………………………………………..11
7. Literatura………………………………………………………..12
4
Promjena subjekata obligacije
Obligacioni odnos je pravna veza između tačno određenih lica. To je odnos između dužnika i
povjerioca. U tom odnosu povjerilac tačno zna ko mu je dužnik i obratno, dužnik poznaje
svoga povjerioca. Postavlja se pitanje je li u obligacionom odnosu moguće promijeniti
povjerioca ili dužnika, tj. jednog od subjekata obligacije. U rimskom pravu, u starije doba,
smatrano je da se prava i obaveze ne mogu odvojiti od njihovih ličnosti. U to vrijeme zamjena
subjekata obligacije, u načelu, nije bila dozvoljena. Kasnijim razvojem rimskog prava, dužnika
ili povjerioca mogli su zamijeniti samo njihovi nasljednici, tj. prenošenje prava vršilo se samo
putem nasljeđivanja
(univerzalna sukcesija).
Učinak cesije u rimskom pravu postizao se putem novacije, gdje je treće lice uz saglasnost
povjerioca sa istim dužnikom sklapalo ugovor o istom predmetu. Na taj način vršena je
promjena subjekata obligacije na povjerilačkoj strani, ali istovremeno, mijenjala se i sama
obligacija.
Poslije se promjena povjerioca mogla vršiti i bez saglasnosti dužnika. U tom je
slučaju povjerilac trećem licu davao pravo da parnicu vodi u svoje ime.
Kad se malo bolje razmotre načini promjene subjekata obligacije u rimskom pravu, vidi se da
se, pored promjene subjekata radi i o promjeni obligacionog odnosa. Razvojem prometa i
trgovine pojavila se potreba za
prenošenjem pojedinih potraživanja sa jednog lica na drugo, i to
bez promjene sadržaja obligacije. Potraživanje je sastavni dio imovine lica kome to pravo
pripada. Obzirom da povjerilac može raspolagati svojim potraživanjem, to ono postaje
predmetom prometa. Potraživanje se tretira kao dio imovine povjerioca kojim on može
raspolagati kao i sa ostalom imovinom. Ne postoji prepreka da povjerilac raspolaže svojim
potraživanjem i prije nego što ono dospije.
Razlozi zbog kojih povjerilac ustupa svoje potraživanje, mogu biti različiti. On može,
ustupajući potraživanje, podmiriti neki dug licu kojem ustupa tražbinu ili mu na taj način želi
učiniti poklon.
Opšteprihvaćeno mišljenje u savremonoj pravnoj teoriji i praksi zasniva se na tome da se prava
i obaveze povjerioca i dužnika mogu odvojiti od njihove ličnosti. To praktično znači da se
