Napomena: Neke opcije za prijavu su dostupne samo nakon kupovine dokumenta.
UVOD: POJAM OBLIGACIONOG PRAVA
Obligaciono pravo
je dio građanskog prava i definira se u
objektivnom
(skup pravnih
normi koje reguli-raju obligacione odnose između određenih subjekata, nezavisno od njihove volje)
i
subjektivnom
smislu
(ov-laštenje jedne strane – povjerioca, da od druge strane –
dužnika zahtjeva određeno ponašanje koje povjerilac mo-že po potrebi ostvariti i prinudno)
.
Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu su
obligacioni od-nosi
. Oni nastaju
između povjerioca i dužnika, i razlikuju se od drugih odnosa po svom obilježju prinu-
dnosti – država ne izdvaja sve odnose nego samo one za koje smatra da je neophodno
uvesti prinudu iz-vršenja.
PRVA GLAVA: IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA
Zakoni
su najčešći izvor obligacionog prava, a na području bivše Jugoslavije
najznačajniji je
Zakon o obligacionim odnosima
(ZOO)
. Donesen je 30.03.1978. godine a u
pravni sistem BiH je preuzet 1992. On ne regulira sve obligacione odnose
(kao što su
ugovor o poklonu, posluzi i ortakluku)
pa sudovi mogu na ovakve slučajeve primjenjivati
pravna pravila. ZOO ima 1109 članova, od čega 453 članova obuhvata
opći dio
. Tu se navode opća
načela obligacija, od 26 – 261 člana gorovi o nastanku obaveza, tj. izvorima obligacija
[ugovori, prouzrokovanje štete, stjecanje bez osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje (javno obećanje nagrade i hartije od vrijednosti)],
djejstvu, prestanku i
raznim vrstama obaveza, te odredbe koje reguliraju promjenu povje-rioca ili dužnika.
U
posebnom dijelu
regulira obligacione i privredne ugovore
[kao što su prodaja, zajam,
zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci, komision i dr.].
Odredbe ovog zakona koje se odnose
na ugovore primjenjuju se i na druge poslove.
[Drugi zakoni koji sadrže odredbe – izvore obligacionog prava: Zakoni o osiguranju imovine i
lica, o prometu nepokretnosti, o nasljeđivanju, o vrijednosnim papirima, o mjenici, o čeku i
mnogi drugi.] [
Običaji
se danas rijetko javljaju kao izvor prava – u slučaju pravnih praznina ili kao naš ZOO
koji upućuje na upotrebu trgovačkih običaja – uzansi kada su ih ugovorne strane ugovorile ili
ako proizlazi da su njihovu primje-nu htjele.] [
Sudska praksa
nije neposredan izvor obligacionog prava nego kao i
pravna nauka
oni daju
svoj doprinos ka pravilnom tumačenju pravnih normi u konretnim slučajevima ili u
zakonodavnom procesu.]
DRUGA GLAVA: POJAM OBLIGACIJE
Obligacija
(od lat. obligatio – obaveza)
označava pravni odnos između najmanje dva lica,
od kojih je jed-no
(povjerilac)
ovlašteno da od drugog
(dužnika)
zahtijeva da nešto učini
ili ne učini, i predstavlja jedin-stvo prava i obaveza koje padaju na navedene subjekte.
Kada jedno ili više lica ima pravo zahtijevati od drugog da im nešto učini ili propusti
učiniti
(trpi)
, kažemo da se ta lica nalaze u
obligacionom odnosu
. U obligacionom
odnosu imamo dužnosti na svim stranama dok obligacija podrazumjeva dužnost samo
1
na jednoj strani – svaki obligacioni odnos
mora
sadržati obligaciju – on je obligacija u
širem smislu. Obligacija ima svoje karakteristike: ona je
relativan odnos
[niti šteti niti koristi trećim
licima nego samo onim kojih se tiče – titularu prava i titularu obaveze]
imovinskog
karaktera, zaštićen zakonom
[strane stupaju u obligaciju iz nekog imovinskog interesa
znajući da imaju pravo tražiti naknadu pravnim putem]
, sa tačno od-ređenim
sadržajem i
subjektima
[sadržaj joj čine prava i obaveze subjekata]
.
Subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica
[pravna ili fizička, jedno ili više]
, gdje
pravu povjerioca odgovara obaveza dužnika. Strana povjerioca je aktivna a dužnička
pasivna strana obligacije, s tim što imamo jednostrano i obostrano obvezujuće odnose.
Subjekti su najčešće poznati od početka ali postoje obligacije koje ostavljaju jednu
stranu nepoznatu do određenog trenutka
[izdavanje vrijednosnih papira]
ali tako i
odgađaju svoje djejstvo do trenutka saznanja ko je druga strana
(jedno lice ne može
samo sa so-bom biti u obligaciji)
.
Iz svega navedenog vidimo da povjeriočevo potraživanje i dužnikova obaveza, svako
za sebe čine
obligaciju u užem smislu
[obligacija]
. Cjelokupni odnos između povjerioca i
dužnika predstavlja
obligaciju u širem smislu
koja se regulira i pravnim normama –
obligacionopravni odnos
.
[Profesor ostaje pri upotrebi naziva 'obligacija' i za obligacione odnose.]
Poređenjem obligacionog sa stvarnim pravom dolazimo do specifičnosti obligacionog
prava:
-
obligaciono pravo regulira odnose nastale povodom
određenog ponašanja
subjekata
obligacije, dok stvarno pravo regulira odnose nastale povodom
stvari
;
-
stvarna prava djeluju
erga omnes
dok obligaciono samo
inter partes
(postoje izuzeci –
pravo preče ku-povine nekretnine, pravo zakupa nekretnine upisano u zemljišne knjige...);
-
titulari stvarnog prava imaju
negativan
zahtjev prema svim trećim licima da se
uzdrže od ometanja u njegovom pravu, dok obligacioni titular
pozitivnim
zahtjevo
traži od dužnika određeno činjenje a
negativnim
neko nečinjenje u svoju korist, što
je ovaj dužan ispuniti;
-
broj i sadržaj stvarnih prava je zakonski unaprijed
tačno određen i reguliran
prisilnim putem
, dok broj obligacionih nije i vrlo je
raznolik, reguliran dispozitivnim
normama
.
TREĆA GLAVA: VRSTE OBLIGACIJA
(1)
Obzirom na obavezu dužnika obligacije se dijele na
pozitivne
(aktivne)
i
negativne
(pasivne)
.
Kada je dužnik obavezan na aktivno činjenje
(dare i facere)
govorimo o pozitivnim
obligacijama. Dava-nje od strane dužnika se najčešće sastoji od predavanja stvari
povjeriocu u
trajni
(predaja kupljene stvari)
ili
privremeni
posjed
(davanje stvari u zakup)
.
2
(4)
Obzirom na ličnost dužnika obligacije mogu biti lične i nelične.
(5)
Prema dužini trajanja obligacije mogu biti trenutne i trajne.
(6)
Obzirom na određenost radnje obligacije mogu biti individualne i generičke.
(7)
Obzirom na množinu predmeta obligacije mogu biti alternativne, fakultativne
(koje ovlaštenje izbora mogu dati dužniku ili povjeriocu) i kumulativne.
(8)
Potpune i prirodne obligacije se razlikuju po nivou pravne zaštite koju uživaju.
Prirodne obliga-cije se dalje dijele na zastarjele, obligacije kod čijeg zaključivanja
nije poštovana određena (dokaz-na) forma i obligacije iz dopuštene igre ili opklade
ako predmet igre ili opklade nije predat.
(9)
I kao posebna kategorija obligacija se javljaju novčane obligacije (mada i
nenovčane obligacije, u slučaju kada nisu izvršene nikako ili u potpunosti, povlače
naknadu štete izrečenu u novcu
ČETVRTA GLAVA: OSNOVNA NAČELA OBLIGACIONOG PRAVA
U članovima od 1 do 25 navedna su osnovna načela obligacionog prava:
1.
Sloboda uređivanja ugovornih odnosa
, sa posebnim ograničenjima, omogućava
ugovornim stranama da svojim voljama zasnuju, mijenjaju ili ukinu obligacione
odnose, dajući im ovlaštenje da ugovore zaključuju ili ne zaključuju s kim hoće,
odrede sadržaj i formu ugovora kroz niz sloboda
(za svaku od ugovornih strana)
.
2.
Savjesnost i poštenje
(bona fides)
se traži pri sklapanju ugovora od obje ugovorne
strane, a ocjena ovog načela ostaje na sudovima za svaki konkretni slučaj.
3.
Ravnopravnost strana
podrazumjeva
pravnu a ne ekonomsku ravnopravnost
ugovornih strana.
4.
Zabrana zloupotrebe prava
ograničava prava pojedinca pravima drugih pojedinaca
ili radi zaštite javnog interesa. Zloupotrebe prava postoje kada titular svoje pravo
koristi samo s ciljem da drugom nanese štetu
(šikana)
ali i kada titular to pravo
koristi protivno svrsi radi koje je ono dato.
5.
Načelo jednake vrijednosti davanja
odnosi se samo na dvostrano obvezujuće
ugovore ali ne podra-zumjeva matematičku podudarnost i ne primjenjuje se
apsolutno ni na sve dvostrano obvezujuće ugovore
(primjenjuje se kod
prekomjernog
oštećenja
i
zelenaškog ugovora
)
.
6.
Zabrana prouzrokovanja štete
(neminem laedere)
ne propisuje sankciju, i ima
sljedeće izuzetke:
kada je šteta nanijeta s dozvolom nadležnog organa radi općekorisne
djelatnosti može se tražiti naknada samo prekomjerne štete; uobičajene imisije, nužna
odbrana, kranja nužda, dopuštena samopomoć i pristanak oštećenog.
7.
Dužnost ispunjenja obveza
vidimo kroz činjenicu da je ugovor za strane zakon
–
pacta sund servanda,
osim u slučajevima koje zakon određuje za prestanak obaveze:
[Zastarom povjerilac ne može tražiti ispunjenje obaveze ali je dužnik može
ispuniti.]
8.
Pažljivo ponašanje u izvršavanju obveza i ostvarivanju prava
cijeni se u svakom
konkretnom slučaju i
zavisi od toga da li je u građansko-pravnim obligacionim odnosima,
kada je dužnik zasnovao odnos van svoje poslovne djelatnosti
(pažnja dobrog domaćina)
ili u privredno-pravnim odnosima
(pažnja dobrog pri-vrednika)
.
Ako se kao dužnik javlja
profesionalno lice, mora postupati sa tzv.
pažnjom dobrog stručnjaka
.
9.
Primjena dobrih poslovnih običaja,
bilo kodificiranih ili nekodificiranih
,
očekuje se od
strana kada su stupile u obligaciju sa široko primjenjenom komercijalnom
praksom. Kodificirane običaje obično objavljuju privredne komore, i to su
uzanse
[opće i posebne]
.
10.
Jedinstvenost reguliranja ugovornih odnosa,
bez obzira da li ih sklapaju privredni
subjekti međusob-no
(privredni)
ili su obični obligacioni ugovori, proširena je i na
sve ostale vrste pravnih poslova.
PETA GLAVA: PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo)
Kraći ili duži pregovori prethode svakom ugovoru, uz osnovno pravilo da oni ne
obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada želi.
Važnost pregovora je u određivanju
sporednih elemenata od suda ukoliko ih ugovorne strane nisu odredile u ugovoru
.
Važno je da
potencijalne ugovorne strane u pregovorima iskažu odre-đeni stepen pažnje za sve elemente ugovora kao i namjere druge strane, te svoje namjere i uslove jasno iskazati
. Iz toga
zaključuje da je '
culpa in contrahendo
' određena nepažnja koja je kao blaži oblik
krivice dovolj-na za postojanje odgovornosti u fazi ugovaranja. Predugovorni odnos je faza koja prethodi ugovoru i može ali ne mora dovesti do
zaključenja istog, i stupanjem strana u kontakte (
bilo lično ili preko zastupnika ili dopisa
)
počinje i trajanje c.i.c.-a. Ukoliko je strana ušla u pregovore bez namjere da sklopi
ugovor ili je od istog odustala bez valjanih razloga, odgovarat će za nastalu štetu. Tu ne
podrazumijeva izgubljenu dobit, već negativni interes (
štetnik dopu-njuje imovinu
povjerioca do visine koja bi postojala da nije bilo pregovora
).
ŠESTA GLAVA: UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE
Obligacioni ugovori
su dvostrani pravni poslovi kojim se jedna strana drugoj obavezuje
nešto izvršiti ili propustiti, a druga to prihvata (
kontrahenti
). Njihova pravno
relevantna saglasnost volja može biti usm-jerena na nastanak, promjenu ili prestanak
obligacionog odnosa (
u našem pravu relevantna je izjava volje ali se ni stvarna volja ne
zanemaruje u potpunosti
).
Bitni elementi
ugovora neophodni za njegovo sklapanje su objektivni (
navedeni u
zakonu kao takvi
) i subjektivni, a razlikuju se u tome što subjektivne u slučaju spora
svaka strana mora dokazati.
Prirodni elementi
se podrazumjevaju u ugovoru ali ih
5
trenutka kada ponuđeni prihvati odnos-no odbije njen sadržaj. Ponuđač može u
samoj ponudi istaknuti
isključenje obaveznosti ponude
(sa klauzulom bez obveze ili
neobvezno)
kao i istaknuti
mogućnost opoziva ponude
(samo u slučaju kada taj opoziv
ponuđeni primi prije ili u isto vrijeme sa ponudom).
Rokovi za prihvatanje ponude su
odmah
(ka-da je ponuđeni lično prisutan),
do roka
navedenog u ponudi
(rok za prihvat ili
razmišljanje)
a ako rok u ponudi nije naveden i lice je odsutno, rok je dovoljno dug
da
'ponuda stigne ponuđenom i on je razm-otri i da svoj odgovor'
.
Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan mora ispunjavati određene
pretpostavke:
1) mora potjecati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i biti upućen
ponuđaču ili nje-govom zastupniku;
2) mora
sadržajno odgovarati ponudi;
3) iz prihvata ponude mora biti
jasna volja
ponuđenog da sa ponuđačem sklopi
ugovorom;
4)
mora stići ponuđaču u
predviđenom roku
(ako prihvat stigne ponuđaču nakon
isteka roka ali je otpo-slat na vrijeme Zakon predviđa izuzetak od prestanka važenja
ponude);
5) ukoliko je propisana
forma
za sklapanje tog ugovora i prihvat i ponuda moraju
biti u toj formi.
Spor oko vremena zaključenja ugovora postoji samo u ugovorima između odsutnih
lica, a važan je iz više razloga:
od tada proizvodi pravna dejstva, računa se zastara
potraživanja i poslovna sposobnost ugo-varača, razmatra se kod slučajne propasti stvari itd
. Po različitim teorijama postoje i razni odgovori:
(1)
teorija izjave
- ugovor je zaključen kada je ponuđeni prihvatio ponudu
(francuska);
(2)
teorija otposlanja
- ugovor je zaključen kada je ponuđeni otposlao svoj prihvat
ponudiocu;
(3)
teorija prijema
- ugovor je zaključen kada je ponuđač primio prihvat bez obzira
da li je pročitao;
(4)
teorija saznanja
–
ugovor je nastao kada ponuđač sazna za sadržaj izjave o
prihvatu ponude.
Naši su prihvatili teoriju prijema (čl. 31 st. 1 ZOO) jer se time dijeli rizik između
ugovarača. Slično teorijama o vremenu zaključenja imamo i teorije mjesta
zaključenja ugovora, ali je kod nas Zakon odstupio od teorije prijema jer je ugovor
zaključen u mjestu gdje ponuđač ima sjedište ili prebivali-šte u trenutku kada je
učinio ponudu.
III
PREDMET UGOVORA
je sporan samo u pravnoj literaturi ali ne i u praksi – to je
dužnikova obave-za iz jednog obligacionog odnosa odnosno i obavezu povjerioca da
